Kad Muzej stradanja progovori: ‘Biraj nož kojim ću te zaklati’

Memorijalni centar Sarajevo (MCS), nedavno je ozvaničio početak izvođenja radova na lokalitetu pansiona “Kon-Tiki”, ranije poznatog kao zloglasni logor “Kod Sonje” u Vogošći. Projekt ima za cilj restauraciju i revitalizaciju nekadašnjeg logora, pretvarajući ga u Muzej stradanja građana Bosne i Hercegovine.

Muzej će za sedam mjeseci postati mjesto koje će trajno svjedočiti o psihičkim i fizičkim torturama kojima su bili izloženi logoraši iz Sarajeva, Vogošće, Sokoca, Hadžića, Ilijaša i Visokog.

Ovi objekti korišteni su tokom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine za zatvaranje bošnjačkih i hrvatskih civila.

Krvavi hodnici

Zamislite Muzej u kojem zidovi i hodnici oživljavaju, otkrivajući detalje o ljudima koji su samo željeli preživjeti. Svaki korak odzvanja žamorom prošlosti, otkrivajući nepoznate sudbine onih o čijim su mučnim iskustvima slušali ovi hrabri prolazi. Hodnici će postati čuvari historije, pazeći na uspomene na bezbroj duša koje su krvarile po tim podovima. Šta kad ovi hodnici progovore?

Jovan Tintor je 2. maja 1992. godine svojom naredbom br. E 12/92, u svojstvu predsjednika Kriznog štaba “Srpske opštine Vogošća”, naredio da se pansion “Kon-Tiki” u Vogošći stavi na raspolaganje srpskoj policiji radi saslušanja privedenih lica. U tom objektu i obližnjem “Bunkeru” tokom rata je bilo prinudno zatočeno više od 800 civila od kojih je 400 ubijeno ili odvedeno u nepoznato.

Logoraši, među kojima je bilo žena, djece i starijih lica, mučeni su glađu i žeđu. Tukli su ih često i silovali. U dva navrata, prema izjavama logoraša, prostor je posjetio i Lewis MacKenzie, nekadašnji komandant Mirovnih snaga za Bosnu i Hercegovinu. Kažu da se od te posjete ništa značajno nije promijenilo.

“Uhapšen sam 25. maja 1992. godine na pijaci u Vogošći”, priča za Al Jazeeru bivši logoraš Asif Šehić.

To se dogodilo negdje oko 10:00 sati ujutro. Tada su ga, kako tvrdi, zarobili osoba po nadimku Gaga i još dvojica specijalaca Bore Radića. Smjestili su ga u “Audi” i odvezli kući.

“Ispitivali su me da li imam oružje, pa su došli da se lično uvjere da nisam posjedovao nikakvo. Nakon pretresa stana odveli su me u hotel ‘Park’ u Vogošći, gdje se nalazila kancelarija vojvode Bore Radića. Kada sam ušao u njegovu kancelariju, zatekao sam i Branka Vlaču, upravnika logora… saznao sam to naknadno u ‘Bunkeru'”.

U jednom trenutku Vlačo je ustao i izašao iz kancelarije, a Boro Radić, Gaga i dvojica njegovih specijalaca su ga nastavili ispitivati.

‘Cijeli dan me tukao’

“Tražili su da im kažem gdje krijem oružje, a onda su me počeli sva trojica snažno udarati. Dugo je to trajalo. U jednom momentu Boro Radić naređuje specijalcima da me vode s tog mjesta. Zavezali su mi ruke plastičnom vezicom i smjestili u ‘Audi’. Stigli smo ubrzo ispred ‘Sonje’. Tu sam ostao cijeli dan, tražio je da mu napišem na papir imena 35 Muslimana koji imaju oružje. Cijeli dan me je tukao. Izgubio sam dah i vid, obilno sam krvario.”

Sjeća se kako su mu ostali logoraši brisali krv sa čela. Mučne vriske po hodnicima i danas “čuje”.

“Odveli su me u ‘Bunker’. Pred njim su me pretresli stražari i našli su mi nešto novca kojeg su mi oduzeli. Rekli su mi da ne smijem ni s kim pričati u tom objektu. U ‘Bunkeru’ sam zatekao 25 ljudi. Te večeri došla je i hrana. Samo meni nisu dali da jedem. Moju porciju su dali psu”.

Šehić kaže da je za tri mjeseca, koliko je boravio u ovim zloglasnim prostorijama, smršavio 45 kilograma.

“Nisam se kupao tri mjeseca, na meni je bila truhla odjeća i donji veš. Toliko su me tukli da su mi vadili jezik. Odvezli su me i doktoru da primim injekcije, pa bi me opet vratili u ‘Bunker’. Bili su im sporni novci koje sam imao kod sebe. Mijenjao sam devize ispred hotela ‘Evropa’ u Sarajevu. Sa mnom je radio i jedan od čuvara u logoru, pa me je zbog toga i sam pretresao misleći da imam dosta novca kod sebe. Vlačo me pitao ko mi je uzeo pare, na šta sam odgovorio da su stražari, a onda mi ih je vratio i rekao: ‘Ti ćeš sa mnom da sarađuješ'”.

Ni danas ne zna šta je Vlačo mislio kada je to izgovorio.

“Nakon 20 dana od ovog razgovora sa Vlačom ispred ‘Bunkera’ me izvode dvojica stražara. Jedan me pretresao, a drugi držao na nišanu. Oduzeli su mi pare, a tu je i puška opalila. Jedan od njih mi je rekao da pare oduzima za poginule Srbe i srpsku djecu i da ne smijem nikome govoriti da su mi ih uzeli. Nakon toga su me ponovo vratili u ‘Bunker'”.

“Zajedno sa nama u ‘Bunkeru’ bila je žena Hata Balešić, njen muž Šerif i sin Armin. Bila je još jedna žena, ne sjećam se imena. Jedan od stražara mi je na izlazu 14. augusta 1992. godine, kada sam pušten iz logora, uzeo i digitron koji sam imao”.

Demontaža neeksplodiranih aviobombi

Logoraši su, prema njegovim riječima, bili izloženi i obavljanju prisilnog rada na prvim borbenim linijama. Izvodili su ih na brdo Žuč, u TAS i fabriku “Pretis”. Morali su demontirati neeksplodirane aviobombe u Svrakama.

“Sjećam se da je tom prilikom ranjen i logoraš iz Nahoreva. Neki ljudi se nikad nisu vratili. Naredili su pojedinim zatočenim licima da skinu odjeću i da nagi skaču s jednog zida na prsa na odrezano šiblje koje je virilo iz zemlje. Nakon toga su ih tjerali na bludne radnje. Bilo je i naredbi da se skoči sa sprata ‘Bunkera'”.

Jednom prilikom su ga odveli u pomoćnu tamnu prostoriju u sklopu objekta gdje je zatekao mlađeg muškarca. Priča kako je imao između 18 i 20 godina, svjetlijeg tena i kose, sitnije građe. Na sebi je imao SMB (vojničku) uniformu i bio je naoružan heklerom, a na stolu pored njega su se nalazila dva noža.

“Saznao sam od drugih logoraša da je u pitanju Siniša Đurđić. Tu su ušla još neka nepoznata lica i počeli su me ispitivati. Optuživali su me da sam htio da ubijem njihovog majora Boru Radića. Počeli su me nemilosrdno udarati. Siniša me nakon dužeg premlaćivanja upitao: ‘Kojim ćeš nožem da te zakoljem?'”

“Uzmi taj prvi s lijeva”, rekao sam mu u polusvjesnom stanju.

“‘Neću taj. Uzeću ovaj drugi da te više napatim’, odgovorio je. Ta scena, žuti stol i stolica u toj prostoriji i Siniša kako poseže za nožem, i danas mi je urezana u sjećanje. Bio sam uvjeren da su mi to posljednji trenuci u životu i da će me zaklati tim nožem, jer nije bilo nikoga da mi pomogne. Međutim, uzeo je taj nož i njegovom drškom me udario u lijevi dio glave iznad uha nakon čega sam pao na tlo. Svaki put sam mislio da, kad me izvedu iz ‘Bunkera’ i odvedu u tu prostoriju, neću preživjeti i da će me na smrt pretući. Taj pakao dok sam živ neću nikome oprostiti”, ispričao je Šehić.

“Nikakav muzej, niti presuda nekome od onih koji su u ratu vršili zločine nad nama, koji smo na svojim leđima osjetili golgotu prinudnog zatočeništva, neće izbrisati patnje kroz koje smo prošli”, kaže Mirsad Šehić, zatočenik logora u Vogošći.

“Istina, to jeste neki vid satisfakcije koji govori o tome da naše patnje nisu pale u zaborav. Dobro je da putem Muzeja memorija sjećanja bude prisutna kao neki vid opomene”.

“Mislio sam da do izgradnje muzeja za vrijeme mog života neće doći”, kaže još jedan od logoraša Alija Halilović. “Muzej će, zasigurno, doprinijeti tome da se spriječe oni koji nastoje iskriviti historijske činjenice i prikriti svoja zlodjela”.

Tri nivoa gradnje

Prema idejnom rješenju, muzejska postavka gradirana je na tri nivoa. Prvi je opće-informativni gdje će posjetioci imati priliku saznati informacije o samom muzeju i logorima u Bosni i Hercegovini. Drugi nivo odnosi se na tipove nasilja i torture kroz koje su prolazili logoraši, dok se treći dio muzeja odnosi na autentični lokalitet bunkera.

Na istom lokalitetu gradit će se Istraživačko-dokumentacioni centar, kao i zgrada Arhiva Memorijalnog centra Sarajevo, koja će u budućnosti čuvati vrijednu arhivsku građu iz ratnog perioda.

“Za manje od godinu dana uspjeli smo prikupiti svu dokumentaciju i dozvole te je sredinom marta zvanično i počelo izvođenje radova na vanjskom uređenju i adaptaciji ‘Kon-Tikija’ koji će biti pretvoren u Muzej stradanja građana Bosne i Hercegovine”, pojašnjava Ahmed Kulanić, direktor Memorijalnog centra Sarajevo.

“Nedostatak ovakvih mjesta bi značio gubitak važnih informacija i svjedočanstava. Stoga Memorijalni centar Sarajevo, posebno nakon proširenja djelatnosti na naučnu, naučno-istraživačku, muzejsku, bibliotečku i djelatnost obrazovanja, radi na izgradnji i uspostavi objekata i prostora koji će omogućiti institucionalno djelovanje i biti svjedok povijesti. Ovo je mjesto gdje istina neće biti zaboravljena i gdje će se čuvati sjećanje na hrabre ljude koji su pretrpjeli sve strahote rata”, dodao je Kulanić.

Omer Osmanović, ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo, kaže da je od važnosti sačuvati historiju od zaborava.

“Ko zaboravlja svoju prošlost, nema ni vedru budućnost. Nažalost, svima nama su itekako poznata dešavanja koja se vežu za zloglasni logor i ono što su pretrpjeli naši sugrađani u istom. Mi kao narod nemamo taj luksuz da olako zaboravimo ne samo ta dešavanja, nego nam je obaveza da pamtimo i baštinimo takva mjesta za naše buduće naraštaje”.

Mapiranje opsade Sarajeva

Na prijedlog Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo, kantonalna Vlada je donijela Odluku o usvajanju projekta “Opsada i odbrana Sarajeva (1992-1995)“ koji se sastoji od ukupno 11 potprojekata. Odlukom Skupštine Kantona Sarajevo iz 2006. godine, stavljanje u funkciju i preuređenje objekta “Kon-Tiki” u spomen-obilježje, navedeno je kao jedan od potprojekata mapiranja opsade Sarajeva 1992-1995. godine.

Ministarstvo za boračka pitanja i Vlada Kantona Sarajevo su krajem 2022. godine otkupili zemljište i prateće objekte. U februaru prošle godine izvršena je primopredaja prostora i objekata koji su dati na upravljanje Fondu Memorijala Kantona Sarajevo, sadašnjem Memorijalnom centru Sarajevo.

“Projekti kao što je Muzej stradanja, ali i svi drugi memorijalni projekti, ključni su za prenošenje istine o historijskim dešavanjima mlađim generacijama. Naše oružje je naše znanje, kojim se branimo od laži koje nam se neprekidno plasiraju. Kroz sudski utvrđene činjenice, dokumentaciju, artefakte i priče žrtava, mladi uče o prošlosti, upoznaju se sa istinom i nadam se, sami stvaraju osjećaj empatije prema žrtvama, ali i kao podsjetnik na skupu cijenu koja je plaćena za slobodu ove države”, dodao je Osmanović.

Pravosnažnom presudom Suda BiH u februaru 2019. godine Jovan Tintor je, u svojstvu predsjednika Kriznog štaba i člana Glavnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS), proglašen krivim po nekoliko tačaka optužnice za učešće u širokom i sistematičnom napadu na nesrpsko stanovništvo Vogošće u periodu od aprila do kraja jula 1992, te je osuđen na 10 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti. Presudom je u kaznu Tintoru uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od februara 2016, kada je po potjernici uhapšen na Graničnom prijelazu Rača.