Palestinci poste ramazan u Ukrajini dok traje rat: ‘Nije nas strah’

Mosab Albasyouni opisuje Ukrajinu, u kojoj živi već šest godina, kao svoju „drugu domovinu“. Ipak, svake godine, kada nastupi ramazan, ovaj 24-godišnji student medicine iz Gaze osjeti nostalgiju za domom.

„Tokom ramazana, naravno, atmosfera je bolja u Palestini“, priča Mosab, „posebno društveni aspekt koji je prisutan tada u našem društvu, između ljudi i njihove rodbine.“

Nakon sehura – obroka koji muslimani jedu prije zore i nakon kojeg počinju post – sa rođakom Hadijem, koji privremeno živi s njim, obavlja jutarnju molitvu.

Mosabovi dani su ispunjeni učenjem jer priprema ispite. Zbog gustog rasporeda ne može se pridružiti prijateljima u Islamskom kulturnom centru na iftaru, večernjem obroku kojim se prekida post.

Prije nego što izađu iz stana svako jutro, Mosab i Hadi uvijek pripreme tipična palestinska jela za iftar kao mali podsjetnik na porodice koje su kod kuće.

„Ramazan u Ukrajini je težak zbog usamljenosti koju osjetite kada živite u inozemstvu, ali svejedno zahvaljujem Bogu“, kaže Mosab.

Palestinci u Kijevu

Za mnoge od više hiljada Palestinaca koji žive u Kijevu, život je postao znatno teži otkad je Rusija pokrenula invaziju punog obima na Ukrajinu 24. februara 2022.

Anas Abu Ashaba, 31-godišnji Palestinac, pozdravlja tri Egipćanina koji su redovni kupci u halal mesnici u Dehtijarivskoj ulici u kojoj radi. Ova frekventna ulica, u kojoj su smještene brijačnice, arapski restorani i trgovine koje uvoze hranu s Bliskog istoka, predstavlja pulsirajuće srce kijevske arapske zajednice.

Anas je imao 20 godina kada se doselio u Ukrajinu na studij. Sada je oženjen Ukrajinkom i živi u selu nadomak Kijeva. Kada su ruske snage opkolile glavni grad u prva dva mjeseca rata, njegovo selo postalo je poprište žestokih borbi. Pošto su ruske snage uništile komunikacione mreže, Anas i njegova supruga bili su prisiljeni provesti nekoliko sedmica ispunjenih tjeskobom zatvoreni u kući.

To ga je iskustvo, kako kaže, zbližilo s lokalnom zajednicom, u kojoj nema mnogo Arapa, jer su se ljudi povezali i dijelili ključne zalihe vode i hrane da bi preživjeli. U tim trenucima, objašnjava, nije važno odakle ste. „Rat ne bira“, priča, odmahujući glavom.

Anas se obraća kupcima na arapskom i ruskom, koji većina Ukrajinaca tečno govori i koji je Anas naučio kada je došao prije više od deceniju, dok se kreće pored frižidera i daski za rezanje. Mladi Ukrajinac u trenerci je naručio meso koje su mu Anas s pažnjom priprema.

Anas kaže da se osjeća kao kod kuće u Ukrajini, kao i u Palestini ili Jordanu, gdje njegova porodica sada živi. „Vidim mnogo sličnosti između ukrajinske kulture i moje“, kaže. „Obje su veoma gostoljubive i prijatne.“

Međutim, Anas objašnjava da je, kao i većina trgovina u ovom kraju, ova mesnica doživjela pad prodaje jer su mnogi od redovnih kupaca napustili državu.

„Mnogo ljudi s Bliskog istoka napustilo je Kijev kada je počeo rat“, kaže. „Muškarci koji imaju porodice pobrinuli su se da ih pošalju vani.“

„Nisam otišao jer volim Kijev“, dodaje uz osmijeh.

Iyad, Palestinac blagog glasa u 60-im, koji nije želio da otkrivamo njegovo prezime, doselio se u Ukrajinu 1975. na studij arhitekture i tu ostao. Sada ima popularni restoran u kojem poslužuje shawarmu i falafel u Dehtijarivskoj ulici.

Rat je desetkovao njegov nekada perspektivni biznis i sad može priuštiti nekolicinu od 30 radnika koliko ih je radilo za njega prije invazije. Govori kroz prozor kamiona s hranom koji se nalazi ispred njegovog restorana dok na svom telefonu gleda informativni kanal na arapskom jeziku. Ukrajinski kuhinjski radnik penje se stepenicama restorana, držeći kantu zelene salate.

Iyad se sa sjetom prisjeća vremena kada je potražnja bila toliko velika da je putovao u Ujedinjene Arapske Emirate kako bi osigurao uvoz bliskoistočnih sastojaka.

Tokom haotičnih ranih sedmica rata, ukrajinske teritorijalne snage su koristile njegov bijeli Mercedes dok su se borile za zalihe kako bi odbile ruske snage sa sjevera grada. Vjeruje da je auto kasnije uništen u borbama blizu granice s Bjelorusijom. Uprkos izazovima, Iyad planira ostati u Kijevu i pokušati oživjeti svoj biznis, ali ostaje nesiguran u vezi budućnosti. „Morat ćemo čekati i vidjeti“, kaže sliježući ramenima.

Iako će zauvijek ostati Palestinac, Iyad voli i svoju novu državu. „Mnogo je sličnosti u ponašanju Ukrajinaca i Palestinaca. Mi ne ograničavamo emocije“, objašnjava smijući se. „I jedni i drugi imamo običaj izgrditi nekoga na ulici, a zajedničko nam je i što volimo djecu.“

Kaže da se sada oslanja na brojne ukrajinske posjetitelje koji dolaze u ovu ulicu probati bliskoistočnu kuhinju nakon što je jedan vloger snimio kratki video s ove lokacije prije nekoliko godina. „Mnogi lokalci dolaze ovdje; vole našu kuhinju“, priča ushićeno.

‘Vidjeli smo i gori rat u Gazi’

Stotinama kilometara od ratišta, život se u Kijevu vratio u relativnu normalu nakon što su ruske snage istjerane iz predjela koji okružuju grad krajem marta 2022.

Sirene za zračnu uzbunu, međutim, i dalje se redovno oglašavaju, a grad je bio meta višestrukih napada dronovima i projektilima od oktobra, iako su većinu njih presreli sistemi za protivzračnu odbranu.

Iako je relativno sigurno, članovi palestinske dijaspore u Kijevu kažu da se njihove porodice brinu nakon gledanja vijesti o ratu u Ukrajini.

Iyad kaže da se njegovi roditelji i brat, koji su nekih 2.000 kilometara daleko u Palestini, brinu za njega. Iako je „rat uvijek loš“, kaže da se osjeća relativno sigurno u Kijevu. Njegova supruga, koja je Ukrajinka, otišla je u Viniciju, na jugozapadu Ukrajine, gdje Iyad smatra da je sigurnija.

I Mosabova porodica strahuje za njegovu sigurnost. Ali on kaže da iako su uslovi bili mnogo bolji u Ukrajini prije rata, svakodnevni uslovi su i dalje bolji u glavnom gradu Ukrajine nego u dijelovima Gaze.

„Oni ne znaju kako je zaista ovdje“, kaže misleći na svoju porodicu. „Nije me strah.“

Hashem Mdoukh, druželjubivi 24-godišnji diplomant međunarodnih odnosa, priča o istom osjećaju. „U Palestini smo vidjeli još gori rat – ovo ovdje nije rat koji smo vidjeli u Gazi“, kaže, misleći na svoje iskustvo u Kijevu, a ne u drugim dijelovima države.

Muslimanska zajednica u Kijevu

U Dehtijarivskoj ulici se nalazi jedna od kijevskih džamija i ova ulica predstavlja centralnu tačku za muslimansku zajednicu u ovom gradu.

Unutar Islamskog kulturnog centra, u kojem je smještena džamija, dešavaju se razne aktivnosti poput škole arapskog jezika i raznih radionica.

Kada je Al Jazeera posjetila ovaj centar sredinom februara, izdata je uzbuna za zračni napad, a djeca koja su pohađala nastavu uvedena su u jarko osvijetljeni podrum kako bi nastavili učenje.

Seyran Arifov, ljubazni i prijatni predsjednik Vijeća ukrajinskih muslimana, organizacije koja promoviše islamsku kulturu, građanske aktivnosti i razvoj muslimanske zajednice u Ukrajini, procjenjuje da je gotovo polovina ljudi koji su posjećivali džamiju prije invazije sada napustila Kijev.

„Rat stvara svakodnevne probleme“, objašnjava. „Ljudi su ostali bez posla, zatim tu su nestanci struje, raketni napadi i zračne uzbune.“

Iza elegantnih crvenih zavjesa koje prekrivaju cijeli zid Seyranove kancelarije, sirena za zračni napad oglašava se po drugi put, ukazujući da je prijetnja sada gotova. Dječija graja ispunjava hodnike dok se vraćaju u učionice.

Seyran kaže da je prije nego što je Rusija pripojila Krim i separatisti koje podržava Rusija zauzeli teritoriju u regijama Lugansk i Donjeck u istočnoj Ukrajini 2014. godine, u Ukrajini živjelo 1,5 miliona muslimana.

„Veoma je važno shvatiti da većina muslimana u Ukrajini sada živi pod ruskom okupacijom“, kaže odlučno.

Seyran je Krimski Tatar, pripadnik muslimanske etničke manjine autohtone na Krimskom poluotoku. Mnogi od 300.000 Krimskih Tatara koji žive ovdje, bojkotovali su referendum koji je održala Rusija nakon što je okupirala Krim.

Okupatorske snage su odmah počele primjenjivati oštre mjere protiv Krimskih Tatara i proukrajinskih aktivista.

Seyran ističe dvije ključne oblasti u kojima se islam i rat ukrštaju, na kojima Vijeće ukrajinskih muslimana radi sa zajednicom.

Prvu definiše kao islamsku pravnu interpretaciju pitanja koje muslimani u Ukrajini mogu postaviti vezano za njihovu ulogu u ratu, kao što je: „Trebaju li muslimani ostati neutralni u ovom ratu? Trebamo li se boriti s obzirom da je ovo rat između dvije nemuslimanske države?“ Kaže da je ovo kontroverzna tema, s obzirom da je nekoliko poznatih ruskih muslimanskih lidera pružilo podršku Kremlju u ovom ratu.

Kao odgovor, Seyran kaže da je ukrajinski muftija izdao fetvu – pravni edikt ili dekret koji izdaje islamski vjerski autoritet – u kojem se navodi da ukrajinskim muslimanima treba dozvoliti da brane svoju državu.

Drugi aspekt definiše kao „moralnu podršku“ za zajednicu za vrijeme rata. „Molimo se, govorimo o tome, pozivamo ljude na strpljenje i da ne gube nadu“, kaže.

„I ranije je bilo epidemija, zemljotresa, ratova. Sve su to iskušenja za nas i mi vjerujemo da naša zajednica mora pokazati svoje najbolje kvalitete u ovom vremenu“, objašnjava.

Seyran kaže i da to čine tako što pružaju pomoć tokom rata. „Muslimani pomažu osiguravajući hranu i odjeću. Na liniji ima ljekara muslimana koji pružaju pomoć besplatno.“

‘Jedan od nas’

Na prvom spratu kulturnog centra četiri žene pogrbljene igraju stoni fudbal između radionica, navijajući svaki put kada neko postigne gol. U drugoj prostoriji, sredovječni Sirijac strpljivo predaje arapski pažljivom mladom učeniku.

Na hodnicima centra možete čuti ukrajinski i ruski jezik. Međutim, najčešći je arapski, a razaznaju se različiti dijalekti, posebno magribski i levantski.

Ashraf Mekroud, Alžirac u 20-im godinama, stigao je u Kijev iz Francuske 2018. godine na studij. Na kraju je ostao jer kaže da ga je lokalno stanovništvo u Kijevu „smatralo jednim od svojih“, dodajući da vjeruje da je Kijev mnogo čistiji i gostoljubiviji od Pariza, gdje je prije živio.

Sada radi u jednom turskom restoranu u Dehtijarivskoj ulici.

Na pauzi od posla, pijucka bezalkoholno piće u jednoj od prostranih stražnjih prostorija centra. U uglu, tri Palestinca se griju ispred kamina, nakratko se okrećući kako bi poželjeli srdačnu dobrodošlicu.

„Ne osjećam posljedice rata. Osjećam se veoma slobodno“, priča Ashraf dodajući da će ostati u Kijevu i ako rat eskalira. „Osjećao bih stid ako sada odem, osjećao bih da izdajem ovo mjesto. Ne želim biti egoističan. Ne želim biti ovdje kada je sve dobro, a onda samo otići kada nije.“