Kazne za ‘ćutanje administracije’ mrtvo slovo na papiru

Pravo na slobodu pristupa informacijama je ključna komponenta demokratskog društva i transparentne uprave. U Bosni i Hercegovini, kao i u mnogim drugim zemljama, postoje jasni zakoni koji regulišu ovo pravo i trebali bi osigurati da građani imaju pristup informacijama koje su im neophodne. Međutim, u praksi se često suočavamo s problemima u ostvarivanju ovog prava.

Jedan od najčešćih problema je takozvano ćutanje administracije. Građani se često susreću sa situacijama u kojima im se ne odgovara na zahtjeve za informacijama, bez ikakvog obrazloženja ili sa samo djelimičnim informacijama. Takva praksa krši osnovne principe transparentnosti i otežava proces donošenja informiranih odluka.

„Iako se radi o međunarodno priznatom ljudskom pravu, garantovanom Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Ustavom Bosne i Hercegovine, i to svima na području Bosne i Hercegovine, pravo na pristup informacijama se u pravilu ne poštuje.

Da bi se lakše realiziralo i zaštititilo pravo na slobodan pristup informacijama, Bosna i Hercegovina je još 2000. godine donijela Zakon o slobodi pristupa informacijama, koji je lex specialis i ima prednost u primjeni u odnosu na ostale zakone. Nažalost, većina Zakona, koji je u međuvremenu doživio i tri izmjene i dopune, nije nikada implementirana“, pojašnjava Mervan Miraščija, izvršni direktor Fonda otvoreno društvo BiH.

Pravo ostvaruju pred sudovima

Dodaje kako se imenovanju takozvanih službenika za informacije, uspostavljanju registara informacija u posjedu javnog organa i proaktivne transparentnosti institucija, korištenju adekvatnih mehanizama nadzora primjene i izricanja sankcija za nepoštovanje odredaba Zakona, većina institucija nikada nije pristupila, direktno kršeći ustavna prava i zakonske obaveze prema građanima Bosne i Hercegovine.

„Činjenica je da su mediji, posebno istraživački, već godinama prisiljeni pravo na pristup informacijama ostvarivati pred sudom i tužiti institucije za kršenje Zakona i neobjavljivanje traženih informacija, pa možemo pretpostaviti kakav je onda odnos prema građanima Bosne i Hercegovine. Apsurdnost neprimjene ovog ustavnog i zakonskog prava najbolje ilustriraju nerijetki slučajevi da državni službenici u vlastitim institucijama nemaju pristup informacijama i to pravo mjesecima pokušavaju ostvariti putem Ureda Ombudsmana BiH odnosno Upravne inspekcije Ministarsva pravde BiH, i u konačnici pred nadležnim sudovima“, ističe Miraščija.

Transparency International BiH već duži niz godina pruža besplatnu pravnu pomoć građanima u postupcima pristupa informacijama, te na osnovu dugogodišnjeg iskustva kažu da brojni javni organi kojima građani upućuju zahtjeve za pristup informacijama ozbiljno krše prava građana na pristup informacijama.

„U okviru Centra za pružanje besplatne pravne pomoći susretali smo se sa različitim predstavkama građana koji nisu uspjeli da ostvare pristup informacijama pred organima vlasti zbog čega su nam se obraćali za pomoć. Nailazili smo na primjere odbacivanja zahtjeva samo zbog toga što je napisan rukom, a nije podnesen na predviđenom obrascu javnog organa. Često se od građana traži da uz zahtjev za pristup običnoj informaciji dostavljaju dokument na osnovu kog se može utvrditi njihov identitet, iako ta obaveza nije propisana zakonom“, kaže Ena Kljajić Grgić, rukovoditeljica Centra za pružanje pravne pomoći u Transparency International BiH.

Dodaje kako građani najčešće nailaze na tzv. ćutanje administracije, odnosno nepostupanje javnih organa po upućenim zahtjevima za pristup informacijama ili jednostavno ignorisanje zahtjeva.

„Zatim slijedi pogrešna primjena Zakona o slobodi pristupa informacijama koja se ogleda u odbijanju pristupa informacijama po vlastitom nahođenju, bez pozivanja na zakonom propisane izuzetke i sprovođenja testa javnog interesa. U konkretnim slučajevima radi se ili o nepoznavanju materije organa koji vodi poseban upravni postupak pristupa informacijama, ili o namjerno nezakonitom postupanju“

Kao i Miraščija, i Kljajić Grgić ističe da su građani, ali i novinari i organizacije civilnog društva, prinuđeni pravo na pristup informacijama ostvarivati i pred nadležnim sudovima, što je krajnja instanca ukoliko se pristup informacijama ne ostvari pred nadležnim organom uprave.

„Postupci pred sudovima znaju potrajati i po nekoliko godina, što ne samo da obeshrabruje građane, nego i dovodi u pitanje ima li smisla upuštati se u tako neizvjesnu i dugotrajnu borbu za informaciju koja nam treba sada i odmah“

Novi zakon stara praksa

Zlatko Miletić, delegat u Domu naroda Parlamenta BiH, nije zadovoljan na koji način rade institucije Bosne i Hercegovine u kontekstu Zakona o slobodi pristupa informacijama. Ističe da je već drugi mandat delegat u Domu naroda Parlamenta BiH, a ima pitanja na koja nikada nije dobio odgovor od nadležnih institucijama kojima su ona upućena.

“Ako oni tako nipodaštavaju nas koji treba da kontrolišemo njihov rad, šta onda da očekuju građani? Mi smo prije 40-ak dana donijeli novi Zakon o slobodi pristupa informacijama u institucijama BiH, iako sam ja glasao za taj Zakon jer je u nekim segmentima dobar, ono što mi se nije svidjelo je drugostepeni organ koji treba da utvrdi da li je došlo do povrede prava traženja informacija što se često dešava. Drugostepeni organ po tom Zakonu treba da uspostavi Vijeće ministara BiH, što je po meni direktan sukob interesa jer ne može neko kome postavljate pitanje i koji ne odgovori što je u obavezi, kao drugostepeni organ da piše zašto to nije uradio”, smatra Miletić.

Mišljenja je da je najbolje rješenje da to rade ombudsmeni s obzirom da na određen način i učestvuju u donošenju određenih rješenja, a njihovi poslovi su u direktnoj vezi sa tim.

“To nije prihvaćeno pod izgovorom da se mora mijenjati Zakon o ombudsmenima, što po meni uopće nije problem. Nisam optimista da ćemo u tom segmentu unaprijediti stvari, pogotovo iz ugla činjenice da ne znam niti jedan slučaj kažnjavanja za nedavanje informacija jer je zakonom propisano da to bude kažnjivo i to se smatra ćutanjem administracije. Zašto građani, odnosno fizička i pravna lica ne koriste tu mogućnost kako bi neodgovorne u institucijama novčano kaznili ne znam, ali ću ja u buduće inzistirati na tome onda kada ne dobijem odgovore koje budem tražio”, poručuje Miletić.

Kazne postoje, ali se ne primjenjuju

U Fondu otvoreno društvo BiH kažu da Zakon predviđa novčane kazne za prekršaje oko neomogućavanja slobodnog pristupa informacijama građanima i to od 1.000 do 15.000 konvertibilnih maraka (od 512 do 7.678 eura) za nadležni organ, odnosno od 1.000 do 10.000 konvertibilnih maraka (od 512 do 5.120 eura) za odgovorno lice u javnom organu, ali da se usprkos tome ove odredbe Zakona najmanje poštuju.

“U većini sudskih presuda koje su istraživački mediji dobili pred sudovima širom Bosne i Hercegovine, u veoma dugim i iscrpljujućim postupcima, izrekom se naređuje instituciji da omogući pristup informacijama, ali se preskače navedena zakonska sankcija. Umjesto sudskog kažnjavanja prekršilaca i prevencije budućih nezakonitih ponašanja institucija i javnih organa, mediji i građani su prisiljeni isti organ više puta tužiti za onemogućavanje pristupu informacijama. Sve navedeno evidentira se i u brojnim izvještajima međunarodnih organizacija i EU institucija, koje Bosnu i Hercegovinu svrstavaju u red duboko netransparentnih država”, ističe Miraščija.

Međutim, Kljajić Grgić kaže da novi Zakon o slobodi pristupa informacijama u institucijama Bosne i Hercegovine predviđa prekršajne odredbe, međutim propisani prekršaji za odgovorna lica i institucije BiH odnose se na situacije koje se u praksi ne dešavaju ili se dešavaju jako rijetko.

“Naprimjer, izriče se novčana kazna tek ako odgovorno lice ne postupi po nalogu upravnog inspektora, ili ne omogući uvid upravnom inspektoru, ili mu ne dostavi podatke, ne otkloni nezakonitosti u određenom roku i sl. Iz navedenog proizilazi da nema preventivne zaštite u slučaju kršenja zakona odgovornog lica prema podnosiocu zahtjeva, npr. u slučaju ćutanja uprave, nedonošenja rješenja u zakonom propisanom roku, nepostupanju po uputama drugostepenog organa i sl. I Zakon o slobodi pristupa informacijama koji je bio na snazi prije novog zakona takođe predviđao je novčane kazne, međutim nisam sigurna da li su upravni inspektori pokretali prekršajne postupke protiv odgovornih lica”, ukazuje Kljajić Grgić.

Pravo na slobodu pristupa informacijama je ključno za transparentno i odgovorno upravljanje. Međutim, u Bosni i Hercegovini se građani suočavaju s brojnim preprekama u ostvarivanju ovog prava. Da bi se prevazišlo te probleme, potrebno je osnažiti administraciju, informisati građane o njihovim pravima i uspostaviti funkcionalne mehanizme nadzora i sankcija.