‘Porijeklo’ Saše Stanišića: Višegrad, Bosna, Jugoslavija kojih više nema

Već cijelo desetljeće prepoznat kao jedan od najvažnijih savremenih njemačkih pisaca, Saša Stanišić je autor neobično složenog i kompleksnog književnog djela. Kada književna kritika piše o njegovoj literaturi uvijek ističe činjenicu da je riječ o autoru koji uspijeva emociju prošlosti transponovati u današnji trenutak. Prošlost Saše Stanišića je prošlost socijalističke Jugoslavije i njegovog užeg zavičaja, Višegrada i događaja iz djetinjstva koje je ostavio daleko iza sebe kada je sa porodicom odlazio u, kako će se ispostaviti, „vječno izbjeglištvo“.

Roman Porijeklo zrcali Stanišićevu poetiku u najdosljednijem smislu, jer je to knjiga u kojoj se pisac bavi svojim „opsesivnim“ temama. Život u socijalističkoj Bosni i Hercegovini, sjećanje na djetinjstvo u Višegradu i odnos prošlosti prema sadašnjosti ono su što u romanu Porijeklo čini da se Stanišić iznova pojavljuje kao pisac koji se u kontinuitetu bavi određenom vrstom tema. To insistiranje na tematskom okviru kod Stanišića ne dolazi iz formalne potrebe da se bavi pričama u kojima se osjeća sigurno, nego je to potreba da se kao čovjek i pisac iznova suočava sa traumama vlastite prošlosti.

U Porijeklu Stanišić je napravio i tematsko-poetski odmak, svojevrsnu nadgradnju vlastitog spisateljskog univerzuma, koja se ogleda u potrebi da vlastiti spisateljski nerv suoči i sa izbjegličkim iskustvom u Njemačkoj i formativnim godinama odrastanja, koje je proveo kao emigrant u potpuno novoj sredini. Opisujući roditeljsku kalvariju, onu sredovječnih ljudi koji u potpuno novoj sredini nastoje ponovo uspostaviti razoreni život, Stanišić pokazuje kako se generacijsko nerazumijevanje sada odvija na potpuno drugačijim premisama.

Izokrenut odnos

I dok su u fabulama klasične književnosti roditelji bili zadovoljni društvenim mjestom na kojem se nalaze, a djeca bila izvor bijesa i nezadovoljstva, kod Stanišića je taj odnos potpuno izokrenut. U izbjeglištvu njegov alter ego se osjeća „dobro“, on život u novoj sredini prepoznaje kao priliku za društveni mir, a roditelji su ti koji osjećaju nelagodu, ljutnju i ogorčenost sredinom u kojoj su njihovi ljudski potencijali svedeni na najmanju mjeru.

U Njemačkoj mladi izbjeglica, kojeg nominalno možemo imenovati kao Saša Stanišić, razumijeva da se našao na mjestu s kojega samo može napredovati; u socijalnom, emotivnom, ekonomskom i ličnom smislu. Njegovi roditelji, s druge strane, razvijaju osjećaj trajne frustracije jer je sva njihova prošlost pobrisana i svedena na činjenicu da su u novoj zemlji ljudi sa posebnim statusom, onim izbjeglica.

I dok je mladi Saša osoba na koju Njemačka može računati, njegovi roditelji su „zakovani“ u bezizlaznoj situaciji, društveno, emotivno i socijalno „unazađeni“, ali ipak prinuđeni da budu zahvalni jer je Njemačka utočište u koje su došli iz ratom poharanog Višegrada.

Istovremeno, dok se prisjeća ratnih godina provedenih u Njemačkoj, Saša skuplja, od razbijenih slika vlastite prošlosti, i pripovijest o svojoj porodici, onoj koja je generacijama živjela u Višegradu i njegovoj okolini. To je emotivno evociranje života koji prerasta u legendu, to je priča o roditeljima njegovih roditelja koji su svijet doživljavali i živjeli sasvim suprotno od onoga kako ga spoznavaju ljudi Sašine generacije.

Maštovita priča

Njegovo Porijeklo je maštovita priča o generacijama ljudi i njihovim životnim navikama, ali iz perspektive današnje bosanske stvarnosti i recentne jugoslovenske prošlosti ono je, isto tako, neuralgična tačka za kolektivno postojanje zajednica, koje nastoje isticati samo razlike i vlastiti etnički puritanizam.

Na nekim mjestima naslućeno, na nekim tek nagoviješteno njegovo porijeklo je porijeklo koje je nastajalo u sasvim drugačijim uslovima poimanja društvenih odnosa.

Svjestan da je taj svijet pluralizma, koji se, na kraju krajeva, najbolje odražava u njegovoj vlastitoj ličnosti, doživio krvavi krah, Saša bilježi detalje intimne historije življenja, svoje i historije sebi najbliskijih ljudi. Iz tih priča o porodičnim legendama u prvi plan izbija lik bake, koja je, u širem semiološkom smislu, reprezent svih onih vrijednosti koje su nestale sa izbijanjem rata i čiji se relikti polako gase odnoseći u nepovrat prošlosti sjećanje na jedno vrijeme.

Mitovi nestale države

Saša Stanišić o Jugoslaviji piše sa neskrivenom emocijom i za njega su mitovi te nestale države pripovijesti kojih se sa radošću prisjeća. Povezani sa uspomenama na roditelje u njihovoj mladosti i pričama o sitnim društvenim uspjesima, ti su mitovi postali dio ličnog uvjerenja.

Kakvo je to uvjerenje, kakvo je to ubjeđenje, Saša Stanišić nigdje ne kaže eksplicitno, ali književnim slikama jasno svjedoči da je to za njega bilo sretno vrijeme. Sve poslije je, zapravo, možda ne nesretno ili izgubljeno, ali drugačije na radikalno neponovljiv način.

Saša Stanišić je velika književna zvijezda ne samo u Njemačkoj nego i na drugim velikim evropskim jezicima. Roman Porijeklo potvrdio je njegov status lirika među romansijerima, a čitajući to štivo o nama shvatamo da njegova dvostruka perspektiva otkriva mnogo više nego smo to mogli i naslutiti.

Razlog tome je jednostavan: Saša Stanišić svoj roman piše kao Bosanac u Njemačkoj i kao Nijemac, u jezičkom smislu, koji piše o drugom podneblju. Uz razliku što je taj Nijemac porijeklom iz tog podneblja i da jezik tog podneblja nikada nije zaboravio.