Brković: Političke elite kidaju niti koje spajaju građane i državu

“Ono što mi nazivamo klijentelizmom na Balkanu je, pre svega, poseban oblik društvenosti. To je jedan mogući način uspostavljanja odnosa među ljudima koji omogućava određene stvari i sprečava da se neke druge stvari dogode“, govori dr. Čarna Brković, profesorica kulturne antropologije i evropske etnologije na Johannes Gutenberg Univerzitetu u Mainzu.

“Da bismo razumeli šta ovaj model društvenosti čini mogućim, moramo videti kako ljudi o njemu razmišljaju u svakodnevnom životu; šta je to u ovom obliku društvenosti što oni vide kao vredno i korisno. Ovo je naročito važno ako ne govorimo o srednjoj klasi ili elitama, jer pretpostavka je da srednja klasa i elite koriste klijentelističke veze kako bi zaštitile svoje udobne pozicije“, kaže sagovornica.

Potom postavlja pitanje zašto bi nezaposleni ili osiromašeni ljudi jurili klijentelističke veze?

Klijentelizam – oblik koji je kapitalizam uzeo na Balkanu

“Na osnovu jednogodišnjeg etnografskog istraživanja u Bosni i Hercegovini, ali i ličnog iskustva odrastanja u Srbiji, a zatim u Crnoj Gori, shvatila sam da je neoliberalna transformacija države u bivšim jugoslovenskim zemljama podržala i održala klijentelističke odnose.”

“Postoji previše tekstova o političkom klijentelizmu (ne naučnih analiza, već ličnih mišljenja) koji koriste takozvanu evolutivnu perspektivu. Oni polaze od pretpostavke da je klijentelizam moralni problem i znak kulturnog i civilizacijskog zaostajanja te da će nestati kada dovoljno ‘evoluiramo’ i postanemo deo ‘prave’ Evrope. Ovakvi tekstovi su izuzetno problematični, jer nas sprečavaju da razmišljamo o klijentelizmu kao o savremenom problemu“, kaže Brković.

Dodaje da je klijentelizam oblik koji je kapitalizam uzeo na Balkanu.

“Klijentelizam nije prepreka kapitalističkom razvoju, već je to oblik koji je kapitalizam dobio u balkanskoj poluperiferiji. Politički klijentelizam je očigledno nepravedan. On, takođe, očigledno pripada ovom našem istorijskom trenutku. Ne bi bio ovde da nije naš, da nije savremen. Ako želimo da razumemo vrste nepravde koje uzrokuje klijentelizam te kako organizovati društvo na pravedniji način, moramo razumeti šta ljudi rade i zašto se okreću klijentelizmu danas“, govori Brković.

Regija s mnogo buntovništva te izuzetnom kulturom protesta

Prema njenim riječima, postsocijalistička transformacija na Balkanu išla je istovremeno u dva pravca.

“Prvo, radilo se na demokratizaciji političkog okvira. Drugo, radilo se na reorganizaciji ekonomije prateći neoliberalnu viziju države kao nadzornice tržišno orijentisane konkurencije. Jedna od posledica ovakvih transformacija je to da su programi zdravstvene i socijalne zaštite značajno smanjeni, a armije radnika i radnica ostavljene bez zaštite. Ljudi su pokušali da poprave svoju situaciju pronalaženjem zaštitnika koji bi im pomogli da dobiju potrebnu zaštitu“, kaže sagovornica.

O klijentelizmu kao sastavnom dijelu kapitalizma na Balkanu pisali su, prema njenim riječima, različiti autori i autorice, kao što su Ljiljana Pantović, Karla Koutkova, Paul Stubbs, Marek Mikuš, Predrag Cvetićanin i drugi.

„Komparativna perspektiva je važna i korisna. Analiza klijentelizma u Evropskoj komisiji, koju je pisao Cris Shore, može nam pomoći da se oslobodimo evolutivnog pogleda na politički klijentelizam te da razmislimo kako zapravo da se borimo protiv nepravdi koje klijentelistička raspodela uzrokuje.“

Podsjeća da u regiji ima mnogo buntovništva te je izuzetna kultura protesta.

Aktivisti eksperimentiraju s rječnicima socijalne pravde

“Setimo se samo velikih protesta u Bosni i Hercegovini 2014. godine, plenuma u Tuzli, hrabrih žena Kruščice koje su okupirale most preko reke više od 500 dana. Pogledajmo protestne šetnje koje upravo traju u Beogradu. Danas se aktivističke borbe na Balkanu vode oko tema poput prava na stanovanje, prava na grad, prava na svežu vodu i reke“, priča Brković.

Navodi da su protesti postali uobičajeniji kada su se strani donatori uglavnom povukli 2010-ih te kada je strateški interes Evropske unije za regiju relativno oslabilo.

“To je dovelo do organizovanja aktivističkih grupa izvan okvira postojećih institucija i nevladinih organizacija. Kako levičarski, tako su i desničarski i nacionalistički aktivizmi artikulisali različite kritike neoliberalnog kapitalizma, koji je bio u osnovi društvenih transformacija na Balkanu 1990-ih i 2000-ih“, kaže sagovornica.

Prema njenom mišljenju, aktivističke grupe na Balkanu danas eksperimentiraju s novim rječnicima socijalne pravde.

‘Niko nije slobodan ako nismo svi slobodni’

“Na primer, neki aktivistički kolektivi tvrde kako ‘niko nije slobodan ako nismo svi slobodni’. U pozadini te tvrdnje je ideja slobode kao društvene i deljene kategorije. Kako misliti slobodu kao društvenu i deljenu, van okvira nacionalnog kolektiva, jeste veliko otvoreno pitanje za sve nas danas, na Balkanu i šire. Postoje aktivističke grupe koje pokušavaju da premoste identitetske razlike te da razmišljaju o slobodi ne kao o individualnom posedu, niti kao o borbi za nacionalno oslobođenje jedne identitetske grupe, već kao o suštinski deljenoj kategoriji koja mora biti dostupna svima.“

Smatra da je tvrdnja “niko nije slobodan, ako nismo svi slobodni“ dio šireg repertoara zahtjeva za javnim dobrom, za državom koja bi radila svoj posao, za socijalnom pravdom.

“Ideju slobode kao deljene treba smestiti u ovaj istorijski trenutak, u kojem se postsocijalističke, neoliberalne, nacionalističke i nove socijalističke imaginacije i prakse susreću, u tenziji i neskladu. Problem nije u tome da aktivizma i bunta na Balkanu nema, već to što političke elite uporno seku niti koje bi trebalo da spajaju građane i državu. Građansko nezadovoljstvo nema šansu da postane pokretač ozbiljne političke i društvene transformacije, budući da oni koji imaju moć da donose odluke to nezadovoljstvo uglavnom ignorišu i čekaju da momentum prođe“, govori Brković.

Jedna od posljedica tog upornog ignoriranja je da aktivističke grupe svoje borbe ne usmjeravaju ka državnim institucijama.

Kapitalizam omogućava određene vrste političke mašte

“Aktivističke borbe koje sam opisala su istovremeno veoma lokalne (na primer, žene iz sela se organizuju da zaštite lokalnu reku), ali i prekogranične i internacionalne (ove lokalne grupe su često regionalno i međunarodno povezane). Aktivističke grupe su vidljive i glasne, ali često nisu razvile sredstva kojima bi mogle da ostvare trajnu političku promenu. Za to bi trebalo da budu više usmerene na državne institucije – a iz iskustva je poznato da oni koji donose odluke na nivou države ignorišu građansko nezadovoljstvo i zahteve za promenom. Zbog ovog raskoraka i ignorisanja, politički potencijal, kreativnost i energija aktivističkih grupa često ostaju bez podrške i nedovoljno teorijski promišljene“, kazuje sagovornica.

Na kraju ne krije da postoji širok dijapazon i ogromno bogatstvo političke mašte na Balkanu.

“Postoji mnogo aktera koji eksperimentišu sa političkim životom i rade na različitim nivoima, od lokalnog do međunarodnog. Međutim, Balkan nas podseća da kapitalizam omogućava određene vrste političke mašte, dok druge vrste isključuje. Na periferiji kapitalizma ne možemo jednostavno kopirati modele koji su bili razvijeni za centar, jer će ti modeli redovno propadati. Moramo razmisliti o tome kako naše političke i ekonomske okolnosti omogućavaju određene oblike političkog života, a sprečavaju druge.“