Počinje izbor predsjednika Italije: Draghi, Berlusconi ili neko treći?

Italija će u narednim danima dobiti novog predsjednika, ali ko će to biti teško je naslutiti i najboljim poznavateljima političkih prilika u Rimu.

Komplikovani izborni proces počet će u ponedjeljak 24. januara, kada će svaki od 1.008 državnih parlamentaraca i predstavnika regija u prvom krugu glasanja u kutiju ubaciti listić s jednim imenom.

Ako se kojim slučajem desi da neko od kandidata dobije više od dvije trećine glasova (672), što analitičari smatraju teško ostvarivim, odmah ćemo saznati ko će naslijediti Sergija Mattarellu na mjestu šefa države.

Ipak, mnogo je izvjesnije da će se izbori protegnuti na nekoliko dana, najmanje do četvrtog kruga glasanja, kada će za pobjedu biti potrebna prosta većina.

Izbori za šefa države na Apeninima su poseban i pomalo komplikovan proces. Za razliku od većine zemalja, ovdje predsjednika ne bira narod, već izabrani predstavnici. Pravo glasa ima 630 zastupnika u nižem Predstavničkom domu, 320 senatora, uključujući i petoro doživotnih, te 58 predstavnika regionalnih vlada.

Svako od njih glasa tajno, što uz za ovo podneblje tradicionalne zakulisne igre koje mu prethode, izbornom procesu daje dozu mističnosti.

Berlusconijeva operacija ‘Vjeverica’

Svega nekoliko dana do izbora, javnost nije znala niti ko su pravi kandidati za novog predsjednika. Jedini koji je javno istaknuo želju da useli u predsjedničku palaču Quirinale na najvišem od sedam rimskih brežuljaka je nekadašnji premijer Silvio Berlusconi.

Kontroverzni 85-godišnji osnivač i šef partije Naprijed Italija (Forza Italia) dobio je deklarativnu podršku ostale dvije desničarske stranke, Lige Mattea Salvinija i Italijanske braće Giorgije Meloni, što bi mu u teoriji trebalo donijeti nekih 450 glasova.

No, kako za izbor u četvrtom krugu treba više od polovine (najmanje 505), Berlusconi je pokrenuo operaciju „Vjeverica”, kako ju je sam nazvao, u pokušaju da dobije preostale potrebne glasove. On lično i njegovi najbliži saradnici u minulim su danima zvali i posjećivali parlamentarce, dijeleći im obećanja i poklone u vidu kravata i umjetničkih slika u zamjenu za glas.

Bunga bunga stranka

“Formiramo stranku Bunga bunga i želimo te sa nama”, rekao je nezavisnom parlamentarcu Cristianu Romaniellu, koji je detalje Berlusconijevog telefonskog poziva otkrio dnevniku La Stampa.

Bunga bunga se, jasno, odnosi na razvratne zabave koje je Berlusconi organizirao u prošlosti i po kojima je poznat, a koje je javno opisivao kao “elegantne večere”.

Analitičari smatraju da bogati industrijalac iz Milana, koji je u tri navrata vodio državnu vladu, nema prevelike šanse da postane 13. predsjednik Italije, što zbog oslabljene političke pozicije u posljednje vrijeme, što zbog hipoteke prošlosti koju nosi.

Dok ga pristaše hvale zbog njegovih poslovnih uspjeha – njegovo poslovno carstvo koje je izgradio obuhvata korporaciju Fininvest i medijsku kuću Mediaset – protivnici ističu niz skandala i sudskih procesa u kojima je bio akter.

Berlusconiju je tokom godina suđeno više od 20 puta zbog navodnih veza sa mafijom, podmićivanja javnih službenika, zloupotrebe položaja… Za izbjegavanje plaćanja sedam miliona eura poreza osuđen je 2013. na četiri godine zatvora koje su mu, budući da je imao više od 70 godina, preinačene u dobrotvorni rad.

Problemi sa zakonom i osebujan karakter daleko od toga da Berlusconija čine idealnim kandidatom za poziciju na kojoj se traže neosporan integritet, moralni autoritet i prisebnost.

Osjećaj ponosa i postojanosti

S druge strane, aktuelni premijer Mario Draghi, čije se ime također spominje među kandidatima, čini se da ispunjava sve uslove. Otkako je preuzeo državnu Vladu u februaru prošle godine, ugledni ekonomski ekspert je stabilizirao inače nestabilnu italijansku politiku i popravio međunarodni ugled zemlje.

„Pretvorio je državu, čiji je politički kaos često izazivao podsmijevanja, u lidera na evropskoj sceni, a Italijane je prožeo obnovljenim osjećajem ponosa i postojanosti“, primijetio je čak i The New York Times.

Draghi, međutim, ima jedan problem: ako on napusti premijersku poziciju zbog preuzimanja predsjedničke dužnosti, ko će voditi izvršnu vlast, pitaju se brojni Italijani strahujući da bi njegov odlazak iz ureda mogao izazvati politički haos.

Draghijeva Vlada nacionalnog jedinstva koju čine stranke ljevice i desnice te upotpunjuju tehnokrati prije 11 mjeseci je jedva sastavljena. Njen pad, procjenjuju analitičari, mogao bi dovesti čak i do prijevremenih izbora, što ovdje gotovo niko ne želi.

Sedam mjeseci ili sedam godina

Ipak, glas javnosti možda je najbolje sublimirao glavni urednik referentnog lista Il Foglio retoričkim pitanjem: „Je li bolje imati Draghija u palači Chigi (sjedištu Vlade) na sedam mjeseci ili u Quirinaleu na sedam godina?“.

Draghijev izbor najviše zastupa Demokratska partija, koja predvodi ljevičarsku koaliciju. Lider Pokreta 5 zvijezda i njegov prethodnik na mjestu premijera Giuseppe Conte, međutim, nije uvjeren da je Draghi idealno rješenje. No, njegov stranački kolega i ministar inostranih poslova Luigi Di Maio odgovara mu kontrapitanjem: „Giuseppe, imamo li bolje rješenje?“.

Najtiražniji list Corriere della Sera na svoju listu kandidata je uvrstio osam imena, među kojima su, uz Berlusconija i Draghija, bivši premijer i ustavni sudija Giuliano Amato, predsjednica Senata Maria Elisabetta Alberti Casellati, najdugovječniji italijanski parlamentarac Pier Ferdinando Casini, aktuelna ministrica pravde Marta Cartabia, evropski komesar Paolo Gentiloni, te nekadašnja gradonačelnica Milana Letizia Moratti.

Briga za državu i građane

Za razliku od premijera i njegove Vlade, koji praktično upravljaju državom, uloga predsjednika Republike je uglavnom ceremonijalna. Nominalnog šefa države ovdje se doživljava kao osobu koja povezuje tri nivoa vlasti – izvršnu, zakonodavnu i sudsku, mada prema Ustavu on ima određene ovlasti; prije svega da daje mandat premijeru.

Mattarella, koji je u svom sedmogodišnjem mandatu predsjedavao tokom više kriza, uključujući i pandemiju, u nekoliko je navrata iskorištavao ovlasti.

Kada je 2018. godine imenovao Giuseppea Contea premijerom, blokirao je izbor euroskeptika Paola Savone za ministra finansija, što je izazvalo višednevnu političku krizu. U januaru prošle godine raspetljao je Gordijev čvor nakon što je pala Conteova Vlada, povjerivši mandat Draghiju.

Na odlazećeg predsjednika se gleda kao na svojevrsni svjetionik stabilnosti tokom minulih teških vremena. Mattarella uživa široku podršku, o čemu svjedoči i komentar rimske Repubblice koja piše da je za svoga predsjednikovanja „u ustavne nadležnosti ugradio brigu za državu i građane“.

Sve to donekle otežava posao pronalaska njegovog nasljednika. Mnogi su, prije svega predstavnici stranaka lijevog centra, smatrali idealnim rješenjem da mu se povjeri još jedan sedmogodišnji mandat, a da Draghi ostane na čelu Vlade. Mattarella je, međutim, još lani odbio takvu mogućnost, navodeći da je reizbor na mjesto predsjednika države neprikladan.