Farah Nabulsi: Genocid koji je u toku nadilazi užase Nakbe

Kada je prije šest godina – potaknuta patnjama Palestinaca u Gazi uzrokovanih izraelskom ofanzivom na opkoljenu obalnu enklavu 2015. godine – snimila film Košmar u Gazi, Farah Nabulsi nije ni slutila da će biti aktuelan i relevantan i u budućnosti.

“Tokom izraelskih napada u ljeto 2014. ubijeno je oko 2.500 Palestinaca, među kojima je 500 djece. Bilo je to ne samo šokantno i neprihvatljivo, već i bolno i mučno”, prisjeća se palestinsko-britanska rediteljica, dodajući da je taj film nastao kao odgovor na ono što je tada bio “veliki masakr”.

“Međutim, nemilosrdni nastavak i masovna eskalacija nasilja protiv Palestinaca danas je neopisivo uznemirujuća i naglašava beskrajnu relevantnost filma”, kaže u razgovoru za Al Jazeeru, ističući da su “kontinuirano razaranje i namjerno izgladnjivanje stanovnika Gaze poljuljali vjeru u čovječanstvo”.

“Nažalost, taj film je vremenom dobijao na važnosti”, kaže Nabulsi, dodajući: “Trenutna situacija je eskalirala u ono što se može opisati samo kao genocid koji je u toku.”

• Društveno relevantnim filmovima donosite aktuelne priče o Palestincima i patnjama s kojima su decenijama suočeni. Koliko je izazovno praviti filmove ove tematike?

– Snimanje filmova o Palestini zavisi o samoj priči, odnosno o lokaciji na kojoj snimate film. Nezavisna produkcija sama po sebi, bez obzira na temu ili lokaciju, donosi mnoštvo praktičnih, logističkih i finansijskih izazova. Prema mom iskustvu, ti izazovi su još veći kada film snimate u Palestini.

Naprimjer, Košmar u Gazi je eksperimentalni, apstraktni film na kojem je radio mali tročlani tim, a snimljen je i montiran u malom studiju izvan Palestine. U poređenju sa nekim drugim projektima bilo je relativno jednostavno napraviti ga. Naprimjer, tokom snimanja filma Sadašnjost, koje se odvijalo na Zapadnoj obali, naišli smo na dodatne poteškoće zbog izraelske vojne okupacije i kolonizacije.

Moj najnoviji dugometražni projekt Učitelj, koji je također snimljen na Zapadnoj obali, naišao je na još veće izazove. Produženo razdoblje snimanja i pojačane napetosti, nasilje i sveobuhvatna pitanja aparthejda, kolonizacije doseljenika i vojne okupacije veoma su utjecali na sam proces. Pored niza  logističkih prepreka, većina mog tima i ja bili smo suočeni s velikim emocionalnim i mentalnim izazovima.

Dakle, pored temeljnih izazova koje nezavisna kinematografija nosi, snimanje u Palestini nosi dodatne poteškoće specifične za kontekst koje značajno utječu na sam proces snimanja filma.

• Vaši filmovi prikazani su širom svijeta i donijeli su Vam brojne nagrade, između ostalog i nagradu BAFTA. Koliko je važno, naročito u kontekstu trenutne situacije u Gazi, snimati filmove o Palestincima i njihove priče na taj način učiniti ‘vidljivijim’?

– Film podiže savjest i svijest čovječanstva, a zahvaljujući današnjoj tehnologiji može stići u svaki djelić svijeta. To je naročito relevantno kada je riječ o tekućoj situaciji u Palestini, u Gazi i na Zapadnoj obali, i prije i nakon 7. oktobra.

Nepravda s kojom su suočeni Palestinci nije novost; to je decenijama duga bolna stvarnost. U tom kontekstu, kinematografija može poslužiti kao moćno oruđe za stavljanje ovih pitanja u fokus, poticanje razumijevanja i empatije među publikom širom svijeta. Vjerujem i nadam se da će moji filmovi na jedan pozitivan način utjecati na rasplet situacije u Palestini koja je na svojevrsnoj historijskoj raskrsnici.

• Rođeni ste i odrasli u Londonu, no porijeklom ste iz Palestine. Koliko je porijeklo utjecalo na Vaš rad, naročito ako uzmemo u obzir da je fokus Vaših filmova upravo na nepravdi s kojom je palestinski narod decenijama suočen?

– Radnja filma Košmar u Gazi fokusirana je na ženu koja se, nakon više od 24 sata pomaganja ranjenima, suočava sa svojim velikim ličnim gubitkom, koji se odnosi na njenu porodicu. Na ovu priču jeste značajno utjecalo to što sam Palestinka, ali ali još više to što sam majka petero djece. Ovaj film je rezultat mog hvatanja u koštac sa mučnom stvarnošću da su tokom ljeta 2014. stotine djece ubijene u Gazi, dok je svijet bio naizgled ravnodušan prema njihovoj patnji.

To što sam majka, odnosno ljubav koju gajim prema svojoj djeci, oblikovalo me ne samo kao osobu, već i kao rediteljicu. Roditeljstvo je više utjecalo na priču, nego moj kulturni ili nacionalni identitet.

Moje nastojanje da shvatim, a onda i da umjetnički odgovorim na zločine s kojima se suočila žena, majka u Gazi me motivisalo da napravim ovaj film. Doslovno sam se stavila u kožu majke u Gazi u to vrijeme.

• Razmjere razaranja napada koji su pokrenuti nakon 7. oktobra još su veće. Trenutnu situaciju opisali ste kao ‘genocid koji je u toku’, a mnogi smatraju da je riječ o drugoj Nakbi.

– Ono što se događa u Gazi nazvala sam genocidom, taj izraz koristim sa žaljenjem, ali i uvjerenjem, naročito nakon što se 15 najuglednijih svjetskih pravnih stručnjaka na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) jednoglasno složilo da Izrael vjerovatno provodi genocid nad Palestincima u Gazi. Ova optužba, okarakterisana kao “zločin nad zločinima”, u skladu je s historijom izraelske nezakonite vojne okupacije, ilegalne doseljeničke kolonizacije i ekspanzionizma, te aparthejda – kojeg su potvrdile najvjerodostojnije svjetske organizacije za ljudska prava, koje su Izrael klasifikovale kao državu aparthejda, što je samo po sebi zločin protiv čovječnosti.

S obzirom na sve što se desilo, Izrael nema opravdanje. Naročito sada kada su nasilje i namjerno izgladnjivanje na vrhuncu, a životi miliona Palestinaca vise o koncu.

Smatram da je Nakba, koja je započela 1948. godina, kontinuirana, stalna katastrofa za Palestince, koja traje duže od 75 godina. Ova trajna nepravda uključuje brutalizaciju, raseljavanje, pritvaranje, stroge sisteme kontrole i sistematsko uništavanje i prisvajanje palestinskih zemlje i resursa, a sve u cilju širenja doseljeničkog kolonijalnog izraelskog projekta uz minimiziranje prisutnosti autohtonih Palestinaca.

Trenutna situacija u Gazi, međutim, nadilazi čak i užase izvorne Nakbe i Nakse koja je uslijedila 1967. Razmjere brutalnosti, ratnih zločina, ravnodušnosti i nekažnjivosti kojima svjedočimo su bez presedana. S više od 35.000 muškaraca, žena i djece ubijenih za samo šest mjeseci, a više od 14.000 su djeca – i gotovo dva miliona prisilno protjeranih iz svojih domova pod prijetnjom smrću, opsežnog razaranja tih domova i infrastrukture, svjedočimo onome što se može samo opisati kao genocid. Ovo je pokušaj da se Gaza učini nenastanjivom za Palestince, potpuno uništava njihov način života, izazivajući krizu koja je gora od Nakbe, a sve je dio sistematskog plana da se osigura da na tom prostoru život za Palestince nije moguć.

Dakle, smatram da ovo nije samo druga Nakba, već eskalacija izvorne katastrofe u nešto još razornije i nehumanije.