Parodija ‘A onda je nešto puklo’ kao pogled iz 1914. na današnje bh. društvo

Premda je riječ o parodiji na građansko viđenje Sarajevskog atentata 1914. godine, komad „A onda je nešto puklo“ je refleksija malograđanštine, voajerizma, nepotizma i drugih brojnih mana i „karakteristika“ modernog bosanskohercegovačkog društva.

Takva priča, kada se sagleda trenutna slika i prilika života u Bosni i Hercegovini, jedino je moguća iz nezavisnog ugla, iz pogleda ljudi kojima upravo spomenute „vrline“ okoline ne dozvoljavaju otvoreno istupanje jer takav način odnosi i donacije i fondacije i ugovore…

Iako postoji godinu dana i igrana je drugim u bh. i evropskim gradovima, predstava „A onda je nešto puklo“ autorice Indire Kučuk Sorguč, u izvođenju Aldina Tucića i Negre Čičić, tek je ovih dana postavljena u jednom većem sarajevskom pozorištu, tačnije u Kamernom teatru 55. Karte su rasprodate za nekoliko sati i mnogi su poslije govorili kako upravo ovakav komad nedostaje bh. kulturi.

„Premijeru smo imali prošle godine u maju, u CKM-u Općine Centar, popularnoj Jelićevoj, kada smo odigrali dvije predstave pred prepunom dvoranom. Još jednu smo priuštili Sarajlijama ove godine za Bajram i Vidovdan, 28. juna u amfiteatru Doma mladih, kada su se ovi važni datumi, poklopili“, govori za Al Jazeeru autorica predstave.

„Međutim, nama je ovaj 19. novembar u Kamernom teatru 55 uistinu simbolička premijera. To je izvanredan, intiman i živ, pulsirajući prostor za ovakve kabaretske predstave poput parodije na Sarajevski atentat ‘A onda je nešto puklo’.“

Nezavidni status nezavisnih umjetnika

U razgovoru ne krije razočaranost i ljutnju jer u Sarajevu, gradu koji je njena „neiscrpna inspiracija i čitav moj svijet, moja literarna oaza i vječita tema koje se ne želim osloboditi, ne možemo igrati iz više razloga“.

„Kao neovisna produkcija koja preferira samostalne autorske koncepte i daje priliku mladim slobodnim umjetnicima, jednostavno nismo dobrodošli u pozorišne institucije. Ni u kojem svojstvu – niti kao neovisni teatar, niti kao grupa umjetnika niti kao oni s kojima bi se moglo surađivati.“

„Ta diskriminacija i neravnopravan status profesionalnih umjetnika koji su školovani i osposobljeni za kreiranje jednog umjetničkog djela ali djeluju samostalno ili u okviru udruga i neovisnih produkcija, u odnosu na umjetnike zaposlene u javnim ustanovama kulture u Kantonu Sarajevo, nešto je što je nažalost naša zbilja već decenijama, a u zadnje vrijeme je postalo nesnošljivo živjeti takvu stvarnost“, govori Kučuk Sorguč, poznata po svojim kolumnama i predstavama gdje ‘nema dlake na jeziku’.

Smatra da je tako jer su nezavisni umjetnici „etiketirani kao niževrijedni, nepoćudni i lakrdijaši, posebice zbog toga što se uz sve bavimo komedijom, komediografijom, humorom koji nije uvezen, nego je domaći, koji piše domaća autorica – a to sam ja, a ne neki inozemni autor ili slavni pisac koji odavno nije među živima“.

„Etiketirani smo od strane upravljačkog teatarskog establišmenta kao ‘komercijalni’ šikanirajući nas do te mjere da se naše predstave ne gledaju i ne selektiraju za festivale.“

„Uz sve, status neovisnih umjetnika je takav da ga zapravo i nema, to smo na najteži i najeklatantniji način uvidjeli u vrijeme epidemije Covid-virusa. Nijedno naše obraćanje nadležnim ministarstvima nije polučio nikakavim rezultatom i živjeli smo na rubu egzistencije dok su naše kolege u Zagrebu i drugim balkanskim centrima dobijale finansijsku pomoć, a neovisni treatar se potpuno ravnopravno tretira i dodjeljuju im se priznanja struke s punim respektom.“

Bez proba, slobodnih termina

Sagovornica Al Jazeere dodaje kako nezavisni umjetnici ne mogu koristiti slobodne termine u pozorištima ili kulturnim centrima niti sa naknadom, „kamoli bez plaćanja, čime bi se na najefikasniji način zadržali mladi, ali i svi umjetnici koji nisu pod krovom institucija, u ovom gradu i u ovoj zemlji“.

„Ne treba zanemariti ni one koji upravljaju institucijama i drže ih kao vlastiti posjed, čineći ustupke kome hoće, kad hoće i kako hoće. Nadamo se da će se u tom smjeru početi rješavati ovi problemi, da će se pravedno raspoređivati termini u pozorišnim kućama, štititi profesija, da će i neovisni umjetnici dobiti ravnopravan status sa svojim kolegama i da će im se omogućiti da kroz svoje neovisne produkcije rade, privređuju i budu zaposleni na neodređeno.“

Što se tiče same predstave, autorica kaže da je komad apsolutno aktuelan jer se iza svake replike „može prepoznati vrijeme koje nas je obuhvatilo sa svih strana svojom čvrstom rukom raznih fobija, apsurda, masovne histeričnosti, političkih igrarija, malograđanštine, anti-ovoga i za-ovo i slično“.

„'A onda je nešto puklo’ je scenska parodija na Sarajevski atentat. Publika će otkriti šta se to zapravo dogodilo tog kobnog dana, tako što će priču ispričati građani koji su se zatekli na ulici dok je limuzina uzvišene delegacije prolazila pored njih. Kroz optiku devez likova publika dobija ono što se ne zna, što u knjigama iz historije nije ispisano, a što je, ustvari, dovelo do najveće priče 20. stoljeća.“

„Ljubitelji dobre komedije će upoznati živopisne likove koji su ovaj događaj vidjeli iz svog ugla i koji svojim autentičnim opisima otkrivaju tajnu Sarajevskog atentata. To su: Sendvičar Moric Trofač, Popa Marakije, Ciganka Đejlana, Asimov sin šofer Zamlata, Hodža Mehaga, Hašim Tači Tačni, Crna Huja, Hata Mata Hata i Šerifa“, objašnjava Kučuk Sorguč.

Dodaje kako je riječ o likovima koji preferiraju novac, dolaze na pozicije preko stranke i očeva, „minhauzenski veličaju svoje ime i rod, lažu u ime velike otadžbine i kunu se u pravednost“, licemjera i lažnih idealista, te terorista koje neki zovu herojima i heroja koji neki zovu kukavicama, ima i „danas kao što ih je bilo i te 1914. godine“.

„Samo što ja na sve to gledam sa one smiješne strane medalje historije, jer, vjerujte, mnogo je drame i tragedije oko nas i nju opisivati jeste mučno, ali je realistično i nekako normalnije. Pronaći razlog da iz mučnine nađemo spas kroz duhovitost, e to je već ‘više od igre’. Satira (ne) satire.

Licemjera ne nedostaje

Na upit da li se slaže da je parodija, kao forma, premalo prisutna na pozornici, ali je previše ima u svakodnevnom životu, sagovornica kaže:

„Dobro ste to zapazili. Naši pozorišni umjetnici vole da se bave nekim ‘subverzivnim’ projektima od kojih niko nema koristi, osim njih samih, ali ne vide ili ne žele da vide ono što im je pred nosem. Znaju manipulirati ruskim klasicima da u predstavama, na primjer, uzvikuju parole ‘Slava Ukrajini’ i to sve „za samo“ 100.000 KM, koliko imaju za produkciju iz budžeta, dok neovisna produkcija ne dobije ni par hiljada!“

„A naši rezultati su itekako mjerljivi – od kile brašna mi napravimo ukusnu pogaču koju u slast pojedu stotine i hiljade ljudi!  Umjetnici na budžetu nisu spremni pogledati parodiju našeg života i postaviti je u svom njenom realitetu na scenu, a sve oko nas je parodija. Mediji svakodnevno donesu more događaja koji se mogu parodirati na sceni i koji se samo prevedu na drugi medij i tako žive drugi život; život kritike društva, politike, javnosti, na satiričan način.“

Pa koliko očevih sinova Zamlata i hodža „koji nisu ni hodže ni muslimani“ ima u bh. društvu?

„Sami biste se iznenadili koliko ima tih licemjera i do koje mjere je licemjerstvo postalo ‘modus vivendi’. O tome pisala u mojim kolumnama i kroz knjige i predstave ‘Ja, mahaluša’, ‘Ja, mahalac’ i ‘Ja, Bosanac’. Mislim da se naš narod prekomodirao, da se sve mora probat’, vidjet’, prolumpovat'… Zakazale su sve one puljke na lokomotivi i sad ona ubrzava tračnicama“, odgovara autorica i nastavlja:

„To ubrzanje ne mogu osjetiti oni pijani, drogirani, siti, bogati, zaneseni, opijeni, oni što blude, ekstremuju… To ubrzanje primijete samo normalni i plaše se da ćemo uskoro letjeti tim istim tračnicama, izletjeti iz šina i strmoglaviti se. Ti koji ‘upozoravaju’, ti ‘zviždači’ i ‘horozi koji prvi kukuriknu’ ovim insomničarima ne valjaju, na njima je zvono, njima glava prvima ide jer upozoravaju, kritikuju, ne mire se sa tom tendencijom i ne učestvuju u kolektivnoj histeriji.“

Na kraju razgovora Kučuk Sorguč kaže kako će predstava ‘A onda je nešto puklo’ uskoro ponovo biti postavljena u Sarajevu.

„Ne predajemo se. Vodimo svoju priču na naš način, imamo publiku gdje god da igramo. Teatar se ogleda u očima publike, a moje autorske predstave do sada je gledalo, vjerovali ili ne, 200.000 posjetilaca. Dokazali smo se, pogotovo Aldin Tucić Tuca, vrhunski glumac komičar sa maestralnom vještinom transformacije, koji posjeduje istinske kvalitete kompletnog dramskog umjetnika, te Negra Čičić koja se ne bi postidjela da pjeva na najvećim svjetskim scenama“

Borba protiv korumpiranog sistema

Između proba, nastupa i drugih obaveza kratko smo razgovarali i sa Tucićem, čovjekom koji u ovom komadu tumači osam likova. Za postavku u Kamernom teatru 55 govori kako je ovo „prvi put da je predstava odigrana na mjestu (u Sarajevu) koje joj dolikuje“.

„Želim da kažem da je predstava rađena pred kraj pandemije COVID i da smo uložili ogromne napore. Tada je ‘kih’ (jedno kihanje) bio dovoljan da se isprepadate i ostanete kući. Onda smo, na našu žalost, odigrali premijeru u Jelićevoj popularnoj, a nakon toga smo imali još izvođenje u amfiteatru Doma mladih.“

„Oba ta prostora su itekako neuslovna za predstavu koju smo napravili i ovo je prvi put da je predstava tamo gdje joj i jeste mjesto, da tako kažem. I, na žalost, prvi put smo dobili, kao nezavisna produkcija, prostor i vrijeme da odradimo sve kako treba i rezultat je rasprodan Kamerni teatar gdje se tražila karta više“, govori mladi glumac za Al Jazeeru.

I on govori kako u bh. svakodnevnici „ovaj komad imate gdje god da se okrenete“.

„U biti, mi pričamo o tome što se nije desilo za vrijeme Sarajevskog atentata, a to jeste zapisnik i izjave svjedoka. Historijski je Gavrilo odmah uhvaćen i osuđen i niko nije ispitivan dalje. Mi smo sada odlučili da kroz različite likove provučemo njihovu priču o tome događaju tako da taj ‘pucanj’ svako drugačije vidi i čuje. Tako ciganka Đejlana misli da je to početak svadbe, a Hodža Mehaga da mu je žena pala. Ako ovo povežete na današnjicu u BiH, shvatite da toga ima na svakome koraku jer je to jedan vid mahalanja, da se tako izrazim“, navodi Tucić.

Mladić koji je glumio u filmovima kao što su ‘Halimin put’, ‘Praznik rada’, te dokumentarno-igrani film ‘Za nju vrijedi umrijeti’, stava je kako je parodija idealna za kritiku društva.

„I naravno da je malo zastupljena jer se rijetko ko usuđuje da je radi zbog vladajućih struktura da im se ne bi zamjerio. Mislim da je to idealan oblik borbe umjetnosti protiv pogrešnog i korumpiranog sistema, da kroz ozbiljnu parodiju ukažemo na greške u našem sistemu i da ih komedijom podcrtamo što više.“

Ne želimo primjećivati Zamlate

Na pitanje o nepotizmu i korupciji u bh. društvu kada je riječ o nezavisnim projektima, odgovara da ima sluha za nešto što je projekat koji neće ostajati na repertoarima, „ali i to je upitno da dobijete prostor za rad“.

„Imam nekako osjećaj kao da su nezavisne produkcije tretirane kao apsolutni amateri, pa su pozorišne kuće te koje su Bogom dane i prave svaki put fenomenalne proizvode i kako bi oni dozvolili da neki tamo projekat bude bolji i da možda čak i igra koju godinu. Moje mišljenje je da se itekako treba potruditi oko nezavisnih produkcija jer one samo mogu doprinjeti poboljšanju kvalitete.  A likove poput Zamlate, Makarija ili hodže Mehage imate na svakom koraku samo što to ne želimo da primjećujemo. Svi likovi u predstavi su napravljeni po uzoru na neki lik koji već postoji, koji smo negdje ili vidjeli ili pročitali u novinama“, navodi Tucić na kraju.