Čest bosanski gost: Pjevač iz Turske karijeru posvetio djeci bez roditelja

Ozarena lica onih za koje nastupa i onih kojim pomaže na razne načine za njega su najveća nagrada. Iskra u oku i smiješak zadovoljstva na njihovom licu mu pune dušu. Radi se o tvrdnji Orhana Çakmaka, poznatog pjevača narodne muzike iz Turske koji je svoj život posvetio pomaganju djeci bez roditeljskog staranja, djeci s invaliditetom posebnim potrebama kao i starijim i iznemoglim osobama.

Çakmak je posebno vezan za Bosnu i Hercegovinu, odakle mu je supruga, a često zna reći kako mu je srce podijeljeno između Turske i Bosne koje smatra svojim domovinama. Ispričao je svoju životnu priču te planove za naredni period među kojim je balkanska tura koncerata.

Po domovima za nezbrinutu djecu

„Kao neko ko je odrastao u domu za nezbrinutu djecu dobro znam kako se ta djeca osjećaju. Zaista sam osjetljiv kada su u pitanju djeca koja nemaju roditelje, koja su smještena u domovima, na djecu s invaliditetom, na sve osobe sa posebnim potrebama i stare bolesne osobe. Svu zaradu sa koncerata dajem za pomoć njima. To činim kupovinom odjeće, obuće, prehrambenih artikala, medicinske opreme, lijekova i drugih stvari“, kazao je Çakmak.

Djetinjstvo mu je, kaže, bilo teško. Bio je smješten u nekoliko domova, a jedno vrijeme živio je kao beskućnik, na ulici, spavao ispod mostova. U jednom od domova, u kojem je bio, štićenici su bili gladni. Nisu imali ni dovoljno deka da se pokriju, posteljina je bila stara i pocijepana, oskudijevali su sa odjećom i obućom.

„Uslovi u domovima danas su daleko bolji nego u moje vrijeme. Drago mu je što je sada bolje, ali uvijek ima mjesta za napredak, da se toj djeci obezbjede još bolji uslovi u kojim će odrastati, da se stalno ta djeca uče kako da se osamostale“, rekao je turski pjevač.

Prisjetio se jedne situacije na početku karijere kada je pjevao u Turskoj. Jedan dječak koji je bio blizu bine upadljivo ga je gledao. Kad mu se Orhan približio primijetio je da je dječak bos. Nakon koncerta je kratko porazgovarao sa njim i saznao da je domsko dijete. Poklonio mu je svoje cipele čiji je broj na sreću odgovarao. Tako se pjevač u čarapama vratio kući sa koncerta.

Nastupao širom svijeta

Çakmak je nastupao u 32 zemlje širom svijeta. Ima 20 objavljenih albuma od kojih je pet internacionalnih, tri je otpjevao na bosanskom jeziku, a po jedan na kazaškom i azerbejdžanskom jeziku. Na hiljade je nastupa iza njega. Zaista je cijenjen i među kolegama i među javnim osobama u Turskoj. Zaljubljen je u bosansku sevdalinku, a najdraži interpretator mu je Safet Isović.

„Posebno sam sretan kada nastupam za domce. Znam koliko za njih znači zabava, koliko su sretni da se izmijeni ta njihova svakodnevnica sa nečim što će ih razveseliti, gdje će se zabaviti“, rekao je.

Ponosan je na to što je Turčin, ali se osjeća i Bosancem. Zaljubljen je, kako kaže, u ljepote Bosne i Hercegovine.

„Oženjen sam Bosankom i ponosan sam na to. Otac sam dvoje djece. Trudim se da naučim bosanski jezik. Snimam i pjesme na bosanskom jeziku. Kao novinar radim reportaže za Tursku državnu televiziju TRT kojim pokušavam Turcima približiti kulturu Bosne i Hercegovine. U planu je snimanje ramazanskog programa za TRT po cijelom Balkanu, da vide ljudi u Turskoj na koji način se dočekuje ovaj mjesec kod muslimana“, kaže Çakmak.

„Znam da je ekonomija u Bosni loša, pa pokušavam da privučem investitore iz Turske koji bi uložili novac i otvorili fabrike. Međutim, puno je papirologije, sporo ide sve. Treba po nekoliko mjeseci da se otvori firma, da se obezbjede uslovi za investitora koji bi uložio novac. Zbog toga ljudi odlaze negdje drugo gdje im je lakše“.

Ponosan na bosansku omladinu

Zeničanka Elvisa Kovačević, profesorica je turskog jezika i književnosti. Çakmaka poznaje godinama i sarađuje sa njim na realizaciji projekata u Bosni i Hercegovini.

„Uvjerila sam se da Orhan Çakmak svu zaradu sa nastupa daje u humanitarne svrhe. Zaista je veliki čovjek i humanista koji na razne načine pomaže osjetljive kategorije ljudi. Posebno su tu djeca bez roditeljskog staranja. Kupovao je invalidska kolica i medicinska pomagala za djecu s invaliditetom, pomagao djecu i odrasle sa posebnim potrebama. Pomagao je liječenje djeci, prikupljao pomoć za odlazak na liječenje u Tursku“, kazala je Kovačević.

Finansirao je, dodaje, po Bosni i Hercegovini izgradnju nekoliko dječijih parkova, igrališta i sportskih sala, a pomaže koliko može kulturno-umjetnička društva jer „mladi trebaju kroz kulturu da predstavljaju svoju zemlju“. Nekima je kupovao narodne nošnje, a nekima obezbjeđivao gostovanja po Turskoj.

„Često bi znao reći da je ponosan na bosansku omladinu koja kroz folklorne igre čuva tradiciju svoje domovine, da mu je srce puno kada predstave svoje igre u inostranstvu, pogotovo u Turskoj“, istakla je Kovačević.

Merjem Bašić, predsjednica je udruženja „Budimo prijatelji“ iz Zenice koje je osnovano 2013. godine sa ciljem integracije djece i odraslih osoba sa invaliditetom u društvenoj zajednici. Zahvalila se Çakmaku za sve što je učinio za udruženje čiji korisnici svakodnevno dolaze u dnevni centar, gdje imaju dekupaž radionice, izrađuju čestitke, rade i sa glinamolom i imaju časove pletenja. Primarni cilj je osposobljavanje ovih ljudi za samostalan život onoliko koliko oni mogu da postignu.

„Orhan pomaže djeci sa poteškoćama u razvoju. Pomagao je i naše udruženje. Odradili smo kreativnu radionicu i bazar, a naši korisnici su dobili od njega bon u iznosu od po 100 konvertibilnih maraka (51,13 eura) za kupovinu odjeće u jednoj prodavnici“, rekla je Bašić.

Pomoć ljudima u nevolji

Čovjek može svoj položaj čovječnosti (ljudskosti ili humanosti) umanjiti ili uvećati prema svojim djelima. Djela koja povećavaju čovječnost sadrže dobre ciljeve, kao što su ljubaznost, dobrota, čovjekoljublje, milosrđe i suosjećanje. Humanost i koncept solidarnosti vodi do spremnosti pomaganja ljudima u nevolji.

Orhan Çakmak svojim djelima pokazuje da postoje osobe iz javnog života koje su svjesne situacije i da dobrim djelom i lijepom gestom mogu razveseliti i pomoći druge, one koji su u stanju određene potrebe, te koji koriste svoju popularnost i u plemenite svrhe, da potaknu druge da pomažu. Možda je baš to što je odrastao bez roditelja, što je bio domsko dijete, što zna šta znači biti gladan i kako je biti beskućnik, bio taj okidač da odluči pomagati osjetljive kategorije poput djece bez roditeljskog staranja te osoba sa invaliditetom i ljude sa posebnim potrebama.