Tadžikistanci – od kulturne elite Azije do siromaha spremnih za regrutiranje

Od kulturalne, duhovne i ekonomske elite do najsiromašnije države područja, najkraći je opis historije Tadžikistana. Iz ove države Centralne Azije potiču ljudi koje optužuju za nedavni napad u Moskvi kada su ubijene najmanje 143 osobe i mnogi Rusi su jedva dočekali da Tadžikistance optuže za terorizam.

Tadžikistan, država od deset miliona stanovnika smještena između Uzbekistana, Afganistana i Kine, najsiromašnija je zemlja od svih bivših sovjetskih republika. Od 1994. godine na njenom čelu je predsjednik Emomali Rahmon koji vlada čeličnom šakom, a sam politički sistem je ispunjen korupcijom i političkom represijom.

Ono što je također specifično jeste da su Tadžici persijski narod u moru turkijskih naroda Centralne Azije, a izdvajaju se i po tome što su, za razliku od svojih brojnijih persijskih rođaka koji su šiiti, oni dominantno suniti.

I treća važna stvar koja se veže za ovu naciju je činjenica da ih puno više živi u susjednom Afganistanu (ima ih 27 posto i drugi su narod po brojnosti poslije Paštuna) nego u domovini. Rat u Afganistanu 1980-ih i dešavanja kasnije su itekako uticali na prilike u Tadžikistanu u smislu ekonomskih prilika, kriminala, religioznosti.

Paralela netrpeljivosti

Procjenjuje se kako ih više od tri miliona živi u Rusiji, dakle jedna trećina stanovnika. Većina ima status „gostujućih radnika“ i popunjavaju slabo plaćena radna mjesta kao što je građevina, pijace, te čišćenje javnih toaleta. Uprkos svemu tome, Rusi (čiji se broj smanjuje) koji ovise o stranim radnicima imaju generalno negativne stavove prema ljudima koji dolaze iz centralne Azije i regije Kavkaza.

U autorskom tekstu, kanadski profesor religija i kultura sa Univerziteta Concordia Richard Foltz poredi ruske i stavove Amerikanaca prema Meksikancima koje je iznio Donald Trump 2015. godine: „Oni donose drogu, donose zločine, oni su silovatelji.“

Foltz, autor brojnih knjiga u kojima se bavi historijom, kulturom i religijom Centralne Azije, Kavkaza, Irana, za Al Jazeeru kaže status Tadžikistana i Tadžikistanaca može biti razumljiv kada se pogleda njihova historija.

„Od 10. do početka 20. stoljeća, Tadžikistanci su bili glavni predstavnici i čuvari visoke islamske kulture u Centralnoj Aziji. Bili su dominantne ličnosti u medresama, sufijskim redovima i državnoj birokratiji. Zbog toga su ih boljševici, koji su preuzeli kontrolu nad Centralnom Azijom nakon Ruske revolucije, vidjeli kao utjelovljenje tradicionalnog društva koje žele izbrisati i zamijeniti novim sovjetskim modelom“, navodi naš sagovornik.

„Oni (boljševici) su izmislili uzbečki nacionalni identitet (Uzbek je ranije bilo plemensko ime, a ne nacionalnost, objašnjava sagovornik) koji su smatrali labavijim i stoga podložnijim izmjenama. Samarkand i Buhara, koji su bili veliki centri tadžikistanske kulture, dati su Republici Uzbekistan. Tadžikistanci su preseljeni u većinom planinsku regiju gdje nije bilo urbanih centara.“

Kanadski profesor dalje objašnjava kako je SSR Tadžikistan ostao najsiromašnija i najmanje razvijena od svih sovjetskih republika.

„Nakon proglašenja nezavisnosti 1991. godine, država je preživjela petogodišnji građanski rat u kojem je uništena infrastruktura i ekonomija. Od tada državu vodi korumpirani, totalitarni predsjednik koji drži bogatstvo za sebe i porodicu. Obični Tadžikistanci bukvalno nemaju prilika da sebi osiguraju pristojan život i u društvu nema mjesta za njih. Zbog toga su lak plijen radikalnim islamistima koji im nude osjećaj smisla, svrhe i pripadnosti.“

Avicena, Buhari, Rumi…

Kako je opisao u nedavno objavljenoj knjizi Historija Tadžikistanaca, jako je malo nacija doživjelo takve dramatične promjene. U ovoj knjizi navodi kako su nekada bili kulturna elita i kako je njihova prijestolnica Buhara bila kulturni rival Bagdadu kao centru islamskog naučavanja i kulture. Kao primjere navodi filozofa i fizičara Ibn Sinu (Avicenu kako ga nazivaju na zapadu), sakupljača hadisa (riječi i djela poslanika Muhammeda a.s.) Buharija, sufijskog pjesnika Rumija…

U spomenutom tekstu, Foltz ističe kako žitelji Tadžikistana, čak i da imaju univerzitetsko obrazovanje, teško dolaze do prihoda i „normalnog porodičnog života“, te kao dokaz navodi: jedan od osumnjičenih za napad u Moskvi navodno je ruskim istražiteljima rekao kako mu je obećano pola miliona ruskih rublji (blizu 5.300 dolara) da izvrši navode zločine.

„U normalnim okolnostima, ljudska bića su užasnuta terorističkim djelima bez obzira kako ih opravdavaju njihovi počinitelji, a narod Tadžikistana, koji dugo pati, nije iznimka. No, nažalost, uvjeti u kojima mali broj ekstremista može izvesti psihopatsko ubistvo nevinih civila za novac ili zbog ideologije kao atraktivnih opcija za život ne pokazuje znakove nestanka“, piše profesor u tekstu „Zašto Rusija strahuje od jačanja tadžikistanskih terorista“.

Opasnost od radikalizacije situacije ne može se vezati samo za siromašni Tadžikistan ako se gleda cijela Centralna Azija. Sagovornik Al Jazeere ističe kako je ovo područje preplavljeno nasiljem od raspada Sovjetskog saveza i „vjerovatno će prije biti gore nego bolje“. Postoje špekulacije da bi zvanična Moskva mogla iskoristiti ovakvo stanje za smanjenje pažnje na njeno djelovanje u Ukrajini ili Moldaviji.

„To je uglavnom zbog prisustva korupcije i represije koju vrše lokalne vladajuće elite. Ove tenzije ne idu baš u korist Rusije, ali je moskovska politika od ranije pružanje podrške lokalnim diktatorskim režimima sa kojima se identificira jer je situacija prilično ista u Rusiji“, govori Foltz za Al Jazeeru.

U regiji centralne Azije veliko je prisustvo turkijskih naroda (Turci, Turkmeni, Uzbekistanci, Ujguri, Azerbejdžanci, Kazahstanci, Kirgistanci, Jakuti, Tuvanci, Gagauzi…) i pojavile su se priče o jačanju njihovih veza, ali se sa time ne slaže naš sagovornik i ističe kako je „Turska pokušala nešto više na tom planu nakon 1991. ali nije uspjela jer su lokalne elite vidjele to kao prijetnju svojoj vlasti“.

Kolektivna sramota zbog Ujgura

Uz centralnu Aziju nalazi se još jedno problematično područje – Kavkaz. Na ovom području decenijama tinjaju i traju sukobi, bilo da je riječ o Nagorno-Karabahu (Azerbejdžan i Armenija), separatistima (Gruzija i njene pokrajine Abhazija i Južna Osetija) ili o krvavim ratovima za nezavisnost poput onih u Čečeniji.

„Da, Kavkaz je uvijek bio regija puna nasilja, sa mnogim različitim etničkim zajednicama koje se bore za promociju i plasman vlastitih interesa, teško da će se to promijeniti“, govori Kanađanin, a na naš upit da li bi ova područja mogu biti iskorištena za šire sukobe kako bi Rusija mogla lakše nastaviti sa invazijom na Ukrajinu ili je čak proširiti na Moldaviju, Foltz odgovara:

„Lično ne smatram kako bi ti sukobi mogli ići u korist Rusije jer predstavljaju prijetnju toj istoj Rusiji. Resursi Moskve su jako vezani za dešavanja u Ukrajini i mislim da nisu spremni za širenje na ostale regije. Mislim kako bi Rusija više voljela vidjeti umirenu Centralnu Aziju i Kavkaz, osigurane pod ruskim utjecajem. Kako bi to postigla, Rusija je ovisna o lokalnim elitama koje je simpatišu i koje su joj bliske.“

Koliko su realne priče, špekulacije o pokretima za nezavisnost i raspad Ruske Federacije?

„Naravno da postoje takve priče, veliki je broj različitih nacionalnosti u Ruskoj Federacije i među njima ima mnogo onih koji streme ka nezavisnosti. No, mislim kako to Rusija neće nipošto dozvoliti – pa samo pogledajte koliko su daleko, ekstremno išli u nastojanjima da spriječe nezavisnost Čečenije tokom 1990-ih“, odgovara.

Na kraju smo ga pitali za još jednu ugroženu naciju Centralne Azije – zašto su Ujguri zaboravljeni i njihov status u Kini.

„Ujguri su u potpunosti zaboravljeni, na našu zajedničku sramotu. Tu sam regiju posjetio 2019. godine i bio sam potpuno užasnut onime što sam vidio. Pretpostavljam kako je danas to još gore. Potpuni izostanak odgovora, reakcije međunarodne zajednice, pa čak bliskih turkijskih i muslimanskih država, je skandalozno licemjeran“, govori Foltz.