Poezija bez uzora i pretka: Povratak onom duboko ljudskom u nama

Kuća Jasina

Priča mi se, drugu: svi me pitaju

Odakle si ti, ko si ti, Šabo –

Odsvukud

Po malo: iz jučer iz sutra –

Ne znam šta da kažem drugo

Ko papiru ti se povjeravam:

Takav je vakat –

Ja sam džan: kuća ja sam jasinâ

Šaban Šarenkapić (1956-), rođen u Novom Pazaru. Objavio 13 knjiga poezije i tri romana.

U svetoj muslimanskoj knjizi Kur'anu, 36 po redu je sura Ja'sin. Sura ima 83 ajeta (stiha), spada u Mekanske dove i smatra se srcem Kur'ana.

Baš po ovoj suri Šaban Šarenkapić je odlučio nazvati svoju zbirku poezije koja je u izdanju BUKS-a  nedavno objavljena u Novom Pazaru.

Kada bi me neko pitao na šta, na koga podsjeća poezija Šabana Šarenkapića, ne bih mogao da vam dam odgovor. Šaban Šarenkapić je čovjek koji je van svake sumnje pročitao jako puno u životu i  u svojoj izdavačkoj  produkciji ,,Damad” uredio i objavio desetine naslova.

Ali, Šabanova poezija nema uzora i nema pretka. To je jedna potpuno individualna tvorevina, nastala imaginacijom i osjećajima pjesnika. Pored toga što  je odlična, to joj je još jedna vrijednost koju joj priznajem.

Ali šta je zapravo Kuća Jasina onda  ?

Kao što rekoh prije, to je poezija bez uzora i pretka, a takođe se ne da ni žanrovski definisati. Ima tu svega, od ličnih pjesnikovih dilema, boli i sjete djetinjstva, teških spoznaja koje donosi mudrost starosti, pa do velikih tema kao što su antifašizam i holokaust. Neke od pjesama je moguće vremenski smjestiti jer jasno opisuju događaj iz određene epohe, ali sa druge strane imamo i onih svevremenskih koje se ogledavaju u čovjekovim unutrašnjim dilemama i strahovima.

Mikrosvijet čaršije Novog Pazara

Šarenkapić svoje sudove o određenim stvarima i događajima često donosi iz mikrosvijeta Pazarske čaršije u kojoj je rođen i proveo cijeli svoj život. Takođe, često kroz pjesme prenese strahove, zablude i nade te iste sredine, ostavljene na vjetrometini i osuđene da strada svaki put kada na ovim prostorima istorija dobije ubrzanje.

Šarenkapić  kada pjeva o prošlosti ( a ona je ovdje uglavnom ružna) to radi sa tugom, sjetom i blagim optimizmom. Najbolje se to vidi u pjesmi “Grob rob” posvećena jevrejskoj zajednici u Novom Pazaru koja je skoro cijela nestala u holokaustu:

…Grob Rafa Jevrejina –

A i taj zemni rob

Ovdje više nikoga svoga nema

Ali ima sjećanja. I ima grobova. I ima duha. I što je najvažnije, ima riječ. I to je taj ,,blagi optimizam ” kod Šarenkapića, kao da nam pjesnik želi reći, nismo još umrli dok god živi riječ o nama.

Šarenkapićeva poezija je, ovo nije nimalo kliše, poetika  duboke etike. Pjesnik se u njoj bavi ne samo odgovornošću pojedinca, nego i cijele zajednice za  najstrašnije stvari koje su se desile u istoriji ljudskog roda, kao na primjer u pjesmi “Cipele vrište”

… Oni okreću glave i govore:

Mi nijesmo znali

Mi nijesmo znali

A cipele vrište: znali ste znali

I naravno, tu je  i ono što nas čini ljudima, a tek onda pjesnicima, a to je Šarenkapićev  jasan otpor i otklon svakom zlu, posebno onom organizovanom. U Kući Jasina su dvije  posvetne pjesme dvojici heroja borbe protiv fašizma: Stjepanu Filipoviću i Ljubu Čupiću.

Pjesma posvećana Ljubu Čupiću (crnogorskom partizanu koji je sa osmjehom otišao u smrt) po mom ličnom ukusu i najljepša u cijeloj knjizi:

“Ja sam ti”

za Ljuba Čupića

 

Pitaš da li znam šta je vrijeme:

Ne znam – to nije

Za čovjeka

Valjda

Onaj koji to zna

Usavršio je načine

Opstajanja u vječnosti

A ne umijem ti ni objasnit

Zašto mi je glava

Prazna

Moj drugu

Ti duho dolazećeg:

Ja sam umro davno –

I poslije mene trajem kroz tebe

Povratak ljudskom u nama

Moglo bi se dugo i naširoko pisati o Šabanovoj poeziji. O svakoj pjesmi u Kući Jasina mogao bi se napisati po jedan kratak esej. Ali kada bi me neko pitao zašto mu preporučujem da čita Kuću Jasina, rekao bih mu da to uradi  ne samo zbog uživanja u čitanju dobre poezije, već i zbog povratka onom duboko ljudskom u nama. Kuća Jasina, siguran sam, otvara srce svakog onog ko srca ima. Pobuđuje u nama nostalgiju, ljudskost i ljubav prema životu i ljudima uprkos svemu.

U bibliotekarstvu ali i medicini u posljednje vrijeme se stavlja akcenat na biblioterapiju. Ukratko, biblioterapija je termin koji je prvi upotrijebio Samjuel Kroters prije jednog vijeka, a definiše upotrebu knjige kao dodataka medicinskom ili psihološkom liječenju. Naravno, sama biblioterapija je daleko starija od termina. Još je na vratima biblioteke u Tebi, u drevnoj Grčkoj, pisalo:,,Mjesto koje liječi dušu”.

Van svake sumnje bih preporučio i Kuću Jasina svima.

Da stihove iz nje  priviju na  “bolne rane” ili da kod sebe pronađu ono što su pomislili da nemaju ili da su u  vihoru života izgubili.

Zato čitajte Kuću Jasina. Kada su jednog putnika za hadž pitali kako će stići do Meke, on je odgovorio da se ne brine, jer je u duši čist i vodi ga čisto srce. Nema zalutalih na putu za Meku, rekao je.

Kaže to i Šarenkapić u jednoj od pjesama. Aludirajući naravno, da su naši stavovi i osjećaji ti koji nam definišu puteve.

Ali i da oni dobri nemaju razloga da brinu. Uz sve nedaće, stići će tamo gdje su se zaputali.

I kao što reče:

Nema  zalutalih na putu za Meku.