Hoće li Gaza biti sigurnija ako Netanyahu napusti dužnost?

Piše: Simon Speakman Cordall

Dok se izraelski rat protiv Gaze razvlači, čini se da su kritike fokusirane na ratobornog izraelskog vođu Benjamina Netanyahua, čovjeka s višestrukim optužbama za korupciju i hiljadama demonstranata na ulicama koji traže njegov odlazak.

Međutim, nezadovoljstvo zbog Netanyahua i ekstremno desničarskih provokatora u njegovoj vladi ne treba poistovjećivati sa slabljenjem podrške javnosti ratu kojim se Gaza kažnjava za napad koji je predvodio Hamas 7. oktobra i kako bi se osiguralo oslobađanje preostalih zarobljenika koji su tog dana odvedeni iz Izraela, kažu analitičari.

Posmatrači kažu da, iako Netanyahuovi kritičari mogu zamjerati njemu kao pojedincu, njegovi ratni ciljevi i dalje uživaju podršku društva koje postaje sve više desničarsko, ultrareligiozno i vjeruje da su Palestinci na neki način „niži“ nego što jesu.

“Imamo ljude koji hodaju okolo s automatskim oružjem, a zakonsko opravdanje da ubijete Palestinca dat će vam čak i izgovor da ste da ga se plašili“, rekao je iz Londona Haim Bresheeth, autor knjige Upoznavanje s holokaustom: grafički vodič i profesor filmskih studija na SOAS-u.

Politička evolucija

“Mislim da je izraelsko društvo trenutno negdje između fašizma i nacizma i čini se da to niko nije primijetio”, rekao je Bresheeth, koji je napustio Izrael 1970-ih i čiji su roditelji ubijeni u Auschwitzu.

Anketa koju je proveo Israel Hayom u januaru pokazala je da ogromna većina ispitanika (81,5 posto) podržava ideju da je rat u Gazi i dalje najbolje sredstvo za oslobađanje zarobljenika.

Štaviše, prije nedavne presude Međunarodnog suda pravde, koji je naredio Izraelu da dopusti više pomoći u Gazu kako bi se spriječila glad, istraživanje Izraelskog instituta za demokratiju (IDI) pokazalo je izraženo nezadovoljstvo među Izraelcima kada je riječ o povećanju pomoći Gazi.

“U posljednjih 20-ak godina prisutna su dva trenda”, rekla je iz Tel Aviva Mairav Zonszein, viša analitičarka pri Međunarodnoj kriznoj grupi.

“Izraelsko društvo, naročito mladi, postalo je mnogo više desničarsko, a to potvrđuju ankete. Vidjeli smo kako raste podrška ultraortodoksnoj i krajnje desnoj politici, koja je na kraju ušla, ne samo u vladu već i u sudove, vojsku i obrazovni sistem”, rekla je.

Trenutna Izraelska vlada, u kojoj su krajnji desničar Itamar Ben-Gvir, koji je 2007. osuđen za poticanje i podršku terorizmu i Bezalel Smotrich, koji je na čelu tvrdolinijaške Religiozne cionističke stranke, ima mandat koji bi je mogao održati do 2026. godine.

“Ljudi se žale na prisutnost krajnje desnice i ultraortodoksnih političara na vlasti, posebno liberali. Međutim, važno je da te prigovore, koji se često odnose na njihove vlastite političke slobode, ne povezujemo sa zabrinutošću za palestinske živote”, dodaje Zonszein.

Kritike se tumače kao antisemitizam

Međunarodne kritike izraelskog napada na Gazu nisu učinile mnogo da poremete domaće pretpostavke iskovane decenijama političke i medijske priče o “regionalnoj izolaciji” zemlje.

Nakon što su se godinama žalili da su bili žrtve Ujedinjenih naroda i optuživali glavnu humanitarnu agenciju UN-a u Gazi da ju je infiltrirao Hamas, izraelski ministri brzo su odbacili zahtjev Vijeća sigurnosti za prekid vatre krajem marta.

Ostale međunarodne kritike – kao što je izvještaj posebne izvjestiteljice UN-a Francesce Albanese, u kojem je utvrđeno da je Izrael upleten u tri od pet djela genocida navedenih u konvenciji iz 1948. godine – izraelski politički i medijski establišment je, također, odbacio kao antisemetske, kao i njihovi saveznici iz SAD-a.

Malo ko bi osporio da Netanyahu nije poticao i profitirao od rasta ultrareligiozne i ekstremne desnice, ali sugestija da bi patnja u Gazi bila manja bez njega je smiješna, tvrdi Zonszein.

Prije napada u oktobru Izrael je bio siguran u svoj položaj nedodirljive regionalne supersile i uvjeren da su vodeće arapske države spremne okrenuti oči sa širenja njegovih naselja te normalizirati odnose, nastavila je.

Sedmi oktobar preokrenuo je te pretpostavke.

“Sedmi oktobar presjekao je izraelsko društvo, od vojnika koji su dokumentirali svoje ratne zločine na TikToku, do političara koji su ih usmjeravali. Izraelsko društvo je godinama bilo usmjereno na to da na Palestince gleda kao na neprijatelja”, nastavlja Zonszein. “Uobičajeno je kriviti Netanyahua, ništa više. Ali i drugi bi zauzeli sličan pristup. Kada je o Gazi riječ, Netanyahu predstavlja konsenzus.”

Vojsku preuzela ekstremna desnica

Više od 33.000 ljudi poginulo je u izraelskim napadima u Gazi, dok je gotovo 76.000 ranjeno.

Unutar enklave dijele se priče o mučenju civila i radnika UN-a, dok su optužbe da je izraelska vojska ubijala izgladnjele ljude koji su tražili hranu postale uobičajene.

“Izraelsku vojsku preuzela je ekstremna desnica oko 2000. godine”, tvrdi Bresheeth, u čijoj se knjizi Vojska kao nijedna druga tvrdi da je vojska iskovala i odražavala izraelski kulturni i politički identitet.

“Desničarski regruti ulazili su u vojsku s nižim činovima prije nego što su postepeno zaslužili napredak. Oko 2008, možda 2009, oni su u biti postali vojska”, rekao je. “Nemojte me pogrešno shvatiti, ovo ni prije nije bila baš liberalna organizacija. Uvijek je bila izrazito nacionalističko tijelo. Uostalom, to je ista vojska koja je nadgledala Nakbu [protjerivanje oko 750.000 Palestinaca iz njihove domovine 1948. godine] kao i ratove koji su uslijedili. Međutim, ovo je nešto novo.”

Prije sadašnjeg rata u Gazi, domet ultranacionalista i religioznih grupa došao je do zida, rekao je izraelski analitičar Nimrod Flaschenberg o nacionalističkom žaru koji je Izrael pokazao u sukobu.

“Ekstremna desnica godinama unapređuje svoj utjecaj na državu. Od rata, izraelska javnost politički odbacuje Netanyahuov put, ali, također, svim srcem prihvata politiku desnice – rat za uništenje koji se vodi u Gazi”, rekao je za Al Jazeeru iz Berlina, gdje se nalazi.

Šta bi se sljedeće moglo dogoditi u ratu, predmet je intenzivnih nagađanja.

Dok čelnici na Zapadu, ne samo američki predsjednik Joe Biden, sve više usmjeravaju kritike na Netanyahua, postaje jasno da njegovo liderstvo govori više o posljedici nego o uzroku.