Saobraćajna nekultura – glavni faktor brojnih nesreća
Potrebno je raditi na cjelovitoj promjeni pogleda na cestovni saobraćaj, ali i rizicima kojima su učesnici u njemu izloženi i njihovim posljedicama, smatraju stručnjaci.
Prošlogodišnja stopa smrtnosti u saobraćaju iznosila je u Bosni i Hercegovini 69 poginulih na milion stanovnika, dok prosjek Evropske unije iznosi 51 poginulih na milion stanovnika što je u značajnoj mjeri manje u odnosu na bh. statistiku.
Nezadovoljavajuća percepcija rizika kod učesnika u cestovnom saobraćaju i loše društvene prilike glavni su faktori povećanja broja saobraćajnih nezgoda.
Sigurnost u saobraćaju predstavlja veoma složen problem koji se u cijelom svijetu pokušava djelomično riješiti, što je pokazatelj da se radi o izuzetno kompleksnoj tematici koju nije tako jednostavno riješiti.
Razloge takvog stanja treba tražiti u činjenici da je cestovni saobraćaj složen sistem koji se sastoji od vozila, vozača, prometne infrastrukture i okruženja. To je sistem koji uključuje sisteme upravljanja i zakonsku regulativu, što ga čini vrlo kompleksnim. Sami uzroci saobraćajne nesreće mogu proisteći iz sva tri elementa iz razloga što prometna infrastruktura može biti oštećena ili dovedena u stanje koje ne zadovoljava zahtjeve sigurnog kretanja vozila, pojašnjava Drago Ezgeta, profesor na Fakultetu za saobraćaj i komunikacije Univerziteta u Sarajevu.
Neophodna veća edukacija
S druge strane, dodaje, vozila zbog svoje neispravnosti ili otkaza u toku vožnje mogu dovesti do nastanka saobraćajne nesreće, a sam čovjek kao sudionik u prometu, bilo da se radi o pješaku ili vozaču sklon je pogreškama zbog svojih psihofizičkih ograničenja koja mogu dovesti do prometne nesreće.
“Kada govorimo o tome kako spriječiti saobraćajnu nesreću, bitno je naglasiti sve ove faktore iz razloga što njihovim poboljšanjem možemo uticati na smanjenje saobraćajnih nesreća. Poboljšanje sigurnosti možemo slikovito usporediti sa primjerom poboljšanjem zdravlja bolesne osobe. Ako čovjek ima neku dijagnozu mora poduzeti niz mjera kako bi se njegovo zdravstveno stanje vratilo u normalu. Isto tako se mora i sigurnost saobraćaja poboljšavati sa nizom koraka, sve dok se ne postigne željeno stanje”.
Poboljšanje sigurnosti u cestovnom saobraćaju lakše je rješavati u razvijenim zemljama, koje imaju razvijenu infrastrukturu, razvijen politički i pravni sistem, kvalitetna vozila, ističe profesor Ezgeta, iako se i u takvim zemljama događaju saobraćajne nesreće, ali se smanjuje njihov broj i posljedice koje one uzrokuju .
“Danas na tehničkoj i tehnološkoj razini cestovnog prometa nije moguće postići apsolutno sigurno kretanje sudionika u prometu upravo iz razloga koje sam naveo a to je da i najispravnije vozilo i infrastruktura mogu dovesti do otkazivanja u nekom trenutku. Sudionik u saobraćaju treba da se što više edukuje i kad sudjeluje u saobraćaju ne može samo da prati svoje ponašanje nego i ponašanje drugih sudionika saobraćaja, kako bi se smanjili uzroci koji dovode do nesreća. Kada bi se na svim navedenim područjima: čovjek, vozilo, infrastruktura i zakonska regulativa – poduzele kvalitetne mjere tada bi zasigurno došlo do znatnog poboljšanja sigurnosti, smanjenja prometnih nezgoda i njihovih posljedica”, mišljenja je Ezgeta.
Cestovni promet u Bosni i Hercegovini ne posmatra se danas cjelovito kao kompleksni sistem čije je ponašanje veoma složeno i površno posmatranje sistema cestovnog saobraćaja za posljedicu ima banaliziranje problema sigurnosti i pojednostavljenje metoda kojima se nastoji poboljšati sigurnost, tvrde naši sagovornici.
“Najviše se pažnje treba posvetiti edukaciji u širem smislu, od predškolskog do srednjoškolskog nivoa obrazovanja, obuke vozača kako amaterski, tako i profesionalno, podrazumijeva se uz stalna poboljšanja, itd. Pored toga, neophodne su stalne kampanje u udarnim terminima, uključujući „šok“ prikaze sa posljedicama primjereno uzrastu, kao uostalom i drugi javni televizijski sadržaji”, kaže Enes Čovrk, direktor IPSA Instituta.
Nezadovoljavajuća percepcija rizika
Dodaje kako je neophodno kontinuirano raditi, uz adekvatnu finansijsku podršku, na eliminaciji opasnih mjesta na cestovnoj mreži, primarno na magistralnoj i regionalnoj mreži cesta.
“Ekstremne represivne mjere primjenjivati kod uzrokovanja fatalnih posljedica, kao na primjer oduzimanje vozačke dozvole na duži vremenski period, uz obavezu psiho-testa i ponavljanja vozačkog ispita. Zatim, oduzimanje vozila vozaču koji je i vlasnik, a ako koristi tuđe vozilo, značajna novčana kazna i za vlasnika, itd. Kod ekstremnih posljedica, trajna zabrana. Slučaj sa dvije usmrćene djevojke prije nekoliko godina u Sarajevu zbog višestrukog prestupnika mora, između ostalog, imati za posljedicu trajno oduzimanje vozačke dozvole”.
Niti jedan sistem koji koristimo u svakodnevnom životu nije kao prometni sistem jer se u njemu saobraćaju gube životi i zdravlje ljudi, te uništava imovina, a nepotrebno se gubi i vrijeme zbog zagušenja saobraćaja, što ima veliki uticaj na kvalitetu života i društvo u cjelini.
“Vozač je dužan držati sigurno rastojanje, međutim to rastojanje se procjenjuje prema vlastitoj prosudbi i u stvarnosti njegovo utvrđivanje je veoma zahtjevan tehnički problem koji nije jednostavno riješiti iako se radi o jednom ključnom parametru u vožnji koji je ovisan o nizu faktora a čija vrijednost u velikoj mjeri doprinosi neodređenosti sustava cestovnog saobraćaja, uslijed koje se javljaju rizici koji često dovode do prometne nesreće”, pojašnjava Ezgeta.
Dodaje da sudionici u cestovnom saobraćaju nemaju zadovoljavajuću percepciju rizika. Upoređuje to sa primjerom nesreće na gradilištu koja se smatra velikom katastrofom, dok s druge strane kada je riječ o prometnoj nesreći to se “podrazumijeva” kao prihvatljiva pojava u saobraćaju.
“U pripremi kandidata za polaganje vozačkog ispita iz upravljanja motornim vozilom, nigdje se ne naglašavaju takvi rizici i vozači, najčešće, nisu svjesni posljedica i rizika kojima su izloženi kao sudionici u saobraćaju. Vozilo se smatra opasnom stvari, te se mora osigurati kod osiguravajućeg društva da bi moglo sudjelovati u saobraćaju. Upravo iz razloga što postoje rizici od nastanka prometne nesreće i štete koju možemo prouzrokovati trećim licima u saobraćaju. Stoga je potrebno napraviti cjelovit preventivni sustav koji će umanjiti rizike i povećati svijest o nužnosti poštivanja prometne regulative i međusobne solidarnosti sudionika u prometu”.
Nema čarobnog štapića
Što se tiče zakonske regulative u BiH, Ezgeta smatra da se može kazati kako je ona na zadovoljavajućem nivou, ali se može dalje dorađivati u pogledu povećanja sigurnosti.
“U BiH je evidentna nedosljedna primjena postojeće zakonske regulative i selektivna promjena saobraćajnih propisa. To zahtijeva rad na edukaciji tužitelja i sudaca, vještaka, saobraćajne policije i drugih sudionika u procesu prevencije i sankcioniranja prometnih prekršaja. Samo cjelovit pristup i zajedničko djelovanje svih institucija može dovesti do poboljšanja prometne nesreće”.
Dakle, potrebno je raditi na cjelovitoj promjeni pogleda na cestovni saobraćaj, rizicima kojima su učesnici u njemu izloženi i njihovim posljedicama. Unapređenje sigurnosti na cestama zahtjeva čitav niz mjera koje zajedničkim provođenje mogu dovesti do znatnog poboljšanja sigurnosti u cestovnom saobraćaju, a neke od njih je istakao i Čovrk.
“Pooštriti kriterijume i provjere rada stanica tehničkog pregleda naročito u kontekstu registrovanja starijih vozila prema kategorijama i kilometraži: 6-10, 11-15 i 15+, odnosno 50.000 km +, 100.000 km + i 150.000 km +. Rak-rane u sva tri ključna segmenta sigurnosti cestovnog saobraćaja su: nedovoljna edukacija i kampanje na podizanju svijesti građana, problemi tehničke ispravnosti i kontrole kod starijih vozila koja dominiraju, nažalost, na našim cestama. Pogledajte strukturu starosti registrovanih vozila i sve će vam biti jasno. Spora i neadekvatna eliminacija opasnih mjesta na mrežama magistralnih i regionalnih cesta”.
Profesor Ezgeta na kraju ističe kako je potrebno shvatiti da ne postoji čarobni štapić za rješavanje svih problema vezanih za sigurnost cestovnog saobraćaja, što ne znači da je problem nerješiv, već da zahtjeva sistemsko i kontinuirano djelovanje na svim područjima koja su navedena.
“Treba mijenjati društvenu svijest o cestovnom saobraćaju, rizicima koji se javljaju te unaprijediti rad policije, autoškola, rad nadležnih tijela zaduženih za prometnu infrastrukturu, provoditi široku edukaciju u društvu u svim sferama od vrtića do univerziteta , raditi na edukaciji sudaca, vještaka i tužitelja u cilju stvaranje sigurnijeg sustava cestovnog saobraćaja”, poručuje Ezgeta.
Prema njegovim riječima, svaki korak naprijed u poboljšanju sigurnosti cestovnog saobraćaja će doprinijeti zaštiti zdravlja i spašavanju života ljudi i njihove imovine, te će imati šire pozitivne učinke na cjelokupno društvo.