Bosanska hodočasna literatura – višestruki putevi ka Svetom

Dr. Dženita Karić je postdoktoralna istraživačica na Berlinskom institutu za islamsku teologiju (Univerzitet Humboldt u Berlinu). Autorica je knjige Bosnian Hajj Literature: Multiple Paths to the Holy (Bosanska hodočasna literatura: Višestruki putevi ka Svetom) u izdanju Edinburgh University Press. Bavi se proučavanjem pobožne književnosti ranog osmanskog perioda.

Sa dr. Karić u povodu objavljivanja njene knjige razgovaramo o bošnjačkoj duhovnosti kroz prizmu putovanja na hadž.

• Hadž je jedan od temelje islama koji uz zekat ima jaku društvenu implikaciju. Da li se kroz analizu historije hodočašća u Bosni i Hercegovini može pratiti razvoj, stagnacija, nazadovanje i oporavak muslimanskog društva?

– Metonimijski gledano, kroz odnos prema hadžu može se posmatrati i odnos prema islamu kao življenoj vjeri i vjerskoj praksi općenito. Taj odnos je ipak ponešto kompliciraniji od formule nazadovanja i oporavka muslimanskog društva. Pokušaću da to objasnim.

Hadž, pored niza obaveznih rituala, svakako uključuje i putovanje. Kao takvo, hodočašće je uslovljeno materijalnim zadatostima kojih je neizmjerno mnogo: od finansijskih do socijalnih i političkih. Na samu fizičku realizaciju hadža utjecale su i utječu brojne okolnosti, od kojih su ratovi, granice, pandemije, ali i transformacije u sredstvima transporta samo neke. Nadalje, na hadž je, pogotovo u 20. stoljeću, utjecao i sami okvir nacionalne države – muslimani, buduće hadžije, dio su nacionalnih kvota kojima je dozvoljeno da otputuju u Hidžaz. Ovakve zadatosti svakako utječu i na sami doživljaj hodočašća: za razliku od prijemodernog perioda kada su hadžije sa naših prostora relativno neometano stizale do Mekke i Medine, stvarnosti modernih država su dovele do toga da je hodočasno iskustvo obojeno često traumatičnim prelaskom granica i dobivanjem dozvola i viza.

Ovo je samo jedna strana hodočasnog iskustva. Drugi, možda manje vidljiv, ali svejedno prisutan aspekt hodočašća je i sami bosanski habitus u kojem se gajila privrženost svetim mjestima islama. On je uključivao vjersku obuku o ritualima u mektebima i kućama, ali se prenosio i putem usmene predaje, kao i različitih tekstualnih materijala o hadžu, poput pjesama, putopisa, priča. Privrženost hadžu kultivisana je i predmetima koje su ljudi donosili iz Hidžaza: mirisi, flašice sa Zemzem vodom, surme, serdžade, tespihi, ihrami. Svi ti predmeti utjecali su na to da se povezanost sa Mekkom i Medinom osjeti i kod onih koji nikada nisu bili u prilici ili nikada neće moći otići na hadž.

Da se vratimo Vašem pitanju. Kroz istraživanje hadža na našim prostorima se doista može otkriti mnogo toga o samom odnosu prema življenom islamu, te kako su političke i druge prilike utjecale na samu mobilnost bosanskih muslimana. Međutim, ove materijalne zadatosti nikada nisu mogle biti jedini, pa možda čak ni presudni faktor, u kultivisanju privrženosti hadžu. Drugim riječima kazano: politička represija, besparica, promjene u obrazovnom i društvenom sistemu, mogle su utjecati na konkretnu fizičku mobilnost muslimana, ali su mogle dovesti i do drugačijih oblika religioznosti inspirisane hodočašćem. Na primjer, 20. stoljeće koje je u mnogome izmijenilo način na koji naše hadžije idu na hodočašće (uz poneke prekide u samom odlasku na hadž), dovelo je i do velike vidljivosti žena hodočasnica o kojima u prijemodernom periodu saznajemo tek sporadično.

Dakle, ono što se nama čini kao stagnacija ili oporavak muslimanskog društva dosta su subjektivni dojmovi – kroz proučavanje iskustava bosanskih hadžija možemo vidjeti kako određeni izrazi religioznosti, kao što su privrženost i ljubav prema Mekki i Medini, poprimaju različite i veoma plodotvorne oblike čak i u izazovnim periodima. To mnogo govori o stabilnoj formi hodočasnog rituala koja dopušta fleksibilnost vjerskog izričaja.

• Koliko je hadž bio statusni simbol među Bošnjacima kroz historiju, a kakva je savremena percepcija hadža u vremenu vjerskog buđenja?

– Kao putovanje koje su mogli priuštiti samo rijetki, obavljeni hadž je bio i ogromni statusni simbol. To se može vidjeti i po činjenici da su i nemuslimanski hodočasnici u Osmanskom carstvu koji su pohodili Jerusalem prisvajali titulu “hadžije”. Ta titula je, vjerujem, zadržala isti značaj i u modernom dobu.

Što se tiče “vjerskog buđenja” i uloge hadža u tome, mislim da se prije svega radi o većoj vidljivosti hodočasnog habitusa kojeg sam definirala u prethodnom odgovoru. Naime, hadž je imao kontinuiranu važnost u bošnjačkom društvu kroz 20. stoljeće. U posljednjih tridesetak godina, što zbog traumatičnog iskustva velikosrpske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu koja je bila snažan poticaj preispitivanju određenih aspekata religioznosti, što zbog interneta i demokratizacije medija, pisanje o hadžu nije dostupno samo nekima, već svima koji su u mogućnosti da odu na hadž. Statistike pokazuju da sve veći broj mladih ljudi ide na hadž, te se samim time povećava i vidljivost različitih oblika religijskog izričaja koji uključuje ne samo pisane forme u vidu štampanih putopisa, blogova ili Facebook postova, već i fotografije, selfieje, videa, i sl.

• Hadž je često imao i političku dimenziju zbog svog uticaja i načina putovanja. To je bilo posebno izraženo u socijalističkoj Jugoslaviji koja je pokušavala kroz hadž poboljšati svoj imidž u muslimanskom svijetu. Koliko je bila uspješna u tome?

– Nakon Drugog svjetskog rata, bilo je nekoliko hodočasnih/državnih posjeta putem kojih je socijalistička vlast nastojala ne samo da poboljša svoju reputaciju u muslimanskom svijetu, već također da suzbije propagandu iseljenika koji su živjeli rasuti po Bliskom Istoku, te da pošalje sliku benevolentne vlasti lokalnoj publici u Jugoslaviji. Takve vrste političkih hadžskih delegacija nisu bile rijetkost – poznate su hodočasne delegacije Japana i Španije u međuratnom i postratnom periodu koje su za cilj imale uspostavljanje političkih i ekonomskih veza sa muslimanskim svijetom. Nije moguće tačno utvrditi koliki je uspjeh ovih delegacija bio, ali činjenica je da su autori – vođe ili sudionici puta – nama ostavili vrijedne putopise koji ne govore samo o promociji Jugoslavije, već i opisu jednog jedinstvenog perioda u kojem se pojavljuju i pitanja odnosa prema prošlosti, modernosti i sekularnosti. Na primjer, u jednom od putopisa koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata kao rezultat putovanja na hadž, autor Hasan Ljubunčić donosi kratku etnografiju Bošnjaka – muhadžira u Turskoj, te donosi zaključak da se ti Bošnjaci dijele u tri skupine: oni koji su građani Republike Turske u potpunosti, oni koji su srcem još uvijek u Bosni, te oni koji podjednako pripadaju u ta oba prostora. Nevjerovatno je koliko relevantno zvuči taj zaključak danas, kada imamo raznovrsnu bošnjačku dijasporu razasutu diljem svijeta.

• Hadž je često tema putopisa i književnih djela. Kako je hadž predstavljen u književnosti od Jusufa Livnjaka do Zuke Džumhura?

– Na pisanje o hadžu utjecali su brojni faktori, kao što je obrazovanje, dostupnost medija i općenito pismenost u širem smislu. Bošnjaci su mnogo pisali o hadžu, na tri jezika (arapski, turski jezik osmanskog doba, bosanski) i u velikom broju žanrova, uključujući i poeziju i prozu. Uloga publike je bila velika: neka djela su usmjerena ulemi, visokoobrazovanim članovima osmanskog društva i ne samo Bošnjacima; neka su za cilj imala podučavanje lokalnog stanovništva o nužnosti odlaska na hadž ili barem razvijanja ljubavi prema svetim mjestima; neka su upućivala na unutarnja (batin) značenja hadža; a neka su, poput putopisa Jusufa Livnjaka, bila namijenjena prvenstveno užem krugu prijatelja i rodbine. Brojna od ovih djela cirkulisala su samo u privatnim prostorima, te postoji mogućnost da se neki od rukopisa još pronađu.

Nakon 19. stoljeća, dolazi do promjene u formi i sadržaju. Putopis i reportaža postaju izrazito popularni, te u kombinaciji sa fotografijom imaju za cilj da ubijede čitatelje u autentičnost svog prikazivanja hodočašća. Ova odlika će se pokazati prijemčivom za različite vrste ideoloških upotreba – od promovisanja određenih političkih i religijskih stavova do polemike sa neistomišljenicima. Dok je put na hadž u literaturi osmanskog perioda bio prikazivan kao prilika ne samo za obavljanje obaveznog rituala, već i za posjetu mezarovima evlija i učenjaka, u modernom dobu dobiva nove dimenzije. Hadž postaje prilika za refleksiju o pitanjima koja tište moderne muslimane: koji je smisao ovog rituala; koja su njegova osnovna značenja; i, možda najčešće, kako iskoristiti potencijal ovog hodočašća? Bosanski muslimani u ovome svakako nisu bili usamljeni: prisjetimo se autora poput Alija Shariatija i Jalala Al-e Ahmada, kao i Malcolma X, koji su nastojali razumjeti hadž i podariti mu značenje u okviru modernoga doba.

Brojni bosanski alimi su upozoravali na mogućnost onoga što su vidjeli kao profanizaciju hadža, a što se, po njihovom mišljenju, odražavalo u srozavanju ovog rituala na domen turističkog ili čak senzacionalističkog. Hadž pogotovo u toku 20. stoljeća postaje predmetom interesa senzacionalističke štampe koja je u kontekstu dvije Jugoslavije bila namijenjena široj, ne nužno muslimanskoj publici. Tada doista vidimo kratke reportaže i duže putopise posvećene hadžu u kojima autori, viđeni kao muslimanski insajderi, poput Zuke Džumhura na primjer, predstavljaju sveta mjesta na jedan izrazito orijentalizirajući način: kao prostore zaostalosti, iracionalnosti i grijeha, daleko od manira, reda i poretka zapadne civilizacije.

Diskursi o hadžu nisu jednolični i često mogu da nas iznenade. Sve ovo govori o tome kako je hodočašće dinamičan ritual koji se uvijek i iznova drugačije razumijeva.

• Hadž je tokom 90-tih godina u ratnim i postratnim okolnostima imao poseban značaj za Bošnjake. Koliko je institucija hadža doprinijela nacionalnom jačanju i vjerskom buđenju Bošnjaka?

– Hadž 1994. godine bio je jedan od ključnih i simbolički značajnih događaja u novijoj bošnjačkoj historiji. Hodočašće koje je finansirala Kraljevina Saudijska Arabija i koje je okupilo veliki broj ranjenih boraca stavilo je Bosnu u centar pažnje muslimanske javnosti, te proizvelo nekoliko hodočasnih putopisa i reportaža. Ono što je posebno zanimljivo je centralnost bosanskoga muslimanskoga ranjenoga tijela u tim opisima: gubitak udova se poistovjećuje sa svjedočenjem vjere, a Bošnjaci se ističu kao narod koji je dokazao svoju žrtvu za islam. Hadž i sveta mjesta u kontekstu tih putopisa postaju još jedna arena gdje se pokazuje posebnost bosanskih muslimana naspram muslimana koji nisu morali da svojim tijelima dokazuju vjeru.

U postratnom periodu Bosna je i dalje poseban prostor u bošnjačkom hodočasnom imaginariju. Ipak, teme poput opisivanja obaveznosti ovog rituala, raznolikosti muslimana na hadžu i ushićenosti zbog susreta sa svetim prostorom zauzimaju centralno mjesto.

• Posljednjih godina hadž i umra (putovanje na sveta mjesta mimo dana hadža) su postali dostupni sve većem broju vjernika što je izuzetno populariziralo ove obrede. To je jednim dijelom generisalo negativni imidž u javnosti kroz intenzivnu zastupljenost na digitalnim medijima. Kako napraviti razliku između profanog i svetog kad je u pitanju hadž?

– Moja knjiga prije svega nastoji da pokaže raznolikost pristupa i odnosa prema hadžu, bez uspostavljanja normativnog kriterija koji bi određene postupke dijelio na svete ili profane. Hadž uključuje i putovanje, što znači da se hodočasnici kreću prostorima onoga što uvjetno možemo nazvati različitim svetostima. Za prijemoderne hadžije, putovanje u Meku i Medinu je obavezno uključivalo i posjetu mezarovima i turbetima evlija u Damasku i Kairu; danas to nije slučaj. Za Muhameda Krpu koji je napisao putopis na hadž 1938. godine, hodočasno putovanje je uključivalo i posjetu kinu u Kairu, gdje je slušao umilni glas Umm Kulthum, te pokušaj da se upozna sa Bahrijom Nuri Hadžić, našom prvom operskom pjevačicom. Radi ovakvih opisa, Krpo je bio kritikovan. Današnje hadžije će možda biti kritikovane radi selfieja pored Kabe, a već sutra će neko o tome pisati kao o specifičnom vjerskom doživljaju i ekspresiji. Putevi do Svetog su doista raznoliki.