Dobar posao u Italiji najčešće u sivoj zoni

„Da, Italiji treba radnika, ali treba i cijeloj Evropi, pa i nama na Balkanu“, prva je reakcija Visočaka Nezira Habeša, koji 25 godina posluje na italijanskom tržištu. U Italiji je pokrenuo pogone za proizvodnju i obradu metala, a kako je rastao posao, tako je rasla i potražnja za zaposlenima, pa je firma u jednom trenutku zapošljavala 220 radnika. Velika ekonomska kriza i njeni ciklični valovi su 2009. godine zaustavili razvoj, ali Habeš posao prebacuje u Bosnu i Hercegovinu. Osniva preduzeće Ed.en koje i dalje radi za italijansko tržište, gdje izvozi više od 95 posto svoje proizvodnje. Priznaje da je i on u potrazi za variocima.

„Italijani su, čini mi se, malo kasno krenuli u programe potraživanja stranih radnika u odnosu na konkurentne im evropske zemlje“, smatra Habeš, koji danas ima proizvodne pogone i u Italiji, i u Bosni i Hercegovini.

„Moj radnik u Visokom ima između 1.500 i 2.000 konvertibilnih maraka, a u Italiji dvostruko – između 1.500 i 2.000 eura. Na to slijede dodaci za terenski i smjenski rad. Sa troškovima života, vjerujte mi, da je želja radnika da uglavnom rade u Bosni i Hercegovini. Više im ostane. Trenutno imam 80 zaposlenika u svojim pogonima ovdje i 40 u Italiji“, dodaje Habeš.

Dvostruko više nezaposlenih od potrebe za radnicima

I taj je poslovni čovjek, kao i drugi zainteresovani, nedavno ispratio vijest sa nedavno održanog foruma Confcommercio, italijanske konfederacije preduzeća, profesionalnih aktivnosti i samostalnog rada. Na njemu je italijanska ministarka rada Marina Elvira Calderone priznala da se Italija suočava s velikom nestašicom radne snage i da joj nedostaje gotovo milion radnika u nekoliko privrednih sektora. Ključni problem na koji je ukazala jeste činjenica da sve više ljudi zbog dobi napušta tržište rada, a da im je teško naći nove radnike kao zamjenu. Calderone je takođe naglasila da je prioritet pre svega dati posao nezaposlenim Italijanima, kojih paradoksalno ima najmanje dvostruko više od broja potrebnih radnih mjesta.

Prema podacima agencije Randstad Research, krajem 2022. godine u Italiji je bilo 2,3 miliona nezaposlenih ljudi. Osim te brojke, ipak treba dodati i broj onih koji su spremni da rade, čak i ako ne traže posao, takozvane „obeshrabrene“ ili neaktivne osobe koje su odustale od traženja posla, a kojih je oko 2,5 miliona. Sabiranjem se dolazi do gotovo pet miliona ljudi koje treba uključiti na tržište rada, među kojima su mnogi mladi, žene i osobe koje su nedavno izgubile posao.

Daniele Fano, koordinator naučnog odbora Randstad Researcha, objašnjava da su strukturni uzroci zagušenja italijanskog tržišta rada različiti. U pitanju su aspekti zarade, zatim demografija kao i društveni faktori, dok jedan od najvećih problema jeste neprikladnost obrazovnih puteva koji su slabo usmjereni ka profesijama koje traži tržište rada i koji ne prate tehnološke inovacije.

Još jedan od problema jeste potraga za poslom koja traje godinama. Takvoj dugotrajnoj potrazi doprinosi i činjenica da građani koji ulaze u kategoriju siromašnih, od države dobijaju osnovni prihod (reddito di cittadinanza), koji iznosi 780 eura mjesečno. Nezaposleni građani koji su i siromašni imaju obavezu da prihvate svaki posao koji je adekvatno plaćen. U trenutku pronalaženja posla, njihov osnovni prihod se stopira. Iako zvuči nevjerovatno, ponuda je slaba, a potraga dugotrajna.

Činjenica je i da se previše mladih osoba, radno sposobnih žena i muškaraca blizu penzionerske dobi, smješta među neaktivne osobe u traženju posla. To pogoršava paradoks pronalaženja profesionalnih profila koje traže poslodavci koji najviše imaju potrebu za mladima koji sve više odlaze na rad u inostranstvu.

Traže i posebna znanja u poljoprivredi

Među reformama koje nova italijanska vlada priprema jeste i tvz. imigraciona reforma, koja predviđa kvote za kvalifikovanu radnu snagu koja bi došla iz drugih zemalja da radi u Italiju. Najveća potreba za stranim radnicima je na jugu zemlje i to u sektoru poljoprivrede. Osim uobičajenih poslova koja se traže, kao što su vozači traktora, vrtlari i berači voća i povrća, potrebni su i kvalifikovani radnici u digitalnom sektoru, poput poljoprivrednih tehničara koji znaju da upravljaju dronovima, čitaju meteorološke podatke i koriste IT-alate.

Predsjednik konfederacije poljoprivrednika Confagricoltura, Masimlliano Giansanti upozorio je da u cijeloj zemlji nedostaje 200.000 radnika u poljoprivredi. Najviše njih u italijanskim regijama u centralnoj Italiji i na jugu zemlje u kojima je nedostatak radne snage dramatičan i može da ugrozi sezonu skupljanje voća i povrća.

Analizirajući teritorijalnu distribuciju, u svim regijama južne Italije prevladavaju neaktivne osobe u traženju posla u odnosu na nezaposlene, s najvećim postotkom u regiji Basilicata i Molise. Upravo je dugotrajna nezaposlenost ta koja uzrokuje deprofesionalizaciju profila, a na OSCE-ovoj listi zemalja u kategoriji nezaposlenosti, Italija se nalazi na prvom mjestu po nezaposlenima duže od šest mjeseci. Krajem 2021. godine, 49 posto nezaposlenih osoba u Italiji nije radilo manje od godinu dana, a preostalih 50 posto više od 12 mjeseci, dok 20,4 posto nezaposlenih osoba je bez posla više od tri godine i to najviše njih na jugu zemlje.

Do podataka teško doći

Prema podacima nacionalnog zavoda za statistiku Istat, gotovo 2,6 miliona stranaca zaposleno je u ovoj zemlji i to najveći procenat njih na sjeveru zemlje. Istovremeno, od ukupnog broja nezaposlenih građana, strani državljani čine 15 posto.

Najveći procenat stranaca zaposlen je u poljoprivrednom sektoru i u sektoru za uslužne poslove. Dok najveći procenat Italijana obavlja visokokvalifikovane poslove, takva radna mjesta zauzima 11,9 posto stranaca koji su državljane Evropske unije te 5,7 posto radnika koji dolaze iz zemalja koje ne pripadaju Uniji.

Novim dekretom koji je italijanska vlada donijela u decembru, previđene su kvote za ulazak 75.705 stranih radnika. Za poslove u oblasti autotransporta, građevinarstva, turizma i ugostiteljstva, telekomunikacija, prehrambene industrije i brodogradnje, na raspolaganju je više od 30.000 radnih mjesta za radnike koji dolaze iz afričkih zemalja, kao i za radnu snagu iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Albanije i Kosova.

No, do podataka o iskorištenosti tih dozvola za radnike sa Zapadnog Balkana teško je doći.

Bez dogovora BiH i Italije

Kad su u pitanju trendovi zapošljavanja balkanskih radnika u Italiji, Nezir Habeš otkriva administrativne probleme, koje umnogome zamagljuju realnu sliku i pravo stanje na terenu, uz vjerovatnost da se dosta stvari radi u sivoj zoni.

„Bosna i Hercegovina i Srbija nemaju potpisane međudržavne ugovore o zapošljavanju radnika sa Italijom. S druge strane, Slovenija i Hrvatska su u Evropskoj uniji, a Slovenija ima ugovore o zapošljavanju radnika iz regije. I onda, naši radnici preko slovenskih preduzeća i znatno manje hrvatskih dolaze na rad u Italiju. Međutim, problem nastaje kada se pitate gdje oni zvanično rade i kome se plaćaju doprinosi? Nikome – ni Bosni i Hercegovini, ni Sloveniji, ni Italiji. Radnici su službeno na biroima“, ukazuje Habeš.

Njegove riječi indirektno potvrđuju institucije iz regiona. Nejasno je zašto zemlje koje aludiraju na uvoz radne snage iz ove regije agilnije i sistematski ne potenciraju rješavanje vlastitog problema.

„Bosna i Hercegovina nema dogovoren nikakav međunarodni pravni okvir vezan za zapošljavanje naših građana u Italiji. Također, Vlada Republike Italije nikada se nije obratila Vijeću ministara BiH sa takvim zahtjevom“, odgovara Agencija za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine.

U praksi to znači, kako objašnjavaju, da građani Bosne i Hercegovine koji žele otići na rad u Italiju to moraju uraditi u vlastitom aranžmanu ili putem nekih privatnih posrednika u zapošljavanju.

„Također, to znači da nemamo nikakvih podataka koliko se naših radnika nalazi na radu u Italiji, kako i u kojem broju oni eventualno odlaze tamo na rad, te koji su profili radnika u pitanju“, navodi Agencija.

I Balkan traži radnike

Ni ostale zemlje iz regiona, koje nisu članice EU-a, nemaju precizne podatke. Činjenica je da mnogi i sami brinu brige oko radne snage, a najviše one kojima je turizam bitna privredna djelatnost.

„Bez kvalitetnih kadrova nema razvoja turizma, a sadašnja ponuda na tržištu rada nije adekvatna. Odbor udruženja turizma i ugostiteljstva Privredne komore Crne Gore pozvao je da se do ljetne sezone, kroz prilagođeni zakonodavni okvir, stvore uslovi i domaće stanovništvo motiviše za rad u turizmu, te pojednostave procedure za sezonsko zapošljavanje stranaca“, kažu u Privrednoj komori Crne Gore.

Nacionalna služba za zapošljavanje Republike Srbije ne posjeduje podatak o broju srpskih državljana koji rade u Italiji.

„Republika Srbija i Republika Italija nemaju zaključen sporazum o zapošljavanju njihovih državljana. Nacionalna služba za zapošljavanje (Srbije) nije imala službenih kontakata od strane  institucija iz Republike Italije u vezi posredovanja u zapošljavanju domaćih državljana u Republici Italiji“, navedeno je u službenom odgovoru.

S druge strane, članice EU-a s područja nekadašnje Jugoslavije su ili drastično povećale kvote za strane radnike, poput Slovenije, ili su ih potpuno ukinule, kao što je to učinila Hrvatska. Bez obzira na to, tržište rada im nije zasićeno i bilježe stalni rast trenda dolazaka stranih radnika.

Na kraju, do tačnih podataka građana koji žive i rade u Italiji, pa čak i procjena je jako teško doći i zbog načina identificiranja Balkanaca u Italiji. Potpuno različite podatke ćete dobiti ako ih razvrstavate po državljanstvu, matičnom prebivalištu ili nacionalnoj pripadnosti. Nije to nebitno ni za italijanske vlasti, kako zbog trenutnih zakonskih regulativa, tako i historijski bitnih činjenica.