Wiola Rebecka u BiH: Silovanje – historija srama, dnevnici preživjelih

Psihoanalitičarka i psihologinja Wiola Rebecka, Poljakinja sa adresom u Sjedinjenim Američkim Državama, zagovaračica prava preživjelih ratnog seksualnog nasilja koja je radila širom svijeta u međunarodnim misijama u Ruandi, Kongu, Tanzaniji i drugim zemljama Afrike, posjetila je Bosnu i Hercegovinu.

Svoju knjigu Rape: A History of Shame. Diary of the Survivors (Silovanje – historija srama, dnevnici preživjelih), koja je objavljena u New Yorku krajem 2021. godine, predstavila je u Zenici, u Udruženju “Medica” čija je direktorica Sabiha Husić u knjizi je ispričala svoja iskustva u radu sa žrtvama silovanja u ratu u Bosni i Hercegovini.

Baka preživjela nacistički logor i grupno silovanje

“Ovu knjigu sam napisala prije četiri godine. Živim posljednjih sedam godina u New Yorku, a porijeklom sam iz Poljske. Iz jevrejske sam porodice. Moja baka je tokom Drugog svjetskog rata preživjela holokaust. Dvije godine je bila u zarobljeništvu u koncentracionom logoru Ravensbrueck u sjevernoj Njemačkoj (ovaj koncentracioni logor udaljen 90 kilometara sjeverno od Berlina bio je isključivo za žene, op. a.). Dvije godine nad njom su vršeni medicinski eksperimenti. Doživjela je grupno silovanje od strane ruskih oslobodilaca 3. aprila 1945. godine. Moj rad vezan za ovu knjigu ima veze sa mojom porodičnom historijom”, kazala je Wiola Rebecka.

Ispričala nam je da je radila kao psihoterapeut kada je njena baka koja je tada imala 73 godine prvi put ispričala za grupno silovanje koje je preživjela. Bilo je to nekoliko godina prije nego što je preminula.

Tajnu o tome je čuvala gotovo šest decenija.

“Godine 1943. imala je 16 godina kada su je zarobili nacisti i odvedena je u koncentracioni logor Ravensbrueck. Nad njom su vršeni medicinski eksperimenti po čemu je i sam ovaj logor poznat. Bila je u grupi koja se zvala ‘Zečevi Ravensbruecka. Tokom oslobađanja moja baka je preživjela grupno silovanje od strane ruskih oslobodilaca. Njena priča je imala utjecaj na minimalno tri generacije naše porodice. Kada je pričala o onome što je doživjela u koncentracionom logoru, baka nikada nije govorila o preživljenom seksualnom nasilju. Kada je prvi put ispričala, nisam mogla vjerovati da govori istinu. Čak sam pozvala i svoju prijateljicu koja je psihijatrica kako bi napravila procjenu da li je sve uredu sa njenim mentalnim zdravljem. Nisam mogla da vjerujem da je čuvala takvu tajnu”, rekla je Rebecka.

Pojasnila je da je nakon toga odlučila otići u Tanzaniju. Tamo je u izbjegličkom kampu upoznala djevojku koja je sebe nazivala Tanganjika po jednom od najvećih jezera u Africi (jezero se proteže kroz četiri države: Burundi, DR Kongo, Tanzaniju i Zambiju. Poslije Bajkalskog, najdublje je jezero na svijetum, op.a.).

Došla je u kamp kao jedna od žena koje su preživjele seksualno nasilje ali je ranije preživjela genocid u Ruandi 1994. godine. Bila je dijete kada je doživjela seksualno nasilje.

„Nju koja pripada Tutsijima kidnapovala je grupa iz Hutua koji su je premjestili u Kongo. Bila je tri godine tamo kao seksualni zarobljenik. U tom periodu rodila je dvoje djece. Ta djeca su rođena kao rezultat silovanja. Kada je sin imao četiri godine, odlučila je pobjeći. Došla je u izbjeglički kamp gdje smo se upoznali. Ispričala mi je detaljno svoju priču, a upoznala sam i njenu djecu. U tom momentu imala sam osjećaj kao da ponovo slušam priču svoje bake. Naravno, različit je vremenski okvir, ali iskustvo moje bake i ove mlade djevojke je slično. Nakon toga polako sam počela da prikupljam sve više priča žena koje su doživjele sekusalno nasilje u afričkim zemljama”, priča Rebecka.

Nakon objave knjige krajem 2021. godine, na poziv Feride Rushiti, direktorice “Kosovskog centra za rehabilitaciju preživelih od torture”, otišla je na Kosovo.

„Tokom prezentacije knjige na Kosovu susrela se s premijerom Albinom Kurtijem. U tom razgovoru mi je rekao da moramo govoriti o seksualnom nasilju, da je to prevencija, da ne možemo ovu temu gurnuti pod tepih”, ispričala je Wiola.

Knjiga posvećena preživjelim ratnog silovanja

Pojasnila je da joj je, kad se odlučila da svoja iskustva prenese u knjigu, bilo jasno da treba prenijeti svoja iskustva kao profesionalna kliničarka, ali i da je odlučila pozvati ljude koji rade u ovoj oblasti da daju doprinos.

Do danas je Wiola Rebecka prikupila 267 priča preživjelih, iz gotovo svake zemlje na svijetu.

“Povezala sam se sa Sabihom Husić čiji je rad prepoznat u svijetu. Upoznale smo se prije pet godina. Kada sam se odlučila da pišem ovu knjigu željela sam da uključim i priče iz Bosne i Hercegovine tako da sam uključila Sabihu koja je govorila o svom radu sa preživjelim ratnog seksualnog nasilja. U knjizi su sadržane i priče iz Ruande, Južnog Sudana, Tanzanije, ali i iz Poljske te Kosova”, ispričala je Wiola.

Istakla je da nema puno organizacija koje su kao Medica Zenica, da je posebno u ovom momentu značajno sarađivati u vrijeme kad se suočavamo sa ratom u Ukrajini, da „podržimo preživjele ovog rata”.

„Prije nego što sam došla u Bosnu i Hercegovinu držala sam trening za psihoterapeute koji rade sa preživjelim ratnog seksualnog nasilja iz Ukrajine. Imali su trening u Posljkoj s ciljem da im damo informacije kako trebaju raditi. Iskustvo i znanje koje Sabiha posjeduje je zaista neprocjenjivo. Vi kao društvo već ste uspjeli na jedan način da pružite podršku ljudima kojima je potrebna posebno sada kada se dešava rat u Ukrajini”, poručila je Rebecka.

Udruženje “Medica” Zenica je specijalizirana ženska organizacija koja 30 godina djeluje na području cijele Bosne i Hercegovine i nastoji odgovoriti na potrebe najranjivijih kategorija u društvu. To su žene i djeca preživjeli ratno silovanje i seksualno nasilje, mirnodopsko i ostale oblike nasilja u porodici i zajednici, kao i preživjele trgovinu ljudima. Njihova misija kako kažu je da direktnim radom, preventivnim programima i zagovaračkim aktivnostima doprinesu smanjenju i iskorjenjivanju nasilja i diskriminacije žena i djece te osiguraju njihovu jednakost u porodici i društvu.

“Nastali smo u teškom vremenu, u ratu, ali ne odustajemo u svojoj borbi za bolji život kako samih preživjelih ratnog silovanja i seksualnog nasilja kao i neke druge ratne traume. Zalažemo se za kvalitetniji život svih žena i djece, život bez nasilja i diskriminacije, da imaju adekvatnu pomoć i podršku iako je to jako teško imajući u vidu naš sistem koji još uvijek nije zaživio na demokratskim osnovama”, rekla je Sabiha Husić.

Iskustva iz ratova slična širom svijeta

Rebecka je poručila da je važno da razmijemo šta se dešava u ratnim područjima i u kojima nismo direktno pogođeni tim dešavanjima. Naglasila je da su iskustva slična u svim kontekstima ratova koji se dešavaju, kao i genocida. I da je seksualno nasilje uvijek stavni dio bilo kojeg rata, nazivajući ih braćom blizancima.

Ustvrdila je da je nebitno gdje se seksualno nasilje dešava – u Ruandi, Kongu, Južnoj Koreji, Poljskoj, Bosni i Hercegovini ili Kosovu, da je „naša društvena obaveza govoriti o ovoj temi”. I to, ne samo kako bi prevenirali rat, genocid i seksualno nasilje nego i transgeneracijski prenos traume.

Istakla je da još uvijek ne poduzimamo dovoljno na osnovu naučenih lekcija, ne učimo iz ranijih iskustava i ponavljamo i dalje iste greške. Moramo, kaže, poduzimati akcije na prevenciji seksualnog nasilja ali isto tako razumjeti koje su posljedice i šta seksualno nasilje znači jer pogađa sve, i žene i muškarce i djecu.