Nauka je kao sport – relevantna samo kad je internacionalna

Svjetski dan nauke je međunarodni događaj koji se obilježava širom svijeta 10. novembra svake godine. Ova inicijativa je pokrenuta odlukom UNESCO-a sa ciljem da se podigne svijest o važnosti nauke u unapređenju društva, miru i razvoju. Manifestacije tim povodom traju cijelu sedmicu, kako bi se posvetila pažnja ovoj temi na globalnom nivou. Ovaj dan se koristi za naglašavanje uloge nauke u održivom razvoju, zaštiti životne sredine i unapređenju društva u cjelini.

Kroz obilježavanje Svjetskog dana nauke, UNESCO želi potaknuti ljude da razmisle o važnosti nauke u svakodnevnom životu i da podrže naučna istraživanja. Nauka je ključna za rješavanje kompleksnih problema sa kojima se suočava društvo, kao i za inovacije koje poboljšavaju kvalitetu života pojedinaca i zajednica.

Znanje u Bosni i Hercegovini, ali ne samo u njoj, i dalje se jako malo cijeni. Tome svjedočimo na raznim nivoima društvene, pa i političke stvarnosti, inače bi se kriteriji odabira ljudi na određene odgovorne funkcije dominantno orijentirali prema stručnosti, a ne prema podobnosti i stranačkoj pripadnosti.

„Iz toga proizlazi da je i položaj znanosti i znanstvenika svakako loš. Male zemlje imaju šansu da bude prepoznatljive samo onda ako ulažu u znanje. No, ulaganja u znanstveni razvoj su minimalna, a i u tim ulaganjima su kriteriji raspodjele sredstava krajnje diskutabilni. Veoma često se ističe da se i nauka i obrazovni sistem mora podvrgnuti principu ekonomizma odnosno logici takozvane isplativosti, pri čemu se isplativost mjeri najprimitivnijim mogućnim metodama“, pojašnjava prof. dr. Vahidin Preljević sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Lajkovi umjesto znanja

Govoreći dalje o ovoj temi, Preljević napominje kako je njemački sociolog Steffen Mau pisao o metričkom teroru, koji je pod neoliberalnim političkim utjecajem zavladao i u samom akademskoj zajednici. U tom režimu, pojašnjava profesor Preljević, kvalitet se isključivo određuje nekom fantazmom kvantiteta, brojem upisanih studenata, postotkom prolaznosti i tako dalje, uspješnost nastavnika se određuje nesuvislim anketama studenata, uspješnost naučnika brojem citiranja u nekim, u konačnici, privatnim bazama podataka, dok je sam sadržaj i vrednovanje tog sadržaja stavljeno u drugi plan.

„To pokazuje da je kultura lajkovanja na društvenim mrežama, koja je do ekscesa dovela taj teror metrike, u velikoj mjeri osvojila i obrazovni sistem i akademsku zajednicu. To je posebno pogubno za humanistiku koja funkcionira drugačije, koja, takoreći, sporije stari, čiji su vremenski rasponi u produkciji i recepciji puno duži. Da napišete jednu ozbiljnu studiju u formi knjige – za to vam trebaju godine i godine rada, a onda treba još jedno dodatno vrijeme da se ta knjiga uoči, pročita i vrednuje u akademskom svijetu. Neke znanstvene studije ozbiljnu recepciju dožive tek nakon što prođu desetljeća. Političari to ne shvaćaju, pa misle da ako u nekom vremenskom razdoblju nema velikog interesovanja za, recimo, studij bosanske književnosti ili filozofije, ili pak ruskog jezika, da su nam te katedre nepotrebne“, ističe Preljević.

Dodaje kako humanistika, ali i društvene nauke, pružaju temeljni znanstveni okvir za razumijevanje svijeta u kojem živimo, kao i za vlastito samorazumijevanje.

„Vi i iz drugih nauka možete generirati opipljive činjenice i podatke, ali za tumačenje i refleksiju činjenica, i njihovo prevođenje u naš simbolički poredak fundament nam daju humanističke nauke“.

‘Svašta se proglašava naukom’

Preljevićev kolega sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, prof. dr. Vedad Smailagić smatra da je nauka u Bosni i Hercegovini potcijenjena jer se ne vidi, dok se istovremeno danas naučna otkrića mogu lako svakodnevno vidjeti na internetu i to takva kakva kod nas nisu moguća.

„Dodatni problem što se nauka ne cijeni je taj da se kod nas zbog nedostatka znanja i potrebom za dobrim vijestima svašta proglašava naukom i među time i mnogo banalnih stvari. Kao dodatni razlog je i taj da smo mi kao naučnici obavezni razmišljati o transferu nauke prema javnosti i obrazlaganju naučne spoznaje. Mi to ne radimo jer vjerovatno ni nemamo prave nauke, pa se krijemo da nas ne bi neko pitao na šta trošimo pare kojima smo plaćeni. Također bih rekao da je od strane naučne zajednice nauka i naučna spoznaja postavljena na jako nisku ljestvicu kako bi se svako kao to želi proglasio naučnikom i opravdao dobro plaćeno mjesto u akademskoj zajednici, dok istovremeno zdrav razum običnog čovjeka ne vidi zaista u tome nešto naučno te slijedom toga automatski dolazi do opće devalvacije nauke u našem društvu“, smatra Smailagić.

Kada je u pitanju ulaganje u nauku i obrazovanje, profesor Smailagić za primjer navodi Kanton Sarajevo, gdje oko 10 posto budžeta ili 150 miliona konvertibilnih maraka [cca 75 miliona eura] ide samo za Univerzitet u Sarajevu, koji je primarno naučna institucija na kojoj se studenti obrazuju za nauku i poslove za koje je potrebno koristiti naučnu logiku ili i sam učestvovali u njoj.

„Mislim da bi bilo korisno postaviti pitanje kakvu nauku Kanton Sarajevo dobije za tih 150 ili više miliona konvertibilnih maraka koje plaćaju građani? Dodatna izdvajanja za nauku su u Kantonu Sarajevo posljednjih godina povećana i uskoro bi trebalo napraviti reviziju šta se dobilo; koji je kvalitet naučne spoznaje; da li smo izgradili dodatne naučne kapacitete i na koji način su studenti profitirali a na koji način bi građani mogli profitirati od toga? Mislim da Kanton Sarajevo mora pod hitno pokrenuti proces dokumentacije i evaluacije naučnih kapaciteta u Kantonu Sarajevo i da bi to trebao biti primarni zadatak nadležnog ministarstva“, ističe Smailagić.

Nema lokalne nauke

Ne vjeruje u ulaganje privrede u nauku jer naša zemlja više nema nekih industrijskih kompleksa koji bi imali svoje institute ili ulagali u nauku.

„Koje bi to firme iz Bosne i Hercegovine dale nekome novce da taj nešto istražuje i zašto? Osim toga moramo prestati stalno nešto očekivati od realnog sektora – da više zapošljavaju, da se povećaju plate, da se povećaju neki porezi, da izdvajaju za nauku, a da ih se pri tome naziva nekim kapitalistima koji izrabljuju radnike. Mislim da vlade moraju pod hitno dati više slobode realnom sektoru u Bosni i Hercegovini kako bi zadržali i povećali konkurentnost i time uopće povećali zapošljavanje i onda nekad eventualno podigli nivo proizvodnje do tačke kada im je potrebna nauka i ulaganje u nju. Mislim da smo trenutno daleko od toga“.

Nauka je kao sport, nastavlja Smailagić, dodajući da je „relevantna samo kad je internacionalna“.

Nema lokalne nauke, smatra, i ako čujete da je neki naučnik protiv internacionalizacije, onda se može sasvim sigurno kazati da taj neko nekome boljem zauzima mjesto u akademskoj zajednici.

„Možda ima lokalnih tema, ali nema lokalne spoznaje. Prije nekoliko dana je grupa njemačkih naučnika na Vlašiću otkrila postojanje leptira (lignyoptera thaumastaria) za kojeg se mislilo da je izumro i da je zadnji put viđen u Bosni i Hercegovini prije 86 godina. Ta vijest se jako brzo proširila njemačkim medijima. To je naučno djelovanje i internacionalna kooperacija. Vlada kao osnovni financijer treba jasno i glasno identificirati očekivanja o naučnika i po svaku cijenu insistirati na internacionalizaciji i otvorenoj podršci našim naučnicima koji su međunarodno aktivni i insistirati na razgovoru s njima“, poručuje Smailagić.

Zbog svega toga, a radi očuvanja zdravog i naprednog društva, važno je cijeniti i podržavati intelektualce. To uključuje ulaganje u obrazovanje, istraživanje i stvaranje povoljnog okruženja za njihov rad. Također je važno cijeniti i podržavati njihove napore, promovirajući kulturu kritičkog razmišljanja i naučne pismenosti. Intelektualci su most između nauke i društva. Njihov rad je ključan za održivi razvoj i napredak društva u cjelini. Sve dok cijenimo njihov doprinos i djelujemo na promociji vrijednosti koje oni donose, možemo izgraditi društvo koje se temelji na znanju, razumijevanju i napretku.