Iran i Izrael: Od saveznika do najvećih neprijatelja, kako su došli u ovu situaciju?

Teheran, Iran – Iran se pojavio kao jedan od najoštrijih glasova protiv brutalnog izraelskog bombardiranja Gaze. I to je u skladu s njegovom čvrstom antiizraelskom vanjskom politikom. Dvije bliskoistočne nacije često se opisuju kao zakleti neprijatelji.

Palestinsko pitanje bilo je u centru neprijateljstava desetljećima, a Teheran je upozoravao Izrael i njegovog najbližeg saveznika, Sjedinjene Američke Države, da bi se rat s Hamasom mogao proširiti jer je Tel Aviv eskalirao napade izvan Gaze. Izrael je bombardirao položaje u Libanu i Siriji, dvjema zemljama u kojima Teheran ima značajan utjecaj.

Kako su započeli odnosi između današnjeg Irana i Izraela?

Pod dinastijom Pahlavi, koja je vladala od 1925. do svrgavanja u revoluciji 1979., veze između Irana i Izraela bile su sve samo ne neprijateljske. Iran je zapravo bio druga većinski muslimanska država koja je priznala Izrael nakon što je osnovan 1948. godine.

Iran je bio jedan od 11 članova posebnog odbora Ujedinjenih naroda koji je osnovan 1947. godine kako bi osmislio rješenje za Palestinu nakon što je britanska kontrola teritorija prestala. Iran je bio jedan od tri glasa protiv UN-ovog plana o podjeli Palestine, fokusiran na zabrinutost da će to dovesti do eskalacije nasilja u regiji za generacije koje dolaze.

“Iran je, zajedno s Indijom i Jugoslavijom, došao s alternativnim planom, federativnim rješenjem koje se odnosilo na zadržavanje Palestine kao jedne države s jednim parlamentom, ali podijeljene na arapske i jevrejske kantone”, rekao je za Al Jazeeru historičar Univerziteta u Oxfordu Eirik Kvindesland.

“To je bio kompromis Irana da pokuša održati pozitivne odnose s procionističkim Zapadom i samim cionističkim pokretom, kao i sa svojim arapskim i muslimanskim susjednim zemljama.”

Ali dvije godine nakon što je Izrael uspio zauzeti više teritorija nego što je UN odobrio nakon početka prvog arapsko-izraelskog rata 1948., Iran, tada pod Mohammadom Rezom Pahlavijem, drugim pahlavijskim kraljem ili šahom, postao je druga nacija s muslimanskom većinom nakon Turske koja je službeno priznala Izrael. Do uspostave Izraela 1948., više od 700.000 Palestinaca je etnički očišćeno iz svojih domova od strane cionističkih milicija. Palestinci svoje prisilno raseljavanje i oduzimanje posjeda nazivaju Nakba, što na arapskom znači katastrofa.

Kvindesland je rekao da je potez Teherana uglavnom usmjeren na upravljanje iranskom imovinom u Palestini jer je tamo živjelo oko 2.000 Iranaca kojima je tokom rata izraelska vojska konfiscirala imovinu.

Ali to se također dogodilo u kontekstu izraelske takozvane “periferijske doktrine”.

“Kako bi okončao svoju izolaciju na Bliskom istoku, izraelski premijer David Ben-Gurion je nastavio odnose s nearapskim državama na ‘rubovima’ Bliskog istoka, u onome što će kasnije postati poznato kao doktrina periferije. To je također uključivalo Etiopiju, ali s Iranom i Turskom bili su daleko najuspješniji pristupi,” rekao je Kvindesland.

Stvari su se promijenile nakon što je Mohammad Mosaddegh postao iranski premijer 1951. kada je predvodio nacionalizaciju naftne industrije u zemlji, koju je monopolizirala Velika Britanija. Mosaddegh je prekinuo veze s Izraelom, za koji je smatrao da služi zapadnim interesima u regiji.

Prema Kvindeslandu, nastojanja Mosaddegha i njegove političke organizacije Nacionalni front da nacionaliziraju naftu, izbace britansku kolonijalnu moć i oslabe monarhiju bila su glavna priča za Iran u to vrijeme. Njegove veze s Izraelom bile su “kolateralna šteta”, kaže on.

“Bilo je neke anticionističke mobilizacije unutar Irana. Bio je utjecajni šiitski klerik Navvab Safavi, jedan od najpoznatijih likova koji je snažno propagirao protiv cionizma i uspostave Izraela. Ali za Mosaddegha je glavni cilj bio dobiti podršku okolnih arapskih država u borbi protiv britanske kontrole nad naftnom industrijom”, rekao je Kvindesland za Al Jazeeru.

Cionizam se pojavio kao politička ideologija u kasnom 19. stoljeću koja je pozivala na stvaranje domovine za Jevreje koji su se suočavali sa zločinima u Evropi.

Stvari su se dramatično promijenile kada je Mosaddeghova vlada svrgnuta državnim udarom koji su organizirale obavještajne službe Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država 1953. godine. Državnim udarom vraćen je šah koji je postao vjerni saveznik Zapada u regiji.

Izrael je uspostavio de facto ambasadu u Teheranu, a na kraju su dvije zemlje razmijenile ambasadore 1970-ih. Trgovinske veze su rasle i uskoro je Iran postao glavni dobavljač nafte za Izrael, pri čemu su dvije zemlje uspostavile naftovod čiji je cilj bio slanje iranske nafte u Izrael, a zatim u Evropu.

Teheran i Tel Aviv također su imali opsežnu vojnu i sigurnosnu saradnju, ali je to uglavnom držano u tajnosti kako bi se izbjeglo provociranje arapskih naroda u regiji.

“Izrael je trebao Iran više nego što je Iran trebao Izrael. Izrael je uvijek bio proaktivna strana, ali šah je također želio način da poboljša odnose Irana sa SAD-om, a u to vrijeme Izrael se smatrao dobrim načinom za postizanje tog cilja,” rekao je Kvindesland.

“Postojala je i mogućnost izgradnje sigurnosnog aparata, a iransku sigurnosnu i obavještajnu službu SAVAK djelimično je obučavao Mossad. To su bile stvari koje je Iran mogao dobiti od drugih, ali Izrael ih je želio osigurati jer mu je trebao partner na Bliskom istoku koji je inače prilično anticionistički i antiizraelski nastrojen.”

Historičar kaže da je šah uglavnom bio vođen potrebom za savezništvom, sigurnošću i trgovinom, te je “pokazivao malo brige za Palestince u svojim odnosima s Izraelom”.

Šta se dogodilo nakon iranske revolucije?

Godine 1979. šah je svrgnut u revoluciji i rođena je nova Islamska Republika Iran.

Ayatollah Ruhollah Khomeini, vođa revolucije, donio je novi svjetonazor koji je pretežno zagovarao islam i zalagao se za suprotstavljanje “arogantnim” svjetskim silama i njihovim regionalnim saveznicima, koji bi tlačili druge, uključujući Palestince, kako bi služili vlastitim interesima.

To je značilo da je Izrael postao poznat u Iranu kao “Mali Sotona” prema “Velikom Sotoni” koji je SAD.

Teheran je prekinuo sve veze s Izraelom; građani više nisu mogli putovati, a letovi su ukinut, dok je izraelska ambasada u Teheranu pretvorena u palestinsku ambasadu.

Khomeini je također proglasio svaki zadnji petak muslimanskog svetog mjeseca Ramazana danom Qudsa i od tada se na taj dan održavaju veliki skupovi podrške Palestincima diljem Irana. Jerusalem je na arapskom poznat kao al-Quds.

Trita Parsi, izvršni potpredsjednik Quincy Instituta za odgovorno državno umijeće, kaže za Al Jazeeru da se Homeini borio protiv uokvirivanja palestinskog pitanja kao arapskog nacionalističkog cilja i nastojao ga transformirati u islamski cilj kako bi Iranu pružio ne samo mogućnost da zagovara palestinsku stvar nego i da je vodi.

“Kako bi prevladao i arapsko-perzijske podjele i sunitsko-šiitske podjele, Iran je zauzeo puno agresivniju poziciju u vezi s palestinskim pitanjem kako bi pokazao svoje liderstvo u islamskom svijetu i stavio arapske režime u savezu sa Sjedinjenim Američkim Državama u defanzivu, kaže Parsi.

Neprijateljstvo je raslo tokom desetljeća dok su obje strane nastojale zacementirati i povećati svoju moć i utjecaj u cijeloj regiji.

Sada, Iran podržava mrežu “osovine otpora” političkih i naoružanih grupa u nekoliko zemalja diljem regije, uključujući Liban, Siriju, Irak i Jemen, koje također podržavaju palestinsku stvar i vide Izrael kao glavnog neprijatelja.

Tokom godina Izrael je podržavao razne grupe koje se nasilno suprotstavljaju iranskom establišmentu. Teheran kaže da su one uključivale brojne grupe koje označava kao “terorističke” organizacije. Među njima su Mojahedin-e Khalq (MEK), organizacija sa sjedištem u Evropi, sunitske organizacije u iranskom jugoistočnom Sistanu i pokrajini Balučistan, te kurdske naoružane grupe sa sjedištem u iračkom Kurdistanu.

Kako su se sukobljavali?

Napetosti između Irana i Izraela nisu ograničene na ideologije ili zastupničke grupe.

Ove dvije zemlje navodno stoje iza dugog niza napada na međusobne interese unutar i izvan svojih zemalja, što oni javno poriču. Ovo je postalo poznato kao “rat u sjeni” koji se sve više otvoreno širio kako su neprijateljstva rasla.

Iranski nuklearni program bio je u centru pažnje nekih od najvećih napada. Izrael, za koji se procjenjuje da tajno posjeduje desetke nuklearnog oružja, obećao je da nikada neće dopustiti Iranu da razvije nuklearnu bombu. Teheran je ponovio da svoj nuklearni program razvija u civilne svrhe.

Općenito se vjeruje da Izrael i SAD stoje iza zlonamjernog softvera Stuxnet koji je 2000-ih nanio veliku štetu iranskim nuklearnim postrojenjima.

Tokom godina bilo je mnogo sabotažnih napada na iranske nuklearne i vojne objekte za koje je Teheran optužio Izrael. Iran također redovno objavljuje vijesti o osujećivanju novih sabotažnih napada.

Napadi su također bili usmjereni na osoblje, uključujući niz visokoprofiliranih nuklearnih naučnika. „Najbezobrazniji“ atentat dogodio se 2020. godine kada je vrhunski nuklearni naučnik Mohsen Fakhrizadeh ubijen pomoću mitraljeza nadziranog satelitom i upravljanog umjetnom inteligencijom postavljenog na stražnji dio kamiona koji je kasnije eksplodirao kako bi se uništili dokazi.

S druge strane, Izrael i njegovi zapadni saveznici optužuju Iran da stoji iza niza napada na izraelske interese, uključujući nekoliko napada bespilotnim letjelicama na naftne tankere u vlasništvu Izraela i kibernetičke napade.

Može li ikada doći do normalizacije?

Nekoliko arapskih država u regiji odabralo je normalizirati svoje odnose s Izraelom dok traže više podrške Zapada.

U međuvremenu, Saudijska Arabija, druga sila u regiji, ove je godine obnovila diplomatske odnose s Iranom nakon sedmogodišnjeg raskola nakon sporazuma postignutog uz posredovanje Kine u martu.

SAD je pokušavao posredovati u sličnom dogovoru između Saudijske Arabije i Izraela. Svaki izgled za normalizaciju odnosa između Tel Aviva i Rijada stavljen je na čekanje, barem za sada, jer Izrael nastavlja bombardirati Gazu, nakon što je već izazvao humanitarnu noćnu moru i ubio više od 10.000 ljudi, od kojih su jedna trećina djeca.

Ali za trenutni establišment u Iranu, nikakvo približavanje Izraelu ne dolazi u obzir.

Parsi je rekao da su zajednički sigurnosni imperativi koji su ranijih desetljeća doveli do toga da dvije zemlje postanu saveznici, uključujući prijetnju od arapskih nacionalističkih država i sovjetske imperije, nestali početkom 1990-ih.

Teheran se protivi američkoj hegemoniji na Bliskom istoku, dok se Izrael stalno protivi bilo kakvim naporima Washingtona da vrati američke trupe kući iz regije. Grupe povezane s Iranom redovno su napadale američke baze u Iraku i Siriji.

To je “rivalstvo za dominaciju i moć u regiji, zbog kojeg su dvije države bile upletene u rat na različite načine više od desetljeća”, rekao je Parsi.

Nema znakova da se to mijenja.