Snaga žene: Radna terapija kao pomoć žrtvama silovanja i ratnih tortura

Osluškujući potrebe žena koje su preživjele seksualno, ali i druge oblike nasilja, udruženje „Snaga žene“ počelo je sprovoditi radno-okupacionu terapiju, kroz uzgoj ljekovitog bilja. Iako je projekat bio zamišljen da kroz radnu terapiju pomogne preživjelima, ubrzo je prerastao u zadrugu „Zelena mreža“ koja ekonomski osnažuje žene.

Jedna od žena koja uzgaja ljekovito bilje, kao petnaestogodišnja djevojčica za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini je bila zarobljena u logoru Sušica, u kojem je preživjela silovanje.

„Kroz nekoliko godina rada sa ljekovitim biljem ja sam mnogo ojačala i jako lijepo se osjećam. Kada usporedim sebe prije rada na plantaži i sada, ne mogu se prepoznati koliko se dobro osjećam. Zahvalna sam ovom udruženju mnogo, a od njih sam dobila i plastenik, kao i kopačicu kako bi mi rad na zemlji bio olakšan“, govori žena, koja je rođena u Vlasenici, a trenutno sa porodicom živi u Tuzli.

Udruženje „Snaga žene“ se bavi pružanjem podrške civilnim žrtvama rata i porodicama u stanju socijalne potrebe, te osnaživanjem žena i djece koji su pretrpjeli različite trauma uslijed ratnih i poslijeratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini.

Branka Antić Štauber, predsjednica udruženja „Snaga žene“ kaže kako je projekt u početku bio zamišljen kao radna terapija sa ženama iz Srebrenice. Iskopavanjem masovnih grobnica one su iščekivale pronalazak posmrtnih ostataka svojih najmilijih, a za to vrijeme njihovi vrtovi i dvorišta su stajali netaknuti.

„Tokom jedne posjete uvidjela sam da još uvijek žive u lošim uslovima, a čovjek se ne može osjećati bolje sve dok živi u zapuštenoj okolini. Prva ideja nam je bila da sredimo dvorišta, zasadimo šećerli ruže od kojih se pravi sok, da polako sve oživljavamo. Prihvatile su to jako dobro i uključile se u sređivanje svojih dvorišta“, prisjeća se Antić Štauber, te dodaje da je tako krenula ideja da žene započnu uzgoj ljekovitog bilja.

Ubrzo su Srebreničanke na svojim posjedima zasadile plantaže ljekovitog bilja, koje je svojim mirisom, bojom i izgledom djelovalo rehabilitativno.

„Ne možete imati psihologe, socijalne radnike i ljekare koji će stalno biti sa ovom duboko traumatiziranom grupom, pa se rad na zemlji činio kao sjajna terapija. Njihovi posjedi su zamirisali lavandom, nevenom koji ima prelijepu narandžastu boju, ehinacejom čiji čaj poboljšava imunitet, kao i mnogim drugim ljekovitim biljem“, priča ona.

Brend čajeva nastao iz rehabilitacionog procesa

Antić Štauber kaže da su poslije izvjesnog vremena žene iz Srebrenice donijele veće količine suhog bilja i zatražile pomoć pri prodaji. S obzirom da su oni bili psiho-socijalni i medicinski tim, prodaja za njih je bila novi izazov.

„Žene su uložile mnogo truda oko uzgoja bilja i zaslužile su dobiti finansijsku naknadu za svoj rad. Ubrzo smo uspjeli pronaći tržište, te smo sa nekoliko zemljoradničkih zadruga uspostavili saradnju koja je otkupljivala čajeve. Međutim, prve godine je to bilo dobro, a onda su nam ponudili jako nisu cijenu otkupa, koju nismo više mogli prihvatiti“, prisjeća se Antić Štauber.

Uvidjevši da će ljekovito bilje koje su žene uzgajale propasti, odlučili su da osnuju socijalnu zadrugu „Zelena mreža“, koja će otkupljivati bilje po fer cijenama.

Ubrzo su kroz zadrugu razvili i pokrenuli brend čajeva „Herbasense“, a asortiman se sastoji od sedam vrsta čajnih mješavina, tri vrste rinfuznog čaja i dvije vrste eteričnih ulja.

„Kada smo donijeli te prve kutijice čaja ženama u Srebrenici, kazali smo im da je to njihov rad i dio njihove trauma, koju smo zapakovali u čaj. Ljudi piju naše čajeve, zadovoljni su ukusom i medicinskim dejstvom. Kada dobro uzgajate bilje, kao ove žene, ono daje mnogo veće medicinsko svojstvo od onog u masovnoj proizvodnji. Bilje zaista daje dobar odgovor i rezultate ako ga s pažnjom i ljubavlju njegujete“, kaže Antić Štauber.

Terapija koja vraća samopoštovanje i povećava produktivnost

Pored žena u Srebrenici, Antić Štauber pojašnjava da stalno proširuju grupu ljudi s kojima rade.

„Imali smo i veći broj djevojčica, uzrasta od šest do 12 godina, koje su bile s majkama zatočene u logorima i dosta smo radili s njima. Obuhvatamo i druge grupe kojima je potrebna podrška, a hortikulturalni model se pokazao učinkovit kod različitih vrsta traumatizacija, pa i kod seksualnog zlostavljanja, koje je jedna od najdubljih i najteže rješivih trauma. Većinski radimo sa ženama, ali i sa muškaraca u našoj mreži, koji su prošli logore, žrtve su torture, kao i muškarcima koji su preživjeli seksualno zlostavljanje i silovanje“, navodi predsjednica udruženja.

Psihoterapeutica Dželila Mulić-Čorbo pojašnjava da je radno-okupaciona terapija zdravstvena djelatnost kojoj je cilj poticanje i razvoj funkcionisanja kako u svom radu, tako i svim drugim dnevnim aktivnostima.

„Dobrobit radno okupacione terapije, uzimajući u obzir vrlo teško psihičko stanje žena koje su preživjele neki oblik nasilja, može da uspostavi rutine samozbrinjavanja, poveća produktivnost, vrati samopouzdanje i samopoštovanje, te pruži kompetencije i vještine koje žene vrlo često nemaju“, ističe psihoterapeutica.

Mulić-Čorbo navodi da je podrška zajednice jako važna, prije svega razumijevanje i ne osuđivanje.

„Važna je psihološka, socijalna i ekonomska podrška, ali najvažnije je da ženama koje su preživjele nasilje pružimo empatiju, razumijevanje, da im vjerujemo, te da znamo da bez psihološki i ekonomski osnaženih žena nema oporavka i izlaska iz nasilnog odnosa“, zaključuje.

Ekonomski ojačati žene koje su preživjele različite oblike nasilje

Mulić-Čorbo još kaže da je jedan od najvažnijih segmenata oporavka žena koje su preživjelih nasilje da se ekonomski osnažuju.

„Bez novca žene koje preživljavaju nasilje ne mogu nigdje otići. Čak ima i slučajeva da one koje su radile, njihov partner je imao potpunu kontrolu nad novcem. Jedino kada smo finansijski neovisni i egzistencijalno zbrinute, možemo da se bavimo svojim mentalnim i duhovnim oporavkom“, pojašnjava psihoterapeutica.

Antić Štauber također ističe da je izuzetno važno ekonomsko osnaživanje žena, te dodaje kako je u siromaštvu vrlo teško raditi psihoterapiju, jer se žene vraćaju u sredinu bez novca, u kojoj ne mogu kupiti ni propisani lijek. Pojašnjava da žene kada nemaju finansijskih primanja, one stalno produbljuju traumu i izoliranost, a one koje su preživjele seksualno zlostavljanje osjećaju veću stigmu.

„Okupirati njihove misli pozitivnim idejama, jer je važno da ne razmišljaju stalno o traumi koju su preživjele. Dakle, prvo socijalna angažiranost, korištenje vremena, pa u konačnici ekonomsko osnaživanje“, pojašnjava Antić Štauber.

Predsjednica udruženja ponosno ističe da je pružanje ekonomske podrške, smanjilo siromaštvo među ovom populacijom, a korisnice su svojom samosvjesnošću, radom i upornošću razvile zadrugu.

„Nastojimo povezati sve žrtve i preživjele u ‘Zelenu mrežu’ sa ciljem da se prepozna vrijednost njihovog rada, te da se međusobno razvije veći nivo solidarnosti, kao i ženskog aktivizma, koji je izuzetno važan u postratnim i postkonfliktnim društvima, kao i društvu opterećenom nasiljem, traumom i siromaštvom“, ukazuje Antić Štauber.

‘Od vlasti nikakva finansijska podršku u radu’

Antić Štauber pojašnjava da su potpuno neprepoznati od vlasti te da im ne pružaju nikakvu finansijsku podršku u radu.

„Imamo druge dugogodišnje donatore, a pomenula bih Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke i Ministarstvo za ekonomski razvoj Njemačke. Tu je u holandska Ambasada u Bosni i Hercegovini, koja nam pomaže od samog početka“, kaže.

Iz udruženja ističu kako imaju želju u budućnosti proširiti asortiman proizvoda. Naglašavaju da zadruga „Zelena mreža“ posluje neprofitno, jer se sve zarađeno ulaže na ponovni otkup ljekovitog bilja od korisnica. Čajevi su, kako kaže, niskih cijena i ne obezbjeđuju ekonomski profit, a cilj je održati proizvode na tržištu.

Udruženje „Snaga žene“ posljednjih godina realizira svoje programske aktivnosti širom Bosne i Hercegovine: u Tuzli, Srebrenici, Bratuncu, Distriktu Brčko, Modriči, Šamcu, Bosanskom Brodu, Zvorniku, Mostaru, Bijeljini, Varešu, Višegradu, Goraždu i Istočnom Sarajevu.

„Izlazak i boravak u prirodi, kao i rad sa biljem, sigurno nam čini dobro i itekako može pomoći u izlječenju svega ovoga negativnog što nam se dešava“, zaključuje Antić Štauber.