Zašto muzičari iz regije ne sviraju na Kosovu

“Kada sam stigao na Kosovo 1984. godine, osjetilo se da je to ipak periferija Jugoslavije. Nisu imali ni kino, a ni pozorište, po hotelima su svirali tezgaroši, a zapadne hitove se moglo čuti samo u nekim kafićima, gdje sve skupa nije izlazilo ni 20-30 ljudi. Tako je barem bilo u Đakovici, gdje sam ja služio vojsku”. Ovako počinje priču Damir Kovačević, IT stručnjak i povremeni amaterski muzičar iz Sarajeva, danas nastanjen u SAD-u.

“Kasnije se otvorio Dom kulture u sklopu kojeg su ponekad puštali filmove. Uglavnom su to bili filmovi s borilačkim vještinama i nešto malo blockbustera, a sve je bilo isključivo sa srpskohrvatskim prevodom, albanskog nije bilo ni na mapi, ali su i pored toga sale uvijek bile ispunjene do posljednjeg mjesta. Karte sam kupovao od tapkaroša i švercera.”

Dodaje kako je pored Doma kulture bio i veliki hotel, ne sjeća se imena, iako je vjerovatno bio i jedini u to vrijeme u gradu. Tu su uglavnom svirali albanski, romski i srpski bendovi, u većini slučajeva narodnjake.

“Izlazilo se i na korzo, a meni iz Sarajeva je bilo smiješno kako se muškarci međusobno drže pod ruku, iako su to radile i žene. Tokom korza bi se svi skupljali da vide breakdance, koji je tada bio popularan među mladima u cijeloj Jugoslaviji. Klinci stave kartone na asfalt, uključe kasetofon i počne ludilo, a raja gleda. Jedino na igrankama je bilo još nešto malo stranih hitova, a u spomenutom hotelu su često puštali narodnjake na našem jeziku. Ne vjerujem da se i sada slušaju iste stvari.”

Damir dodaje kako mu je Đakovica ostala u sjećanju po ogromnim kućama s visokim zidovima, u kojima bi živjela cijela uža i šira familija. Činovnici bi bili nastanjeni u zgradama, i oni bi malo više bili zainteresovani za život kakav se vodio u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu.

Školovanje u Beogradu, pa pjevanje albanskih narodnih pjesama

I zaista se čini da se na Kosovu više ne slušaju iste stvari kao tada, niti da ima srpskohrvatskih titlova na filmovima. Tada je bilo normalno i uobičajeno da muzičari s prostora cijele Jugoslavije nastupaju na Kosovu, te obrnuto.

Stariji se sigurno sjećaju sarajevskog oproštajnog koncerta kosovske muzičke dive Nexmije Pagarushe, koja se školovala u Beogradu, a pjevala albanske narodne pjesme, te nastupala širom zemlje. Pagarusha je, pored toga što je pjevala albansku muziku, radila i svjetske opere, ali i igrala u Pokrajinskom narodnom pozorištu, u kojem ju je angažovao tadašnji direktor Milutin Jasnić.

Nažalost, muzičari poput Pagarushe gotovo da više nikako ne sviraju na prostorima gdje nema Albanaca, dok ovi sa BHS govornog područja itekako nastupaju na prostorima gdje Albanci žive, ali ne i na Kosovu.

Politika je nesposobna i bezvoljna da riješi problem viza

Jedan od rijetkih koji je nastupio u Prištini i Prizrenu je Damir Imamović, poznati bosanskohercegovački muzičar i interpretator sevdalinke. Po njegovim riječima, održao je nekoliko koncerata oko 2010. godine, u vrijeme kada bh. državljanima još nije bila potrebna viza. Kaže kako mu je na tim nastupima bilo prelijepo i da bi se vrlo rado ponovo odazvao pozivu da tamo gostuje.

“Imao sam nekih poziva i nakon toga, ali ljudi obično odustanu zbog proceduralnih problema s vizama i kompliciranosti transporta od Bosne i Hercegovine do Kosova.”

Na pitanje o tome šta misli zašto muzičari s našeg govornog područja tamo više ne gostuju, kaže kako “za umjetnike nije presudna želja da se negdje nastupi, nego se obično odaziva na poziv lokalnog organizatora koncerta, festivala ili neke druge koncertne institucije”.

“Bilo bi zaista prelijepo da možemo nastupiti gdje god poželimo, ali inicijativa za nastupe skoro uvijek dolazi od organizatora. U situaciji u kojoj su Kosovo i BiH međusobno ‘zagrađeni’ viznim režimom, ali i odsustvom lakših načina transporta, ne čudi da komunikacija nije na zavidnom nivou.

Ne radi se samo o gostovanju nas iz Bosne i Hercegovine na Kosovu, nego i obratno. Učestvovao sam u nekoliko inicijativa i umjetničkih projekata koji su pokušali da skrenu pažnju na ovaj problem, ali njega može riješiti samo politika koja se već predugo pokazuje nesposobnom i/ili bezvoljnom da to učini.”

Pored Imamovića, razgovarali smo sa Marijom Knezovićem, vođom benda Zoster i Nedžadom Podžićem, klavijaturistom Bombaj štampe.

Knezović kaže kako nikada nisu bili pozvani na Kosovo, te da idu gdje god su pozvani i gdje je moguće ispoštovati tehničke uslove za njihovu izvedbu. S tim se slaže i Podžić, koji dodaje da su vize previše udaljile naše ljude od Kosova i obrnuto, ali da bi rado otišao tamo svirati, bilo sa Bombaj štampom ili New Primitives bendom, iako nažalost ne poznaje nikoga na Kosovu ko organizuje koncerte.

Ni elektronskoj muzici iz bivše Jugoslavije nema mjesta

Da jezik nije jedini problem, potvrđuje i činjenica da ni DJ Bojan Jović, izvođač elektronske muzike poznatiji pod pseudonimom Bonjasky, nikada nije nastupio na Kosovu. Kaže kako je u 24 godine dugoj karijeri obišao cijelu bivšu državu uzduž i poprijeko, ali na Kosovo nikada nije bio pozvan. Iako elektronska muzika uglavnom nema teksta, ni to nije dovoljno da neko iz Bosne i Hercegovine tamo nastupi.

Za razliku od Kosova, u drugim državama gdje žive Albanci, redovni su nastupi mnogih muzičara s BHS govornog područja, pa tako Dino Merlin puni dvorane i koncertne prostore u Skopju ili Ulcinju, Zdravko Čolić je nastupao i u Tirani, dok je u Prištini posljednji put bio 1998. Goran Bregović je svirao na festivalu u Korči 2021. godine, čime je podigao prašinu na Kosovu, ali i samoj Albaniji. Tada je sociolog Ismail Hasani za Radio Slobodna Evropa izjavio kako Bregoviću nije mjesto na festivalu u Albaniji i to zato što “sadržaj koji on pruža kao umjetnik vraća u prošlost ljude kojima su tokom rata na Kosovu ubijeni bližnji”. Ipak, Bregović je nastupio na festivalu, a njegov nastup je podržala i zamjenica gradonačelnika Korče, Benila Terova, kazavši kako se Bregović nikada nije pozicionirao protiv Albanaca ili Kosovara.

Mnogo prije toga, još 2006. godine, današnji premijer Albanije, a tadašnji gradonačelnik Tirane, Edi Rama, Bregoviću je uručio priznanje “Ključ Tirane”, čime se tada i nije digla neka prašina kao što je to bio slučaj 2021. Da li to nekako govori da je vrijeme neposredno nakon rata bilo pomirljivije za sve naše narode, može se diskutovati, ali ono što je sasvim izvjesno je da nećemo uskoro ugledati plakat u Prištini, Prizrenu ili Peći na kojem se najavljuje neki pjevač ili pjevačica s područja u kojem se govori bosanskim, hrvatskim ili srpskim jezikom.

Umjetnost ipak spaja

Zašto je to tako, pokušali smo saznati pitajući organizatore dva festivala koji se održavaju na Kosovu. Upite smo poslali prema osoblju Sunny Hill i BeerFesta Kosovo, ali odgovor, nažalost, nismo dobili. Po rasporedu pjevača iz prošlih godina se vidi da niko od muzičara iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Crne Gore nije učestvovao.

Da umjetnost ipak spaja, dokaz su filmadžije. Režiser Pjer Žalica kaže kako je išao na Kosovo s filmom Gori vatra, te da je po povratku donio pozitivne dojmove.

Umjetnički direktor Dokufesta, vjerovatno najvećeg filmskog festivala na Kosovu, Veton Nurkollari, kaže kako je kroz istoriju festivala kroz Dokufest prošlo mnogo gostiju iz bivše Jugoslavije.

“Naše glavno filmsko takmičenje fokusirano je na dokumentarne filmove s Balkana, a mi tu pozivamo kreatore filmova, bez obzira na njihovo porijeklo. Najteže je raditi s filmadžijama iz Bosne i Hercegovine, zbog viznog režima, ali i pored toga imamo goste iz te države. Često nas pozivaju na festivale i druge događaje širom bivše zemlje. Redovno posjećujemo Beldocs Festival u Beogradu, ZagrebDox u Zagrebu, MakeDox u Skoplju, te Underhill Fest u Podgorici, kao i oni nas”, kaže Nurkollari navodeći i kako je bio i u žiriju AJB DOC-a.

Velikih koncerata i punih arena naših muzičara teško da će uskoro biti

Iako Kosovo ni izbliza više nije periferija u smislu umjetnosti, kao što je po riječima našeg sagovornika s početka teksta nekad bilo, primijeti se veliko udaljavanje od onoga što je nekad bila jugoslovenska kultura. Može se reći da ne nedostaje svjetskih zvijezda jer su Rita Ora i Dua Lipa, iako planetarno popularne, česte gošće u zemlji svog porijekla, ali Kosovari kao da više ne slušaju Zdravka Čolića, Dinu Merlina i druge.

Čak je i Goran Bregović nepoželjan, iako je svojevremeno pisao pjesme i na albanskom jeziku, doduše zajedno s tri albanska autora (pjesma Kosovska, s albuma Uspavanka za Radmilu M.). Na Kosovu se gotovo više nikako ne uči jezik koji se nekad zvao srpskohrvatskim, ne čitaju se stripovi i knjige na tom jeziku, a samo je mali broj izvođača nastupio čak i na sjeveru, gdje pretežno žive Srbi.

YU grupa je nedavno gostovala u Leposaviću, a tu je 2018. godine nastupio i Kiki Lesendrić, te neki drugi manje poznati bendovi. Drugim poznatijim muzičarima nema mnogo traga na internetu, a kada se traže koncerti na Kosovu, na pretraživačima uglavnom izlaze nepoznati bendovi, crkveni nastupi ili eventualno oni narodnjački koji organizuje bošnjačka nacionalna manjina. Čak se ni jugoslovenski turbo-folk, koji je mnogo puta poslije rata ujedinio nekad zaraćene strane, nije probio na Kosovo.

Velikih koncerata muzičara, i to na stadionima, ili punih arena, kao što je to slučaj u drugim  gradovima regiona, na Kosovu nije bilo, a s obzirom na konstantne tenzije koje dolaze iz Srbije, teško da će uskoro i biti. Čudno je vjerovati da ne postoji interes, s obzirom na iskustva iz Tirane, Ulcinja ili Skoplja, ali očigledno je u ovom slučaju politika jača od svega.