Dječji kamp ‘Meru’: Bijeg od ekrana u zagrljaj mora i druženja

U vrijeme kada je sve digitalno, pa i odgoj djece, odvojiti mališane na sedam dana od svakog oblika ekrana veliki je uspjeh. To uraditi, a da prođe bez suza, ljutnje, pa čak i histerije (ovisi koliko je dijete ‘vezano’ za telefon, laptop, tablet…), posebna je priča. No, posljednjih godina to uspjeva polaznicima ljetnog kampa Meru koji iz Sarajeva odlaze na poluotok Pelješac, tačnije u Trpanj.

Avantura počinje u ranim jutarnjim satima na peronu glavne željezničke stanice u bh. prijestolnici gdje se mališani ukrcavaju u vagone i ‘razdužuju’ telefone koje dobijaju sedam dana kasnije pred polazak. Voz ih vodi do hrvatske luke Ploče odakle trajektom nastavljaju put ka Trpnju gdje provode sedam dana punih raznih sadržaja.

Povratak nakon sedam dana, putovanje trajektom i vozom koji kasno navečer dolazi u Sarajevo, donosi mnoge zagrljaje, smijeh, obećanja polaznika da će se ponovo vidjeti, pa i suze zbog rastanka. Viber grupa je puna poruka kojima se roditelji zahvaljuju svima koji su čuvali njihovu djecu „punu utisaka koje neprestano pričaju“ i obećanja: „Naredne godine sigurno, obavezno se vidimo na kampu“.

Pandemijska avantura

Priču vode glumica Arma Tanović-Branković i učiteljica joge i meditacije Ajla Šaran. Ističu kako je sve krenulo 2019. godine i od tada su stotine djevojaka i dječaka prošle kroz Meru ljetni kamp.

“Ajla je 2019. godine, slijedeći ideju i viziju Lee Gotovuše, s grupom dječijih sportskih edukatora pokrenula Meru ljetni kamp. Naše djevojčice su išle u isti razred, ja sam već tada vodila internacionalnu dramsku Akademiju Helen O’ Grady i jedan od studija je bio u našoj školi. Ajla je poznavala moj metod rada i, što je važnije, strast i posvećenost s kojom radim s djecom te me je pozvala da im se pridružim”, govori Tanović-Branković dok je sa još jednom grupom na Pelješcu.

“Naredne godine dogodila se pandemija i priča s organizacijom kampa u tim uslovima bila je je gotovo nevjerovatna. No, nas dvije smo se usudile da i tih ludih godina organizujemo kampove. Bili smo prva organizovana grupa koja je kolektivno testirana i koja je prešla granicu. Kroz kampove su prošle stotine djece, a, što je najvažnije, velika većina se uvijek vrati naredne godine.”

Priču nastavlja Ajla Šaran i govori kako je Lea Gotovuša djelimično i odrasla u Trpnju, te je smatrala kako su tamo, poznavajući ljude i samo mjesto, uvjeti za dječji kamp idealni.

“Samo sam rekla: ‘Da, hajde da probamo’, jer obožavam raditi sa djecom. Moja prva vizija je bila Arma. Njena strast i požrtvovanost u radu i životu su me jednom dotakle, ostavile trag zauvijek. Znala sam da s njom mogu sve. Na toj prvoj probi, 2019. godine, znala sam da ‘sve’ može i više i bolje. Prva naša velika grupa je bio razred u koji su išle naše kćerke. Sjećam se i naših prvih kampera, dva brata, došli su iz Ukrajine tada, te prve godine. Dolaze i svake naredne od tada, iz Švedske. Gledati ih iz godine u godinu kako se pretvaraju u ljude je neprocjenjivo“, ističe sagovornica Al Jazeere.

Šaran se prisjeća kako su među prvima bili i brat i sestra čiji otac ih je doveo i iznajmio smještaj blizu iz straha da pusti djecu. Od tada, svake naredne godine, rezervišu kamp još u januaru, bez pratnje, dodaje ona i nastavlja:

„Sjećam se dječaka koji je mnogo plakao, pa smo ga vratili kući ranije. Sada, kada god imamo problem sa dječijim suzama, taj dječak nam je ‘volonter za tužne'“.

„Sjećam se godine pandemije. Tada smo išli autobusom jer voz nije saobraćao. Granični prijelaz pust, sablasno pust. Ja vozim Škodu, i psa našeg volontera, ispred grupe. Granični policajac me pita: ‘Šta je ovo?’. ‘Pas, ima papire’. ‘Ne to. Ovo iza Vas’. U Trpnju su nas zaustavljali ljudi kao da smo vanzemaljci sa pitanjem: ‘Otkud vi?’ Od tada, znaju da ćemo doći, orilo-gorilo, tamo smo rado viđeni, a i očekivani gosti“, priča voditeljica joge uz smijeh.

Sadržaji od jutra do spavanja

Njena prijateljica i partnerica u organizaciji kampa ističe kako je cijela priča i za roditelje i za djecu veliki izazov, jednako kao i za sve u organizaciji jer „moramo biti zabavni kao sadržaji sa ekrana“.

„No, uvijek drugarstvo pobijedi i zapravo ih je divno vidjeti kako razgovaraju, igraju društvenih igara, šetaju… Sve je pomalo retro, poput nekadašnjih ferijala i ljetovanja u Zelenici. Ove godine smo s jednom grupom imali i radionicu ‘Digitalni naspram stvarnog svijeta’ na kojoj smo pokušali da osvijestimo važnost empatije koja se često gubi pred monitorom jer naprosto ispred njega nikada nemaš drugo biće“, priča Tanović-Branković.

Šaran, na isto pitanje kako reagiraju polaznici i njihovi roditelji na smanjenu komunikaciju zbog isključenih telefona, dodaje kako ima roditelja kojima niti je jednostavno niti drago što nisu u stalnom kontaktu sa djecom.

„Ali, tako bude samo prve godine na kampu. Viber grupom im uspijemo dosaditi prvi dan slikama i videima. Bude djece koji ponesu dva telefona, jedan predaju, drugi sakrivaju dok ne budu otkriveni. Sa druge strane, bude djece koja jedva čekaju predati nam ih. Po meni, prva godina je bila najteža. Nudili su svoje usluge kao pomoć u kuhinji, vještine krpom i metlom, čime god, a da zauzvrat dobiju telefon bar pola sata. Prve godine smo imali politiku ‘pola sata navečer, javljanje roditeljima’ i većina je uključila igricu umjesto toga“.

Kao što rekoše, organizatorice kampa nastoje napraviti ovaj odmor djeci što zanimljivijim, pa im pripremaju mnoge aktivnosti, od samog jutra sve do spavanja.

„Dan počinje trčanjem, jogom, meditacijom uz more, potom boravak na plaži, igre u vodi, skokovi, supovi. Svaki dan djeca imaju jednu art i jednu glumačku radionicu koja je iz oblasti edukativnog, primijenjenog teatra (Augusto Boal, Teatar potlačenih) te Book klub. Radionice imaju za cilj osnaživanje mladih bića, razvoj kritičkog mišljenja te otvaranje različitih perspektiva. Svaka noć ima svoj sadržaj kao što je disko, noć u šatorima, kulinarska noć, parada…“

„Svake godine imamo i temu kampa koja je edukativne prirode. Ove godine smo imali Ilire i njihovu mitologiju. Djeca su napravila predstave na temu mita o Teuti, a s jednom grupom smo imali pravu modnu reviju inspirisanu ilirskim mitološkim božanstvima koja je bila pravi spektakl. Prošle godine smo radili romsku poeziju i muziku te postavljali scene iz Koštane. Jedna djevojčica, dugogodišnja kamperica je Romkinja i baš smo tom temom željeli da joj pomognemo da prigrli vlastiti identitet“, ističe Tanović-Branković.

Do fakulteta i vlastitog roditeljstva

Ponosno ističe kako je dirljivo koliko se za tih sedam dana djeca povežu i kako čitavu godinu čekaju sljedeći kamp.

„Važno je istaći da, osim što imamo djecu koja nam dolaze iz cijelog svijeta, imamo i djecu iz socijalno ugroženih porodica, djecu na hraniteljstvu te brojne donatore koji iz anonimnosti omoguće ovo iskustvo i njima. Na tome smo posebno zahvalni svakom od njih“, govori naša sagovornica, na što Šaran govori kako je „divno gledati djecu i doživljavati dok ‘ne bulje u ekran'“.

Djeca koja dolaze na kamp moraju biti samostalna u smislu obavljanja lične higijene, jela ili pripema za plažu i nakon plaže, od osam, devet godina pa sve do 17-18, ističu naše sagovornice, te kako se o djeci osim njih dvije, brine tim volontera, dok tri ili četiri kuharice spremaju pet domaćih obroka dnevno.

„Djeca jedu domaći hljeb, džem od marelica koje su nabrane u vrtu odmarališta Loviška, neprskano povrće i voće. Ako su bolesni, liječimo ih kao mame sa mnoštvom prirodnih pripravaka. Naravno, tražimo da budu odgovorni prema drugima, ali i sebi, da pospreme sobe, da poštuju kućni red…“

Tanović-Branković govori kako je Meru ljetni kamp za nju „lični bijeg od besmisla koji uvijek pruži osjećaj svrsishodnosti“.

„U vremenu kada je sve digitalno dostupno, a opet djeca se podižu u kulturi korektnosti, gdje je jedino važno biti površno i deklarativno ispravan, a s druge strane se razvija velika kompetitivnost u smislu ocjena, odnosa prema hobijima i budućnosti općenito koja jako opterećuje djecu, na ovakvim kampovima dolazi do relaksacije u svakom smislu. Osim toga to je divno druženje, zabava, smijeh, prva zaljubljivanja, ali i prilika da se nauči nešto novo. Jako sam zahvalna prije svega roditeljima na povjerenju s kojim nam daju djecu u ruke, ali i djeci koja odluče da najljepša ljeta svog života provedu u našem kampu. Šalimo se da će tako dolaziti do upisa na fakultet“, navodi ona.

„Šalimo se da će dolaziti i sa svojom djecom“, dodaje Ajla Šaran.

Velika pomoć lokalne zajednice

I lokalna zajednica Trpnja je prepoznala koliko ovakvi kampovi znače pozitivnom, ispravnom razvoju djece, a Tanović-Branković prepričava dvije ovogodišnje anegdote koje potvrđuju koliko je ovaj grad na Pelješcu dobar domaćin.

„Prva je kada se, u blizini mjesta na kojem se kupamo, utopio jedan gost. Lokalna vatrogasna jedinica je izvela cijeli performans, ulijećući s aparatima za gašenje požara i inscenirajući scenu požara da bi sklonili djecu da ne vide utopljenika.“

„Druga je kada je otkazana, bez ranije najave, trajektna linija Trpanj – Ploče radi preusmjeravanja trajekata prema Orebiću zbog koncerta povodom godišnjice smrti Olivera Dragojevića. Naime, ostali smo s 50 djece na rivi, nema broda, a moramo stići na voz. Brzinom svjetlosti, opet zahvaljujući domaćinima na čelu s gradonačelnikom Trpnja Jakšom Frankovićem, našli smo prevoz za 10 minuta, a troškove su preuzeli Jadrolinija i Općina Trpanj. Ljudi su više nego sjajni prema djeci koja kampuju u Trpnju, domaćini iz Loviške, ljudi iz lokalnih kafića i prodavnica… Svi nekako paze našu djecu. Zato se sa zadovoljstvom uvijek vraćamo u Trpanj“, ističe ona.

Šaran, uz smijeh koji je neizostavan kada govori o kampu i djeci, kaže kako joj je ove godine bio najzanimljiviji feedback jednog tate koji joj je poručio: „Čestitam što ste me, u prvim minutama prvog dana, natjerali da stavim grupu roditelja na ‘mute’ zbog pretjeranog slikanja i pisanja“.