Čehajić-Clancy: Najgore stanje društva je kada ljudi izgube nadu

„Regija je odmakla u smislu smanjenog kapaciteta za vođenjem dugotrajnih naoružanih sukoba. No, nije puno odmakla u smislu približavanja kulturi nenasilja i dijaloga, govori dr. Sabina Čehajić-Clancy, vanredna profesorica socijalne psihologije na Odsjeku za psihologiju na Univerzitetu u Stockholmu (Švedska).

„Nasilje je i dalje sveprisutno u našem društvu, od govora pojedinaca (kako jedni s drugima razgovaramo, kako jedni o drugima pričamo) do svakodnevnog nasilnog ponašanja. Drugim riječima, nasilje je i dalje prisutno u našoj kulturi i našem društvu i u tom smislu nismo puno odmakli“.

Istraživanje profesorice Čehajić-Clancy ima za cilj razumijevanje psiholoških procesa poboljšanja međugrupnih odnosa u društvima pogođenim ili ugroženim sukobima.

Koristeći eksperimentalne metode u različitim društvenim kontekstima, proučava stavove i emocije kako bi razvila intervencije koje promoviraju pozitivne društvene promjene. Prema njenim riječima, sam proces suočavanja s prošlošću na Balkanu je započet, ali ne i dovršen.

„Naprotiv, mi se trenutno nalazimo na samom početku tog procesa s obzirom na to da još uvijek, dominantno, ali i zvanično, postoje politike poricanja (naspram priznavanja), glorifikacije zločinaca (naspram javnog osuđivanja i distanciranja od istih). Drugim riječima, dug i zahtjevan put je pred nama“, kaže Čehajić-Clancy. U karijeri je objavila više od 50 članaka, poglavlja u knjigama, uključujući uređeni priručnik o historijskom obrazovanju i transformaciji konflikata te održala oko stotinu uvodnih ili pozvanih predavanja na najistaknutijim odjelima psihologije širom svijeta.

S obzirom na to da je njen istraživački rad u zajednici dobio široko međunarodno priznanje, objasnila je i koliko je stanovništvo regije zaista udaljeno od međuetničkog pomirenja.

„Pomirenje podrazumijeva mnogo, ali ponajviše priznavanje zločina i odgovornosti za iste. Nakon toga, taj proces uključuje suštinsku promjenu percepcija i emocija to jeste šta mislimo i šta osjećamo prema drugim etničkim skupinama. Nažalost, mi se još uvijek nalazimo u stadiju poricanja, nepovjerenja, i duboke socijalne i etničke distance.“

Višeslojnost identiteta

Dodaje da višestruki identiteti mogu biti velika prednost našeg podneblja.

„Multietnička društva mogu biti najnaprednija društva. No, sve ovisi o tome na koji način percipiramo višeslojnost i kompleksnost identiteta. Za neke pojedince i za veoma zatvorena društva, višeslojnost identiteta može postati brana to jeste mana jer dolazi do nesnalaženja i neshvaćanja kompleksnijih oblika društva“, kaže sagovornica.

Potom se osvrnula i na opasne etnonacionalističke politike na Balkanu.

„Politike koje se zasnivaju na glorifikaciji jednog identiteta i jednog narativa u suštini uvijek odbacuju i negiraju drugo i drugačije. Bilo koje društvo koje negira, ili ne poštuje, različitost, manjine, drugo i drugačije je neminovno osuđeno na stagnaciju, ako ne čak i retrogradaciju“, govori profesorica Čehajić-Clancy.

Nastavlja da je uloga međunarodne zajednici u regiji iznimno bitna u mnogim aspektima našeg društva uključujući i izgradnju mira.

„Neophodno je da međunarodna zajednica prepozna i nagradi partnere koji u svojim politikama ali i u svojim narativima i djelovanjima direktno upućuju na priznavanje zločina, osuđivanje zločinaca, poštivanje žrtve, i direktno građenje kulture dijaloga. Kultura dijaloga to jeste kultura nenasilja je iznimno važna u svakom, a naročito u pluralnom društvu. No, ta kultura, kao i svaka druga, se gradi i ugrađuje temeljito i iz temelja što podrazumijeva sistemski i dugoročan proces cjelokupnog društva.“

Društvo bez nade

Zatim je pojasnila i zašto nema većeg građanskog bunta u regiji, a prvenstvo u Bosni i Hercegovini u kojoj je socijalna nejednakost posebno izražena.

„Mislim da su ljudi izgubili nadu. To je jedno od najgorih stanja društva. Društvo bez nade. Upravo to beznađe omogućava i opstanak etnonacionalnim politikama. No, moramo biti pošteni i priznati da to beznađe nije neutemeljeno. Ono se kao takvo legitimizira svakodnevno i evo već pune tri decenije“, kaže sagovornica.

Upitali smo je i koliko je prisutna islamofobija u Evropi i kako se u evropskim zemljama gleda na bosanskohercegovačke muslimane.

„Iskreno, ne znam kako da odgovorim na ovo pitanje, a da moj odgovor ne bude utemeljen u sporadičnim anegtodama. Veliki broj muslimana danas živi i radi u gotovo svim zemljama Evrope i uživaju jednaka prava, odgovornosti i slobode kao i nemuslimani u tim istim državama. Stoga, i s te strane, rekla bih da islamofobija ne postoji u nekom sistematskom i proširenom smislu. No, s druge strane, mislim da itekako postoji jedna vrsta konflikta na polju vrijednosnih sistema. Drugim riječima, vrijednosti koje zagovaraju i u koje vjeruju jedan dio muslimana koji živi u Evropi i liberalnih vrijednosti koje su dominantnije u većem dijelu Evrope. Iz takvog konflikta to jeste nesuglasice vrijednosnih sistema se lako mogu izroditi nesporazumi, strahovi i na kraju same fobije.“

Govoreći o očekivanjima i budućnosti na Zapadnom Balkanu zaključuje da je sve moguće – i ono najbolje, i ono najgore.

„Iskreno se nadam, i negdje duboko vjerujem, da će naša geografija odrediti našu sudbinu odnosno da ćemo, na neki način, u nekom trenutku, i zaista postati to jeste izgraditi se u demokratsku, liberalnu, pravednu i slobodnu zemlju“, zaključuje Sabina Čehajić-Clancy.