Može li svijet izgraditi ekonomiju budućnosti na zelenim osnovama?

Rezultat COP28 (Konferencija stranaka) o klimatskim promjenama, održanog u Dubaiju, bio je jednako razočaravajući za napredne ekonomije kao i ekonomije u razvoju.

Prvi su vidjeli frustraciju svoje želje za sporazumom o “postepenom ukidanju” fosilnih goriva i morali su prihvatiti blaži termin koji se odnosi na generički “prelazak”. Drugi su polagali velike nade u stvaranje bogatog fonda za “gubitke i štete” koji bi mogao zadovoljiti njihove potrebe. Fond je zapravo stvoren, ali ne iznosi više od 700 miliona dolara.

Piergiuseppe Fortunato, ekonomist Ujedinjenih naroda za trgovinu i razvoj, gdje vodi projekte o globalnim lancima vrijednosti, zelenoj transformaciji i ekonomskoj integraciji te profesor političke ekonomije na Univerzitetu u Neuchatelu, u svom analitičkom tekstu za IPS Journal piše o preprekama i mogućnostima izgradnje ekonomije budućnosti zasnovane na zelenim rješenjima.

“Ovaj zastoj odražava velike prepreke za izazove koji predstoje. Samo promjena postojećeg narativa i ciljanje na proces socioekonomske transformacije društveno ‘poželjne’ za veliku većinu svjetske populacije otvorilo bi put energetskoj tranziciji u razmjerima koji su nam potrebni”, smatra profesor Fortunato.

Mogućnost ozelenjavanja

U određenom smislu, prema njegovom mišljenju, prijelaz na niskougljični energetski sistem već je u toku. Tehnološki uvjeti nikad nisu bili povoljniji za smanjenje emisija i prelazak na novu energetsku matricu. Paradigma koja je ranije dominirala ekonomijom zaštite okoliša – da bi čista energija s niskim udjelom ugljika bila skupa, ali donosila druge koristi – više nije istinita.

“Energetska transformacija je uzela zamah u posljednjih nekoliko godina, zahvaljujući kombinaciji bolje tehnologije i prednosti razmjera. Cijene obnovljive energije iz solarnih fotonapona ili vjetra padaju. U mnogim dijelovima svijeta obnovljivi izvori energije sada su jeftiniji od proizvodnje temeljene na fosilnim gorivima”.

On ističe kako bismo, kombinirajući to s baterijama čija cijena, također, pada ili s plinskim turbinama kao rezervom, trebali moći u roku od 15 godina izgraditi energetske sisteme po vrlo konkurentnim cijenama.

To se odnosi na sisteme za proizvodnju električne energije, koji se gotovo u potpunosti oslanjaju na obnovljive izvore energije i proizvode svu potrebnu električnu energiju.

Razočaravajuća stvarnost

Uprkos neporecivom napretku, globalni prosjek atmosferskog ugljičnog dioksida kontinuirano se povećavao tokom posljednje decenije, postavljajući rekordni nivo 2022. Ove godine predviđa se da će svijet emitirati dodatnih 40,6 milijardi tona CO₂ iz svih ljudskih aktivnosti, ostavljajući 380 milijardi tona CO₂ kao preostali iznos ugljika, koji u suštini mjeri koliko su CO₂ ispustili ljudi te koliko su ga okeani i kopneni ekosistemi uklonili iz atmosfere.

“Ta ogromna količina emisija katastrofalna je za klimu. Na sadašnjim nivoima, postoji 50 posto šanse da će planeta dosegnuti porast globalne prosječne temperature od 1,5°C u samo devet godina. Glavni izazov na putu prelaza s čisto tehnološkog gledišta je to što još imamo cijeli niz funkcija u ekonomiji, poput proizvodnje kritičnih materijala potrebnih za utjelovljenje naših izuma, koji ne ovise o električnoj energiji i za koje još nemaju održivu zelenu alternativu”, smatra Fortunato.

Duboki izazovi su, također, povezani s ekonomijom energetske tranzicije. Iako je istina da obnovljivi izvori energije postaju sve jeftiniji s obzirom na izvore ugljikovodika, nisu samo relativne cijene te koje određuju koliko će se kapitala uložiti u vjetroelektrane ili solarne parkove.

“Važnije je koliko će ta ulaganja biti isplativa. A očekivani prinosi još nisu usporedivi s onima od fosilnih goriva. Razlozi za to su brojni, ali svakako ‘razdvajanje’ tržišta električne energije, sada podijeljenog između proizvodnje, distribucije i maloprodaje, nije donijelo ništa dobro, jer cijene su postale previše nestabilne da bi podržale početno kapitalno ulaganje koje proizvođači iz obnovljivih izvora zahtijevaju”, pojašnjava Fortunato.

S više strukturalnog gledišta, smanjenje emisija je teško i zato što će promjena izvora proizvodnje energije s fosilnih goriva na obnovljive izvore utjecati na trgovinu, industriju i državne finansije, mijenjajući tako distribuciju dohotka i stvarajući dobitnike i gubitnike unutar i između zemalja u postupku.

Zelena industrijska politika

“O energetskoj tranziciji moramo razmišljati manje u smislu ublažavanja ugljika, vrsta pitanja koja su u fokusu COP-ova, a više u smislu prevladavanja prepreka ekonomskoj transformaciji koja je, u biti, izazov političke ekonomije. Na domaćem nivou, rješavanje ovog izazova zahtijeva pristup strateške politike koji nadilazi standardne mehanizme za internalizaciju vanjskih učinaka”, ističe on.

Iako te mjere imaju svoju ulogu, prema njegovom mišljenju, sve se više prepoznaje činjenica da tržišta nisu uspjela internalizirati ekološke troškove u opsegu i brzini potrebnim za usmjeravanje ekonomija prema energetskoj i industrijskoj tranziciji.

“Razlog nije samo u tome što tržišta slabo mobiliziraju i raspoređuju resurse velikih razmjera u uvjetima nesigurnosti, već i u tome što se pojedinačne odluke kompanija koje teže profitu o imovini koju kontroliraju ne usklađuju automatski sa širim društvenim zahtjevima koje podrazumijeva ekonomska tranzicija velikih razmjera.”

Ciljane intervencije na sektorskim i podsektorskim nivoima imaju bolje izglede za ubrzanje energetske tranzicije nego sveobuhvatne političke mjere.

“Ove mjere ne bi trebale samo poticati ulazak nove tehnologije ili aktera, već i olakšati izlazak i restrukturiranje postojećih kompanija. Šeme poticajnih tarifa (FIT) i utrživi zeleni certifikati (TGC) mogu biti posebno učinkoviti u tom pogledu”.

On navodi kako na globalnom nivou moramo izgraditi kapacitete u zemljama u razvoju u kojima će se većina emisija odvijati prema uobičajenom scenariju. To se može dogoditi samo kroz prenos tehnologije, uključujući reviziju Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS) u skladu s izuzećem objavljenim tokom pandemije.

“To, također, zahtijeva značajnu promjenu resursa kako bi se stanovništvu ekonomija bogatih fosilnim gorivima nadoknadile prilike izgubljene zbog neiskorištavanja njihovih rezervi i kako bi se finansirali troškovi transformacije energije koja, samo u ekonomijama u nastajanju i ekonomijama u razvoju, procjenjuje se na 1.300 milijardi do 1.700 milijardi dolara godišnje.”

Ako zemlje u razvoju žele izgraditi razvojne puteve otporne na klimu, hitno je potrebna bolja kombinacija međunarodnih resursa i pojačanog globalnog upravljanja. To će zahtijevati smanjivanje neopravdano nametljivih globalnih pravila u nekim područjima i širenje dosega sistema u drugima, kako bi se osigurao širi skup globalnih javnih dobara i uskladila međunarodna saradnja s ekonomskim, društvenim i ekološkim ciljevima, zaključuje se u analizi.