Rituali u svjetskoj politici: Koliko je bitno obično rukovanje

Kada je Joe Biden pozdravio saudijskog princa prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana samo pesnicom, umjesto pružanjem ruke, prilikom dolaska u Rijad, ta vijest je zasjenila sve druge tokom turneje američkog predsjednika Bliskom istoku.

Bijela kuća je uoči posjete zbog brojnih medijskih upita čak saopćila da će Biden izbjegavati rukovanje zbog korona virusa.

Međutim, ovaj izgovor je pao u vodu kada se američki predsjednik regularno rukovao sa zvaničnicima u Izraelu koji je posjetio prije Saudijske Arabije.

Ovaj čin pokazuje kolika je simbolička važnost rituala u politici, pogotovo na međunarodnoj sceni i u diplomatiji.

Naprimjer, nakon nedavnog Bidenovog rukovanja sa kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, javnost, stručna i politička zajednica su “odahnuli”, tumačeći to kao znak da uskoro neće doći do velikih tenzija i sukoba oko Tajvana što bi imalo utjecaj na cijeli svijet.

Koliko je značaj ovakvih rituala govori i to da se oni detaljno naučno proučavaju.

Rituali se tako opisuju kao aktivnosti koje postaju predvidive rutine sa ciljem da se stabilizira društveni poredak i ograniči konflikt.

Zbog njihove često svečane i ceremonijalne pozadine koja je privlačna i javnosti, mogućnost da se dese neki negativni događaji koji mogu voditi ka konfliktu se umanjuju.

Rituale u praksi možemo vidjeti na vojnim paradama i postrojavanju snaga, zajedničkim vojnim vježbama zemalja, prilikom rukovanja državnika, na državnim prijemima sa dobro osmišljenim protokolom i mjestima sjedenja, na godišnjem obraćanju na Generalnoj skupštini UN-a ili na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu.

Rituali u diplomatiji

Ključni elementi međunarodnih odnosa kao što su diplomatija, međunarodno pravo, kolonijalizam ili rat puni su rituala, odnosno ceremonija koja se sastoje od niza akcija izvedenih prema već unaprijed utvrđenoj i formaliziranoj proceduri.

Diplomatski rituali su sveprisutni u međunarodnim odnosima. Diplomatija kao umijeće postizanja dogovora između država koje moraju sarađivati kako bi ostvarile određene rezultate koji su njima u interesu, učestalo koristi već utvrđene činove, rječnik ili ceremonije.

Budući da se diplomatskim ritualima poruke šalju kroz simbolizam, ostavlja se kritičan prostor za stratešku neodređenost i fleksibilnost aktera da ih interpretiraju kako odgovara njihovim političkim potrebama.

Diplomatija se obično izjednačava sa pregovorima kako bi se riješio konflikt, te se često smatra alternativom ratu, a rat – neuspjehom diplomatije.

Kada se diplomatski ritual, koji se inače uzimao zdravo za gotovo prekine, to šalje poruku da su odnosi narušeni te da očekivanja jedne ili više strana u odnosima nisu ispunjena. To može dovesti do tenzija i sukoba, međutim, i tada se koriste diplomatski rituali kako bi se vratilo ka miru ili da bi se održao status quo.

Čak i obični posmatrač svjetske politike može primijetiti kako države međusobno komuniciraju na visokom, unaprijed utvrđenom nivou sa standardiziranim rječnikom na određenim mjestima i određenim vremenima koji također imaju simboličko značenje.

I u današnjem globaliziranom svijetu, koji se brzo mijenja, to je jedan element koji ostaje isti i tome se uče karijerne diplomate i drugi akteri u diplomatiji.

Bizantijsko carstvo i autoritet cara

Neki naučnici koji proučavaju rituale navode i primjere iz historije. Naprimjer, u Bizantijskom carstvu postojali su zajednički rituali autoriteta – cara i njegovih podanika, predstavnika vlasti u provincijama. Učestvovanjem u takvim ceremonijama, podanici su osjećali kao da su dio autoriteta dominantnog aktera.

Ovaj primjer također ukazuje i koliko je bitan ritualni prostor izvođenja ovakvih akcija, jer kada neko uđe u taj prostor postaje dio tog “ritualnog raspoloženja”.

Zbog toga je gotovo nemoguće za predstavnike vlasti nižeg ranga da ne prihvate autoritet vrhovne vlasti koja je u centru rituala.

Ovo je bitno kada se recimo uzme u obzir da zemlje kao Kina ulažu značajna sredstva da organiziraju i predsjedavaju velikim samitima, uključujući događaje u okviru inicijative Pojas i put.

Međutim, naučnici također upozoravaju da su ritualna postignuća krhka te da šire društvene strukture i prilike često rade protiv saradnje nastale nakon ritualne akcije te se akteri vraćaju svojim starim praksama.

Ritualni čin za opravdanje sile

Pojedini autori navode primjer SAD-a i njegovih ratova, ističući ulogu vojnih pravnika u ritualima o odlučivanju o primjeni sile na terenu, upoređujući ih sa klerom u prošlosti.

Tu rituali služe da SAD konstantno stvara samopercepciju o svom moralnom autoritetu u svjetskoj politici. Budući da američki vojni komandanti nelako donose odluke o oduzimanju života, oni se stalno konsultiraju sa vojnim pravnicima o tome kako da pomire upotrebu sile sa etikom i međunarodnim pravom.

U ovakvim ritualima, funkcija vojnog pravnika je da aktivno vodi komandante ali da im i pruža neku vrstu utjehe i sigurnosti samim svojim prisustvom, kao što je naprimjer bila uloga klera u prošlosti koji su “blagosiljali” pojedine akcije države.

Tako vojni pravnici daju odobrenje za čin nasilja i doprinose u održavanju percepcije o moralnosti koju ima SAD.

Neki stručnjaci koriste i primjer glasanja na velikim referendumima ili izborima kao ritualnu praksu koja igra važnu ulogu u održavanju ili mijenjanju političkog poretka i odnosa autoriteta.

Poenta je da zajedničke ritualne akcije čine autoritet “opipljivim” i stvarnim za društvo. Potreba da se naglašava legitimni autoritet aktera u svijetu realnost je međunarodnih odnosa i svjetske politike, a ritual je najčešći akt kako bi se odgovorilo na ovu potrebu.

Dok svjetske institucije kroz samite i važne sastanke pokušavaju da premoste podjele između država, države koriste rituale da apstraktne ideje o državnosti i legitimnom autoritetu pretvore u nešto značajno i opipljivo.