‘Rat će završiti: sjećanje na Mahmouda Darwisha, pjesničkog glasa Palestine

Ljepota Gaze je u tome što do nje ne dopiru naši glasovi.

Ništa je ne ometa; ništa ne skida šaku s neprijateljevog lica.

Gaza je posvećena odbacivanju…

Glad i odbacivanje, žeđ i odbacivanje, raseljenost i odbacivanje, opsada i odbacivanje, smrt i odbacivanje…“

Isječci iz Silence for Gaza, Mahmoud Darwish (1973)

Ovo su riječi poznatog palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha, napisane prije 50 godina, a sada možda potresnije nego ikad kada Gazu razaraju duže od pet mjeseci u izraelskom napadu u kojem je ubijeno više od 31.000 ljudi i razorena njena infrastruktura.

Darwisha, koji je rođen 13. marta 1942, slave kao palestinskog nacionalnog pjesnika jer njegove riječi izražavaju čežnju Palestinaca lišenih domovine, koju su zauzele cionističke milicije kako bi napravile prostor za stvaranje današnjeg Izraela.

Njegova poezija dala je glas boli Palestinaca koji žive kao izbjeglice i onima koji žive pod izraelskom okupacijom gotovo cijeli vijek.

Danas se Al Jazeera prisjeća Darwisha, čije su riječi relevantne sada kada se nada za slobodnu Palestinu bori protiv sve veće izraelske kontrole nad okupiranom Zapadnom obalom i Gazom.

Darwish je preminuo 2008, nakon operacije na otvorenom srcu, ostavivši iza sebe više od 30 zbirki lirske arapske poezije.

Prevedene na 39 jezika, Darwisheve pjesme koje izražavaju žal zbog gubitka, čežnje i izgnanstva, znače mnogo ljudima koji se bore protiv okupacije širom svijeta.

Moć poezije

Za Palestince, riječi su često jedino dostupno oružje kojim mogu uzvratiti, pronalazeći moć da oblikuju percepciju.

Atef Alshaer, vanredni profesor arapskog jezika i kulture na londonskom Univerzitetu Westminster, kaže da palestinska poezija „pokreće ljude na djelovanje, protest, obilježavanje, sjećanje i svjedočenje“.

„U nedostatku poštenog odgovora na palestinske političke vapaje, poezija je pomogla oblikovati i dati glas onome što su izgubili“, kazao je on za Al Jazeeru.

Darwish je napravio baš to, postavši glas palestinskog naroda.

Na ovoj zemlji obitava ono što život čini vrijednim življenja:

Na ovoj zemlji je Dama Zemlje, majka svih početaka, majka svih krajeva.

Njeno ime je Palestina.

Njeno ime postalo je Palestina.

Moja Damo, zato što si ti moja Dama, ja zaslužujem život.

Na ovoj Zemlji (godina nepoznata)

Ko je bio Mahmoud Darwish?

Drugi od osmero djece, Darwish je rođen u skromnoj porodici zemljoradnika u selu Barweh, Akka – arapskom gradu koji su uništile cionističke milicije 1948, a njegove ostatke inkorporirale u Izrael.

U dobi od šest godina, Darwish je gledao kako njegovo selo ruše do temelja, kao i stotine drugih, za vrijeme Nakbe 1948. kada je osnovan Izrael.

Njegova porodica pridružila se 750.000 drugih Palestinaca prisiljenih otići u izgnanstvo, bježeći od nasilnih napada cionističkih milicija i novoformirane izraelske vojske, tražeći dom negdje drugo.

Izbjeglički kampovi u susjednom Libanu primili su 110.000 palestinskih izbjeglica, među kojima je bila i Darwisheva porodica.

Godinu kasnije, Darwish se s porodicom vratio u svoje selo i otkrio da je spaljeno do temelja.

Potom su otišli u Deir-al-Asad, palestinsko selo udaljeno 15 km, gdje su pokušali ponovo izgraditi živote kao interno raseljene osobe koje se ne mogu vratiti svojoj kući.

Hiljade Palestinaca koji su ostali u Izraelu nakon 1948, označeni kao „prisutni-odsutni stranci“ – fizički prisutni, ali koji se vraćaju na svoja ognjišta jer su bili odsutni kada ih je Izrael preuzeo, jer su pobjegli u strahu od nasilja.

Među izgnanima je bio i renomirani palestinski pisac Ghassan Kanafani, također iz Akke, koji je 1948. imao 12 godina.

Oni će se kasnije pridružiti valu revolucionarnih palestinskih pisaca kao što su Samih al-Qasim (How I Became an Article), Fadwa Tuqan (The Night and the Horsemen) i Tawfiq Zayyad (Here We Will Stay) koji će se baviti temama egzila, identiteta i otpora. Darwish će kasnije reći: „Svaka lijepa pjesma čin je otpora.“

Kako je Darwish postao palestinski nacionalni pjesnik

Četrnaestogodišnji Darwish naglas je pročitao pjesmu koju je napisao na nastavi, u svojoj školi u Kafr Yasifu (11km od Akke). Pjesma je opisivala palestinskog dječaka koji se žali jevrejskom dječaku:

Možeš se igrati vani koliko želiš i imaš igračke, ali ja ne mogu.

Imaš kuću, a ja je nemam.

Imaš slavlja, a ja ih nemam.

Zašto se ne možemo igrati zajedno?

Izraelski vojni zvaničnici odlučili su odgovoriti na pitanje koje je pjesma postavljala – zaprijetivši Darwishu da će, ako on nastavi s takvom poezijom, njegov otac izgubiti posao u lokalnom kamenolomu.

Nezastrašen, Darwish je nastavio pisati pjesme, a njegovi rani radovi – napisani nedugo nakon završetka srednje škole – pojavljivali su se u ljevičarskim novinama.

Njegova se poezija proširila, „pjevali su je radnici na polju i školarci“, kako su napisali Munir Akash i Carolyn Forche u uvodu engleskog prijevoda njegove zbirke pjesama Unfortunately, it was Paradise.

Njegova djela su čitala palestinska djeca. Njegovi su stihovi upotrebljavani u pjesmama, oslikavani na zidovima zgrada u izbjegličkim kampovima u Jordanu, Libanu, okupiranoj Zapadnoj obali i šire – kampovima izgrađenim da budu privremeni.

U martu 2000, Yossi Sarid, izraelski ministar obrazovanja, predložio je da se Darwisheve pjesme uvrste u izraelski srednjoškolski plan i program, ali je izraelski premijer Ehud Barak to odbio.

Darwish je tada odgovorio: „Izraelci ne žele učiti djecu da postoji ljubavna priča između arapskog pjesnika i ove zemlje … Volio bih kada bi me čitali da uživaju u mojoj poeziji, a ne kao neprijateljskog predstavnika.“

Ovaj palestinski pjesnik bio je dio kulturnog mainstreama za Mustafu Abu Sneineha koji je odrastao u Jerusalemu.

„Njegov glas je u mislima svakog mladog palestinskog pjesnika“, Al Jazeeri je kazao Abu Sneineh, i sam pjesnik i pisac koji živi u Londonu.

„Znam to jer sam se morao truditi da ga izbacim iz glave i naučim zaštititi vlastiti glas.“

Abu Sneineh vjeruje da je 50 godina Darwishevog pisanja u kojem dokumentuje historiju Palestine od 1948. naovamo ono što ga je učinilo nacionalnim pjesnikom.

„U svakoj tački palestinske moderne historije, Darwish je bio tu … opisujući palestinsko iskustvo u egzilu, u izbjegličkim kampovima i pod izraelskom okupacijom.

„On je sve to zabilježio s ličnom notom, s pričama o ljubavi i prijateljstvu.

Pisanje kao oblik otpora

Darwishev status „prisutnog-odsutnog stranca“ značio je da nije mogao putovati bez važeće dozvole. Ukoliko bi to pokušao završio bi u zatvoru, što se dogodilo najmanje pet puta između 1961. i 1967. godine.

Njegova pjesma Lična karta – dio zbirke Leaves of the Olive Tree (Listovi maslinovog drveta) iz 1964 – dovela je do tog da su ga stavili u kućni pritvor, a Palestinci su je pretvorili u himnu za protest.

Zapiši!

Ja sam Arap.

Broj moje lične karte je pedeset hiljada.

Imam osmero čeljadi.

Devet će ih nakon ljeta biti!

Ljuti li te to?

Lična karta (1964)

Do 1970, Darwish je otišao za SSSR, a potom se preselio u Kairo 1971. gdje je radio za list Al Ahram, a potom u Bejrut gdje se pridružio izvršnom odboru Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) 1973.

Godinu kasnije, napisao je govor čelniku PLO-a Yasseru Arafatu, koji je sadržavao sada poznatu rečenicu: „Danas sam došao noseći u jednoj ruci maslinovu grančicu, a u drugoj oružje borca za slobodu. Ne dopustite da mi maslinova grančica ispadne iz ruke.“

Nezavisnost prije svega

Dok je bio u egzilu, Darwish je radio zajedno sa kolegom, palestinskim intelektualcem Edwardom Saidom na Palestinskoj deklaraciji nezavisnosti iz 1988. u kojoj je PLO najavio svoju podršku dvodržavnom rješenju.

Objavljena na samitu u Alžiru, otvorila je put za priznavanje Palestine kao države i učinila Yassera Arafata njenim predsjednikom.

Ali Said i Darwish su postali vodeći kritičari Sporazuma iz Osla iz 1993, vjerujući da su Palestinci izvukli deblji kraj. Darwish je podnio ostavku iz izvršnog odbora PLO-a.

Status Jerusalema, palestinskih izbjeglica, izraelskih naselja, sigurnosni aranžmani i granice bili su neriješeni u ovom sporazumu, razočaravši Darwisha koji je smatrao da je to zamaskirani potez Izraela koji nije planirao držati se sporazuma, prema riječima Abu Sneineha.

Ali upravo je Sporazum iz Osla omogućio Darwishu da se vrati u Palestinu i nastani u Ramallahu 1996.

S obzirom na to da više nije bio politički opredijeljen, kritikovao je političku podijeljenost između Fataha i Hamasa, dvije glavne palestinske stranke, u 2007, rekavši da su borbe unutar njih učinile uspostavljanje palestinske države još manje vjerovatnim.

„Jedan narod sada ima dvije države, dva zatvora koja se ne pozdravljaju. Mi smo žrtve obučene u odjeću dželata.“

Jesu li njegove riječi i dalje relevantne?

Darwishevu poeziju ponovno otkriva nova generacija, jer je hashtag #mahmouddarwishpoetry dobio gotovo 18 miliona pregleda na TikTok-u, a društvene mreže su preplavljene njegovim pjesmama.

„Njegova elokvencija i originalnost su bez premca i uvijek su relevantni za uvjete Palestinaca, posebno sada u Gazi, gdje Palestinci trpe posljedice izraelskog genocida protiv njih, koji podržava SAD“, kaže Alshaer.

Ljudi u njegovoj poeziji pronalaze izraze svojih najdubljih osjećaja usred krvoprolića i tuge koja ih obuzima.

Kako je Darwish napisao:

Rat će završiti.

Vođe će se rukovati.

Starica će čekati svog sina mučenika.

Ta djevojka će čekati svog ljubljenog muža.

I ona djeca će čekati svog oca heroja.

Ne znam ko nam je prodao domovinu.

Ali vidio sam ko je platio cijenu.

Rat će završiti