Maloku: Francusko-njemački plan za Kosovo neće okončati sporove

„U slučaju zemalja Zapadnog Balkana, Evropska unija je, bez sumnje, odigrala veliku ulogu od ratnih godina. Ipak, nikada nije uspjela da dokaže da je u stanju da donosi velike odluke koje bi stavile tačku na temu integracija ovih zemalja i potvrdila njezinu političku moć. Kao posljedica toga, u ovim zemljama igrale su svoju igru mračne snage, koje upotrebljavaju ove zemlje za destabilizaciju u regionu i šire“, kaže Albinot Maloku, magistar međunarodnog prava i politički analitičar s Kosova.

Tvrdi da Evropska unija nema adekvatne korake za integraciju regiona.

„Kreira se osjećaj da će Hrvatska biti posljednja koja je iskusila evropske integracije od zemalja Zapadnog Balkana. Evropska unija je imala dvoličan stav prema ovim zemljama. Ubrzana integracija neće se desiti, iako bi bilo najbolje da tako bude. Od šest zemalja ovog regiona samo Srbiji nije stalo do učlanjenja u Evropsku uniju i za nju nikada nije ovo pitanje bilo od prioriteta“, smatra sagovornik.

Navodi da „Republika Kosovo 15 godina pokušava da dokaže svoju državnost, što Srbiji smeta do iracionalnosti“. Prema njegovim riječima, „tenzije izazvane barikadama od strane potčinjenih predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću u četiri općine na sjeveru Kosova u kojima srpska manjina čini većinu, došle su kao posljedica volje Vlade Kosova da uspostavi red i mir“.

„Tenzije su počele nakon poziva zvaničnog Beograda kosovskim Srbima da napuste državne organe i lokalne institucije. Nastavak je bio takav da danas lokalni Srbi na tim prostorima organizuju proteste protiv predsjednika Srbije koji je njima manipulisao. Ove tenzije su bile nerazumne i štetne, prije svega za srpske građane Kosova. Efekat ovih tenzija u regionu, srećom, nije bio onakav kakav su očekivale mračne sile, zainteresovane za sukobe na Zapadnom Balkanu. Ruska Federacija je i dalje zainteresirana za destabilizaciju ovog dijela Evrope“.

Jača posvećenost Sjedinjenih Američkih Država

Ističe da se međunarodni faktor godinama angažuje u sporovima između Kosova i Srbije, posebno kada je pitanju dijalog, kojeg olakšava Evropska unija. Međutim, kako tvrdi, međunarodna zajednica, posebno Evropska unija, nikada nije bila jedinstvena u rješavanju problema između dvije zemlje.

„Možda zato što ima zemalja u Evropskoj uniji koje ne priznaju stvarnost stvorenu 17. februara 2008. godine. Ona je imala dvoličan pristup. Danas imamo jaču posvećenost Sjedinjenih Američkih Država i to povećava nadu za konkretnije rješenje odnosa između Kosova i Srbije. Nakon svih tenzija stvorenih na Kosovu, suočavamo se s trenutkom u kojem se govori o francusko-njemačkom prijedlogu, koji je vođen divljom netransparentnošću.

Međutim, to je povezano i s pitanjem koje je neprihvatljivo za premijera Kosova Albina Kurtija, a koje se odnosi na Sporazum iz 2013. godine, koji predviđa uspostavljanje mehanizma bez prezimena poznatog kao asocijacija općina sa srpskim većinom na Kosovu. Čini se da ova pitanja drže međunarodni faktor uključenim. Uloga međunarodnog faktora više ne bi trebala da bude stabilizacija situacije, već rješavanje problema ako zaista žele mir na Balkanu“, govori Maloku.

Priznaje da Sjedinjene Američke Države, Njemačka i Francuska žele da imaju sporazum između Kosova i Srbije, a posljednji pokušaj koji je u javnosti poznat kao njemačko-francuski plan, odnosno evropski plan, je, prema njegovoj ocjeni, bez sumnje ozbiljan pokušaj u ostvarivanju nekakvog sporazuma.

„Ovaj plan, ali i razgovori o tome između stranaka, vođeni su uz veliku netransparentnost. O sadržaju plana se zna samo iz onih svezaka objašnjenja koja su se pojavila u medijima. Premijer Kosova, Albin Kurti, opisao je francusko-njemački plan kao vrijednost od koje mogu da počnu razgovori, što je implicirao da je prihvatio. S druge strane, predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić je to odbio, ali je sada izgleda promijenio stav. Izgleda, da u suštini ovaj plan je prihvatljiv i za zvaničnu Prištinu i za zvanični Beograd.

Po mom sudu, bazirano na tome što je izašlo u medijima, ovaj plan neće okončati sporove, već će smiriti trenutnu situaciju. Za Republiku Kosovo, bilo bi bolje da ima pravno obavezujući konačni sporazum za strane, koji se završava međusobnim priznavanjem. Sve ostalo je gubitak energije. Pokušaj da se dođe do rješenja po modelu ‘sporazum u procesu’, neće proizvesti ono što mora da bude i za Kosovu i za Srbiju“, izjavljuje sagovornik.

Odgovarajući na pitanje da li je neophodno veće prisustvo međunarodnih vojnih snaga na Kosovu, citira Kurtija koji je prije izvjesnog vremena rekao da bi „značajno povećanje vojnika Sjevernoatlantskog saveza (NATO) i vojne opreme unaprijedilo bezbjednost i mir na Kosovu i širom regiona Zapadnog Balkana“.

„Nakon toga, NATO je imao svoj odgovor, koji je vjerovatno najbolji i najbitniji: ‘KFOR ostaje u potpunosti sposoban da ispuni misiju u skladu sa svojim mandatom Ujedinjenih nacija’. Procjene iz NATO-a daju nam do znanja da ne treba veća vojna prisutnost na Kosovu, i onolika kolika je, dovoljna je da bi se sačuvao mir i stabilnost“

Zapad pokušava da se nametne Srbiji

Mišljenja je da Srbija „ne sjedi na dvije stolice“ u geopolitičkom smislu, nego samo u jednoj – ruskoj.

„Problem je što Zapad pokušava da se nametne Srbiji, ostavljajući manevarski prostor u nadi da će je ubijediti da se vrati u ‘zapadnu stolicu’. Imajte na umu, svaka od zemalja koja teži ka evropskim integracijama, da se ponaša kao Srbija, bila bi kažnjena mnogo lakše i brže. Srbija je destabilizirajući faktor na Kosovu, u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, a ipak je njeno djelovanje ostavljeno u sjenci“, ukazuje Maloku.

Napominje da su etno-nacionalističke politike bile uvijek veoma opasne te da su proizvele ratove.

„Međutim, od svih zemalja u regionu, srpski politički korpus ništa i nikada ne mijenja. Uzmimo za primjer Bosnu i Hercegovinu. Tamo je nakon prošlih izbora došlo do radikalnih promjena u bošnjačkom političkom korpusu (SDA više nije u vlasti na državnom nivou op.a.). Dakle, na vlast dolaze struje koje se ne predstavljaju kao etno-nacionalne (stranke krnje ‘osmorke’ na državnom nivou op.a.). Srpski i hrvatski politički korpus (SNSD i HDZ op.a.) se ne mijenja“, poručuje sagovornik.

Svoj stav obrazlaže primjerima iz zemalja u regionu.

„U Crnoj Gori je izabran premijer Albanac Dritan Abazović, koji je maksimalno građanski orijentisan, tako da albansko u njega se identifikuje samo što mu je ime Dritan. U Sjevernoj Makedoniji predsjednik Sobranja je Albanac, dok aktuelnog predsjednika Stevu Pendarovskog podržavaju i albanski birači. Nova struja je stigla na Kosovo. U Albaniji imamo Edija Ramu koji na susrete s Aleksandrom Vučićem gleda skoro kao na trenutke slavlja. Etno-nacionalističke opcije moraju se svuda mijenjati kako bi se situacije poboljšale“.

Albanci u crnogorskoj i makedonskoj vlasti

Prema njegovom mišljenju, Abazović dolazi iz jedne građanske stranke i uvijek se predstavljao kao neko ko ne pripada nekoj etničko-nacionalnoj opciji.

„U svojoj Vladi imao je i stranke s etno-nacionalističkom pozadinom i to je opteretilo rad i funkcionalnost Vlade. Ono što je za kritiku, kada je u pitanju način djelovanja premijera Abazovića, je to što u ime građanske opcije nije znao svoje granice, pa je srpski politički korpus iskorištavao maksimalno. U to ime napravio onu veliku grešku kada je htio da promijeni i historijske činjenice o genocidu u Srebrenici. U to ime se blamirao i kada je govorio o identitetu albanskog heroja Skenderbega. Još ne mogu da vjerujem glasinama da je postao prosrpska opcija koliko vjerujem da u želji da se predstavlja kosmopolitom i građaninom prelazi sve granice. Dakako, neoprostive granice”, jasan je Maloku.

Osvrćući se i na situaciju u Sjevernoj Makedoniji, naglašava da je albanski narod tamo državotvoran narod, posvećen državi u svakom pogledu.

„Posebno su se poslije Ohridskog sporazuma iz 2001. godine stvari promijenile. Vladu sačinjavaju i albanske stranke. Prvi put u historiji imaju i predsjednika Sobranja, a na posljednjim predsjedničkim izborima albanski birači glasali su u većini za Stevu Pendarovskog, prije nego za drugog kandidata Blerima Reku, koji je Albanac. Sjeverna Makedonija je prolazila kroz ne baš lak period političkog rasta, ali sada je članica NATO-a i kandidat za učlanjenje u Evropsku uniju. Normalno, ima i svoje izazove ali mudrom politikom kreće svojim putem“, konstatuje sagovornik.

Zaključuje, ipak, da ako se Evropska unija ne uključi ozbiljno tako da otvara evropsku perspektivu zemljama regiona, nade za zajednički napredak ovih zemalja nema.