Seljačke bune u Evropi: Uzroci i posljedice pobuna proizvođača hrane

Kada je August Šenoa u drugoj polovini XIX stoljeća opisivao probleme seljaka iz druge polovine XVI stoljeća, to se činilo kao daleka prošlost i povijesni roman. Novonastala Austro-Ugarska, kao nasljednica Habsburške monarhije, činila se kao idealni element Kultur Mitteleurope koja će dizati industriju i garantirati prava radnika.

Šenoa je opisivao bunu seljaka protiv Franje Tahija, a svi čitatelji te knjige stvorili sliku o tadašnjoj situaciji i položaju ljudi koji su obrađivali zemlju.

Vođa bune će nam ostati simbol borbe za prava seljaka, uz krilaticu kako „nema junaka, nema seljaka, kao što je bio Gubec Matija“. Sigurno da ta „seljačka buna“ nije bila prva, a sasvim sigurno ni posljednja koja se desila. Moderno doba se više baziralo na prava radnika u industriji, ali je na ovim prostorima Gubec ostao u posebnom sjećanju.

Ekonomska geografija razlikuje sektore privrednih djelatnosti, a evidentno je da postoje različiti aspekti radne aktivnosti. Dok industrija i uslužne djelatnosti imaju slobodne dane i godišnje odmore, čini se kako je to u poljoprivredi nemoguće zamisliti. Mehanizacija je kroz povijest smanjivala broj ljudi koji su bili potrebni, ali se nijednog trenutka hrana nije prestala proizvoditi.

U modernoj poljoprivredi veliku ulogu igra država. Ona je ta koja stimulira, subvencionira, omogućava tržište, otkup robe, ali i štiti poljoprivrednike od uvoza hrane stranog porijekla, koja bi onemogućila domaću proizvodnju. Treća i četvrta industrijska revolucija, kao i razvoj tržišta kapitala i vječna zarada, kao da su zanemarili proizvodnju (zdrave) hrane.

Velike poljoprivredne sile

Države Europske unije se razlikuju po svojim osobenostima. Njihova geografija ih je usmjerila da im dominiraju određene privredne grane. Tako se za Dansku, Poljsku, Mađarsku, a pogotovo za Francusku, može konstatirati da su velike poljoprivredne sile. Vjerovatno mnoge iznenadi podatak da više pšenice proizvede Francuska nego Ukrajina, ali je sasvim jasno da postoji ogromna razlika u cijeni tih proizvoda, što je posljedica različitog standarda navedenih država EU-a i Ukrajine.

Vojni sukob u Ukrajini donio je velike probleme izvozu hrane iz te države. Luke na Krimu su odavno okupirane, a ona koja je imala najveći značaj – Odesa, pod budnim okom je zračnih i pomorskih snaga Rusije u Crnom moru. To je onemogućilo izvoz žita u države Afrike, koje su željno čekale da ono dođe u njihove ruke. Republika Turska i njeni brodovi su, zahvaljujući sporazumu s Kijevom i Moskvom, bili posrednici izvoza hrane iz Odese u proteklom periodu. Ali to su mnogo manje količine od onih koje su ranije odlazile iz luka na Crnom moru.

Takav rasplet događaja je ostavio samo jednu alternativu, a to je realnost da će Ukrajina svoje žito morati izvoziti kopnenim putem ka zapadu, odnosno Europskoj uniji. Države Unije u graničnom pojasu s Ukrajinom nisu imale problem s transportom, ali se pojavio ogroman problem kada su se to žito i hrana našli na njihovim policama. Jednostavno, proizvođači hrane u EU-u cijenama se nisu mogli takmičiti s Ukrajinom.

Ekonomski interesi iznad geopolitičkih

Prije četiri mjeseca je Poljska prestala isporučivati oružje Ukrajini. Razlog je upravo spor zbog prodaje žita jer poljski seljaci imaju problem s prodajom svojih proizvoda. Nedavno su Poljaci zaustavili 20.000 kamiona na svojoj granici da onemoguće izvoz Ukrajini. To znači da Poljska, koja je prije dvije godine bila najveći saveznik Vlade u Kijevu, svoje ekonomske interese stavlja iznad geopolitičkih.

Zajedno s Poljskom na istu stvar su se odlučile Slovačka i Mađarska. Razlog je identične prirode – zaštita domaćih proizvođača. Toj činjenici treba dodati da su energenti značajno poskupili te da je sama proizvodnja postala mnogo manje rentabilna. Dakle, skuplji resursi i energenti, a konkurencija obara cijene. Rezultat može biti ili zabrana uvoza ili protesti proizvođača hrane u državama EU-a.

Brojne države Europe su bile iznimno zavisne od energije koja je dolazila iz Rusije. Sankcije toj državi su zatvorile mogućnosti opskrbe iz nje te se okrenulo alternativnim izvorima energije. Ipak, taj proces je dugotrajan i iziskuje ogromna sredstva, a poljoprivredni proizvođači nemaju vremena za čekanje. Zbog toga su u Njemačkoj održani masovni prosvjedi poljoprivrednika koji su parkirali svoje traktore i u Berlinu. Njemački kancelar pokušao je da ukine smanjenu poreznu stopu na poljoprivredni dizel. Upravo je smanjenje subvencija krivac za primarne aktivnosti „seljačke bune“. Vlada Njemačke je te poreske aktivnosti odgodila za tri godine, ali ih nije ukinula uprkos protestima proizvođača hrane.

Najveći protesti su bili u Francuskoj. Agrarna sila broj jedan u EU ima problem jer poljoprivrednici traže od vlasti da ih zaštiti od jeftinog uvoza, prije svega iz Ukrajine. Takva „konkurencija“ obara cijene hrane domaćih proizvođača i njih „baca na koljena“. Zbog toga su poljoprivrednici napravili cestovne blokade i tražili pomoć države. Posebno se ista odnosi na subvencije kao i na poreske olakšice. U Francuskoj je, također, posebna priča porez na poljoprivredni dizel.

Te aktivnosti su se, u manjem obimu, prenijele i na neke druge države. One koje su spriječile uvoz žita iz Ukrajine, uprkos tome što je to protivno propisima EU-a, trenutno su odgodile prosvjede svojih poljoprivrednika. Ako se ta aktivnost nastavi, a ne nazire joj se kraj, seljačke bune bi mogle dobro uzdrmati političku i ekonomsku stabilnost EU-a.

Strah od ‘kuke i motike’

Problem je napravila i afrička svinjska kuga, bolest koja je upropastila proizvođače svinjskog mesa. Prije dva mjeseca su u poljoprivrednim županijama Hrvatske održani prosvjedi jer su se proizvođači svinjskog mesa našli u ogromnom problemu. Bolest je onemogućila normalnu aktivnost, a brojne ljude ostavila bez „resursa i repromaterijala“. Postavlja se pitanje kada i kako se to ljudima misli nadoknaditi i koji fondovi će pokriti sve što se dešava. Već nekoliko dana razmišlja se i da se poljoprivrednici Hrvatske priključe prosvjedima kolega u ostatku Europske unije.

Djeluje da se situacija promijenila od feudalizma i Franje Tahija, ali je jasno da je moderno doba donijelo moderne probleme. Potrošnja i tržište hrane nikada nije bilo veće, problemi energenata povećavaju njenu cijenu, a s druge strane se javlja konkurencija koja obara cijene i pravi ekonomske probleme. Evidentno je da će pojedine države Europe morati dodatno poduprijeti svoju poljoprivredu. Realno pitanje je mogu li to ovi proračuni uraditi.

Jasno je šta je alternativa seljačke bune. A nijedna vlast se ne boji ničega koliko se boji „kuke i motike“.