Da li je američka vojska spremna za novu eru rivalstva velikih sila

Koliko Sjedinjene Američke Države pripremaju svoje oružane snage za novu eru rivalstva velikih sila i potencijalni sukob između njih, jedno je od glavnih pitanja kojima se bave američki ali i sigurnosni stručnjaci širom svijeta.

Oni upozoravaju da, ukoliko SAD želi ostati na vrhu svjetskog poretka, američka vojska mora pratiti korak sa tehnologijom koja se brzo mijenja i biti opremljena novim sistemima, uključujući vještačku inteligenciju, male satelite, robotiku, cyber alate, precizne rakete, tihe podmornice i druge ključne inovacije na tom polju.

Neki od glavnih sigurnosnih eksperata u Washingtonu ističu da pristup projekcije sile, koji je dobro funkcionisao kada su pitanju “manji neprijatelji” kao što su Irak i Libija, više nije dovoljan sa Kinom i njenom ogromnom modernizacijom vojske.

Projekcija sile u međunarodnim odnosima predstavlja sposobnost države da angažira i održava oružane snage izvan svoje teritorije. Ovakav kapacitet služi i kao diplomatski alat kojim se utječe na donošenje odluka drugih aktera, a radi se o odvraćanju određenog ponašanja drugih država.

Zapravo samo nekoliko država na svijetu ima tu sposobnost da lako pokreće svoje vojne snage u svijetu, ali se ne smije tu zaboraviti ni kapacitet savezništva za takve manevre, kao u slučaju NATO-a koji može djelovati na velikim razdaljinama sa velikom silom zbog svojih članica.

Pristup projekcije sile nije dovoljan

Međutim, što se tiče SAD-a to više nije dovoljno, kako smatra naučna zajednica. David Ochmanek, sigurnosni analitičar i nekadašnji časnik američkih zračnih snaga, koji je dugo radio za Pentagon a sada je jedan od glavnih istraživača Korporacije Rand što se tiče vojnog planiranja, ističe da više nije dovoljno da SAD samo kupuje nove, bolje stvari.

Prema njemu, pristup projekcije sile doživljava neuspjeh kada se govori o Kini ili čak o Rusiji. Zbog toga je bitna pozicija američke vojske u svijetu, odnosno gdje su stacionirane njene snage u miru i gdje bi se trebale boriti u slučaju rata.

On podsjeća da je trebalo pet mjeseci da se “izgrade” američke snage na Arapskom poluotoku kako bi se Iračani izbacili iz Kuvajta 1990.

“Međutim, imat ćemo možda samo pet dana da izgradimo našu poziciju u slučaju potencijalnog sukoba sa Kinom u budućnosti. Tako da pristup projekcije sile koji je bio u srcu našeg posthladnoratovskog koncepta za odvraćanja agresije više nije prikladan, zbog veoma spremnih i opremljenih neprijatelja koji mogu otežati da angažujemo naše snage da stignu do ratišta, a pogotovo na samom ratištu”, rekao je Ochmanek na nedavnoj konferenciji Instituta Brookings.

Prema njegovom mišljenju, SAD već pravi neke korake na tom polju, dobavljajući rakete sa većim dometima, a, dodaje, američke zračne snage ulažu u to da budu agilnije te će prvi put imati mogućnost da se bore bez oslanjanja na fiksirane objekte, kao što su piste i druge platforme koje služe za to.

‘Kina ne miruje’

Chrise Brose, autor knjige “The Kill Chain: Defending America in the Future of High-Tech Warfare” (“Lanac ubijanja: Odbrana Amerike u budućem visokotehnološkom ratu”), koji je također savjetovao nekadašnje američke državne sekretare Colina Powella i Condoleezzu Rice, kaže da SAD napreduje, ali ne dovoljno brzo i ne na nivou koji je potreban.

Prema njemu, dobra je stvar što je Washington svjestan izazova, pa je tako već 2014. počelo svojevrsno buđenje o rivalstvu velikih sila kada je Rusija uzela Krim od Ukrajine.

Od administracije Baracka Obame, preko Donalda Trumpa i sada Joe Bidena, postoji dvostranačka svjesnost o kineskoj prijetnji, što se ogleda i u dokumentima strategije nacionalne odbrane.

Prema mišljenju Ochmaneka, kineska invazija Tajvana je realan scenarij, jer kineski lideri javno ističu da ne isključuju upotrebu vojne sile da postignu “ujedinjenje” zemlje. Ipak, mišljenja je da Kinezi ne traže rat sa SAD-om.

“Mislim da je vjerovatnije da ćemo se sukobiti sa Kinom oko nekog pitanja na Južnom kineskom moru ili Istočnom koji uključuje Japan, u šta ćemo biti uvučeni, ali nijedan od tih scenarija nema pritisak vremena kao što je slučaj Tajvana. Kinezi bi mogli postaviti stotine hiljada vojnika na taj otok u roku od dvije sedmice. To je veliki problem za nas. Iz tog razloga, želim da to koristim za procjenu američke snage”, objasnio je.

Dodao je da Kina ne miruje, stalno radi i napreduje, te zato sada ima najveću mornaricu na svijetu a njeni vojni treninzi postaju sve ozbiljniji.

“Kinezi imaju kapacitet da nastave izgradnju mornarice kakav nema SAD-a, nećemo pobijediti u utrci gradnje brodova i moramo razmisliti kako to riješiti”, upozorio je.

‘Brzo proizvodimo nove stvari’

Za Brosea je osnovno pitanje da je SAD ozbiljan ili nije.

“Bilo je puno primjera kada smo u bliskoj prošlosti proglasili strateške ciljeve koje se tiču rivalstva velikih sila, međutim, u praksi nismo bili toliko fokusirani, kako i na šta trošimo pare. Trebamo nove načine kako angažirati snage, moramo se fokusirati na proizvodnju novih kapaciteta, moramo imati spremne stvari, vremenski okvir za Kinu. Za proizvodnju oružja potrebno je vremena, nekoliko godina čak. Za mene je pravo pitanje da li ćemo imati stvari koje su nam potrebne u naredne dvije, tri godine. O tome moramo razmišljati ako smo ozbiljni. Neki govore da je rat u Ukrajini trošenje američkih sredstava i odvraćanje fokusa od bitnih stvari kao što je Kina, ali ja mislim da je to potrebno, da je to potvrda da je SAD ozbiljan”, smatra Brose.

Prema njemu, SAD je pokazao da može raditi velike stvari u veoma kratkom vremenskom periodu, navodeći primjer pandemije korona virusa, kada je odlučio potrošiti velika sredstva da se brzo razviju vakcine.

“To Amerika čini kada je ozbiljna, imamo prioritete i djelujemo, brzo proizvodimo nove stvari koje su nam potrebne”, zaključio je.