Ispunjava li Biden svoju vanjskopolitičku agendu?

Prošle su gotovo dvije godine otkako je Joe Biden izabran za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Iako se vanjska politika američkih predsjednika obično detaljno proučava tek sa određenim vremenskim odmakom, ne manjka analiza američkog djelovanja u svijetu na sredini Bidenovog mandata. Razlog tome su i nedavno objavljena Strategija nacionalne sigurnosti te međuizbori za članove Zastupničkog doma i dio Senata SAD-a.

Biden je preuzeo Bijelu kuću sa vanjskopolitičkom agendom koja se može opisati i njegovim predizbornim sloganom “Amerika se vratila”, što je prije svega značilo popravljanje svega onoga što je uradio njegov prethodnik Donald Trump u svijetu povlačeći SAD iz brojnih sporazuma i savezništva, pod njegovim sloganom “Amerika prvo”.

Ipak, u praksi, neke Bidenove politike sliče Trumpovoj agendi. Njegova “vanjska politika za srednju klasu”, što znači da američka diplomatija osigurava mir i sigurnost u svijetu i kod kuće kako bi ekonomija napredovala, opisivala se kao verzija Trumpovog fokusa na stavljanje američkih interesa ispred obaveza u svijetu. Biden je također pratio Trumpove korake u povlačenja iz Afganistana bez koordinacije sa NATO saveznicima.

Međutim, američkim predsjednicima je ponekad teško pobjeći od politike prethodnika, iako su njihovi stavovi potpuno drugačiji. Tako je naprimjer vanjska politika Baracka Obame više podsjećala na nastavak politike njegovog prethodnika Georgea W. Busha, iako je nakon iscrpljujućeg ‘rata protiv terora’ Obama na izborima nastupio sa sloganom “promjena u koju možemo vjerovati”. Ipak, on je nastavio protivterorističku kampanju kroz tajnoviti program CIA-e korištenja dronova za “eliminaciju terorista” u zemljama kao što je Pakistan, kršeći njen suverenitet, što je više bio nastavak politike Busha nego promjena.

Ono što je zajedničko i Obami i Trumpu i Bidenu jeste prepoznavanje i proglašavanje Rusije i Kine kao potencijalnih prijetnji američkim interesima.

Strategija nacionalne sigurnosti

Sredinom oktobra, Biden je objavio njegovu Strategiju nacionalne sigurnosti, dokument koji je osnova vanjske politike svake administracije. Njime se postavlja ton za američke međunarodne odnose i otkriva način na koji američki predsjednik vidi SAD-a u svijetu, odnosno njegovu doktrinu.

Strategiju je javnosti predstavio nacionalni savjetnik za sigurnost Jake Sullivan, a ne sam predsjednik Biden, a ona je prošla relativno nezapaženo u javnosti zbog fokusa na američke međuizbore.

Prema ovom dokumentu, Biden, kao što je i najavljivao u svojoj predizbornoj kampanji, jasno želi da vrati naglasak na američko vodstvo u svijetu i važnost koju SAD-a vidi u svojim savezništvima i odnosima, što je suprotno od Trumpovog dokumenta iz 2017. koji naglašava strategiju “Amerika prva”. Ovim je Biden htio uvjeriti američke partnere da SAD neće djelovati sam.

Bidenova strategija također navodi nekoliko velikih globalnih izazova, kao što su klimatske promjene i postavlja kao prioritet da se ubrza prelazak sa fosilnih goriva na obnovljive izvore energije. Trump je naprimjer u svojoj strategiji samo površno spomenuo klimatske promjene i to u kontekstu kako će smanjenje emisija utjecati na američke biznise i energetske interese. Bidenova strategija također označava pandemiju, terorizam i nuklearno naoružavanje kao važne izazove.

Kao i u većini prethodnih američkih administracija podržavanje i promovisanje demokratije u svijetu je ključna tema vanjskopolitičke agende. Naravno, u dokumentu se označavaju dvije zemlje koje su u fokusu Bidenove vanjske politike – Rusija i Kina. Navodi se da je Moskva u posljednjoj deceniji izabrala da provodi imperijalističku vanjsku politiku sa ciljem da promijeni ključne elemente međunarodnog poretka. Rat u Ukrajini se dosta detaljno obrađuje, dok je Kina predstavljena kao još veći izazov. Kina, prema strategiji, također želi da promijeni svjetski poredak, ali za razliku od Rusije ona ima sve veća sredstva da to i uradi.

Što se tiče pojedinih regija, fokus u Aziji je stavljen na produbljivanju saradnje sa saveznicima i prijateljskim zemljama kako bi se smanjio utjecaj Kine; u Evropi je to suočavanje sa ruskom agresijom i pomoć Ukrajini sa obnovljenom posvećenosti NATO-u; na Bliskom Istoku strategija smanjuje naglasak na upotrebi vojne sile (za razliku naprimjer od strategije Busha) i stavlja fokus na diplomatiju i izgradnju savezništva dok se pomno prate prijetnje kao što je Iran. Za razliku od prethodne strategije, podržava se dvodržavno rješenje u slučaju Izraela i Palestine.

Iran i Sjeverna Koreja

Koliko je Biden do sada ispunio svoju zacrtanu vanjskopolitičku agendu?

Većina analitičara smatra da se SAD zaista jeste vratio svojoj tradicionalnoj diplomatiji umjesto ljutitih, nepredvidivih nastupa prema svijetu za vrijeme Trumpa. Međutim, i Bidenu kao i njegovim prethodnicima “desili su se događaji”, kako se često govori u međunarodnoj politici. Za Obamu je to bilo Arapsko proljeće, dok je za sadašnjeg američkog predsjednika to definitivno ruska invazija na Ukrajinu, a postoji i prijetnja kineske invazije na Tajvan.

Biden je ipak pokazao na primjeru Ukrajine da se “Amerika vratila”. I prije toga, on je radio na obnavljanju odnosa sa EU i NATO-om, a Amerika aktivno učestvuje u podršci Kijevu, sa izdašnom pomoći u sredstvima, oružju i drugoj opremi te predvodi zemlje u uvođenju sankcija Moskvi. Naravno, svako direktnije miješanje SAD-a u sukob značilo bi širi rat.

Što se tiče Irana, Biden je u predizbornoj kampanji obećao da će se SAD vratiti u nuklearni sporazum između velikih sila i Teherana iz kojeg se Trump povukao 2018. Međutim, gotovo dvije godine nakon toga, rješenje ne može biti dalje a brojni pregovori o tome su propali.

Umjesto toga, Iran je povećao obogaćivanje urana više nego ikad i izabrao još konzervativnijeg predsjednika koji nije voljan da se potpuno uključi u pregovore sa Zapadom. Također, Teheran je dao podršku Rusiji u ratu sa Ukrajinom i opskrbio je dronovima kamikazama, dok se istovremeno kod kuće bori sa najvećim protestima u posljednjoj deceniji.

S druge strane, Biden je u slučaju Sjeverne Koreje preuzeo i Obamin i Trumpov pristup, produbljujući savezništvo sa Južnom Korejom i Japanom, uglavnom kroz zajedničke vojne vježbe, ali i pozivajući sjevernokorejskog vođu na nuklearne pregovore. Međutim, izgleda da ovaj pristup Trumpa koji se više puta sastao sa Kim Jong-unom u slučaju Bidena nije upalio, jer je Pjongjang intenzivirao testiranje raketa.

Rukovanje Bidena i Xija

Ipak, ono što je drugačije jeste da se Biden po ovom pitanju obratio kineskom predsjedniku Xi Jinpingu na samitu G20 na Baliju u novembru. To je ujedno bio i njihov prvi susret uživo otkako je Biden postao predsjednik a također je predstavljalo i relaksaciju odnosa nakon što je predsjednica Predstavničkog doma SAD-a Nancy Pelosi posjetila Tajvan u augustu i izazvala oštre reakcije Pekinga.

Rukovanje Bidena i Xija bio je ključni momenat odnosa Pekinga i Washingtona tokom sadašnje američke administracije, međutim, ipak je, kako naglašavaju stručnjaci, potrebno dugotrajno raditi na diplomatiji između dvije supersile da ne dođe do sukoba.

U tom smislu posmatra se i najavljena posjeta državnog sekretara Antonyja Blinkena Kini sljedeće godine, iako Xi nije propustio priliku da na Nacionalnom kongresu Kineske komunističke partije koji se održava svakih pet godina naglasi da je Peking spreman koristiti i silu u slučaju Tajvana, odnosno njegovog “ponovnog ujedinjenja” sa Kinom.

Tako Kina i pitanje Tajvana ostaju u srcu vanjske politike Bidenove administracije, a najvjerovatnije i administracija koje će doći iza toga.