Šta je dovelo do genocida u Ruandi prije 30 godina?

Prošla su tri desetljeća od genocida u Ruandi u aprilu 1994. kada su pripadnici većinske etničke grupe Hutu ubili oko 800.000 manjinskih Tutsija, umjerenih Hutua i pripadnika treće etničke grupe, Twa, u jednoj od najmračnijih epizoda u svjetskoj historiji.

Više faktora potaknulo je genocid u ovoj državi, između ostalog favoriziranje Tutsija u kolonijalnom periodu zemlje, što je razbjesnilo druge grupe, zatim mediji koji su doprinijeli širenju mržnje svojim izvještavanjem te sporost međunarodne zajednice da odgovori na krizu.

Posljedice dešavanja u Ruandi osjetile su se i u istočnoj Africi, te je došlo do građanskih ratova i kontinuiranog nasilja u susjednoj Demokratskoj Republici Kongo (DRC).

Šta je uzrokovalo genocid?

Napetosti između Hutua i Tutsija već su ključale i prije aprila 1994.

Za Tutsije, koji su činili 8,4 posto stanovništva prema popisu stanovništva iz 1991, vjerovalo se da su genealoški bliži bijelim Evropljanima prema sada razotkrivenim naučnim teorijama i bili su favorizirani pod belgijskim kolonijalizmom.

Hutui su činili 85 posto stanovništva, ali u praksi nisu mogli pristupiti obrazovanju i ekonomskim prilikama koje su imali vladajući Tutsiji.

“Ono što historičari obično razumiju je da su Belgijanci koristili Tutsije kao opunomoćenike u vladanju zemljom i da su zato postali privilegirani”, rekao je Lennart Wohlgemuth, istraživač i bivši profesor na švedskom Univerzitetu Göteborg.

Identificirati se kao Tutsi ili Hutu prije kolonijalizma bilo je “fluidno” i značajno se temeljilo na klasi, s bogatim Hutuima koji su mogli dobiti počasnu titulu Tutsi. “To se stvarno zasnivalo na tome koliko ste krava imali, ali Belgijanci su izgradili razlike između njih i manipulirali time. Tutsijima je već bilo bolje i oni su, naravno, koristili svoju privilegiju da poboljšaju svoje živote”, rekao je Wohlgemuth.

Belgijski kolonisti su 1932. godine dodatno učvrstili te razlike kada su uveli lične karte koje su uključivale etničku pripadnost pojedinaca.

Godine 1959, dok su pokreti za nezavisnost zahvatili Afriku, Hutui su se nasilno pobunili protiv belgijskih kolonista i Tutsi elite. Oko 120.000 ljudi, prvenstveno Tutsija, pobjeglo je od ubistava i napada, potraživši utočište u susjednim zemljama.

Hutu vlada je došla na vlast nakon nezavisnosti 1962. Nova država se od samog početka, međutim, suočavala s prijetnjama Tutsi izbjeglica koji su se organizirali u egzilu.

Jedna grupa, Ruandska patriotska fronta (RPF) sa sjedištem u Ugandi, imala je za cilj preuzeti vlast i vratiti prognane izbjeglice pokretanjem napada na civilne i vojne ciljeve u Ruandi. RPF je podržavala ugandska vlada Yoweri Musevenija, a vodili su ga uglavnom Tutsi komandanti, uključujući sadašnjeg predsjednika Ruande, Paula Kagamea.

Krajem 1990. izbio je građanski rat između RPF-a i ruandske vlade.

Šta je bio okidač za genocid?

Hutu vlada se tokom rata obračunala s Tutsijima, tvrdeći da su saučesnici RPF-a. Vladina ih je propaganda oslikala kao izdajice, izazivajući sveopći bijes protiv njih.

Međutim, nakon međunarodne intervencije, ruandski predsjednik Juvenal Habyarimana potpisao je sporazum iz Arushe u augustu 1993. za okončanje rata, što je rezultiralo pauzom u napadima RPF-a. Ujedinjeni narodi rasporedili su trupe kako bi olakšali mirovni proces u okviru UN-ove misije pomoći Ruandi (UNAMIR).

Međutim, neki Hutui, čak i iz vlade, nisu odobravali taj potez, a neki su započeli kampanju “istrebljenja” sastavljanjem popisa meta Tutsija.

Iznad Kigalija je 6. aprila 1992. godine oboren avion u kojem su bili Habyarimana i burundijski predsjednik Cyprien Ntaryamira. Habyarimana, Ntaryamira i mnogi drugi u avionu su poginuli.

Iako nikada nije utvrđeno jesu li RPF ili Hutui oborili avion, lokalni mediji odmah su atentate pripisali pobunjenicima i poručili Hutuima da “krenu na posao”.

Počela su ubijanja.

Kako je izvršen genocid?

Ubistva su bila metodična. Pripadnici vladinih snaga sigurnosti ubili su premijerku Agathe Uwilingiyimana, koja je pripadala umjerenoj grupi Hutua, i deset belgijskih mirovnjaka zaduženih da je štite u njenoj kući 7. aprila, nekoliko sati nakon što su mediji za pad aviona okrivili RPF.

Tada su vladine snage, zajedno sa grupama Hutu milicije poznatim kao Interahamwe, što znači “oni koji zajedno napadaju”, postavile blokade cesta i barikade u Kigaliju i počele napadati Tutsije i umjerene Hutue. Ubistva su se brzo proširila i na druge gradove.

Vojnici su otvarali vatru na mnoštvo ljudi dok su muškarci potaknuti medijskim porukama i vladinim dužnosnicima koji su obećavali nagrade išli od kuće do kuće, koristeći mačete i naoštrene ili tupe palice kako bi sjekli one za koje su znali da su Tutsiji ili bilo koji Hutu koji im nudi utočište. Ubijali su susjede i članove porodica. Silovali su žene i pljačkali kuće. Kasnije su žrtve satjerane u velika otvorena područja poput stadiona ili škola gdje su masakrirane.

Ubistva su završila 100 dana kasnije, 4. jula, kada je RPF, koji je ponovno započeo svoje napredovanje, preuzeo kontrolu nad Kigalijem. Hutui koji su učestvovali u genocidu kao i mnogi Hutu civili u strahu od odmazde pobjegli su iz zemlje u Kongo. Vladini čelnici izvršili su pretres državne blagajne i također pobjegli, neki čak u Francusku.

Koliko je ljudi ubijeno?

Možda se nikada neće saznati tačno koliko je ljudi ubijeno jer se masovne grobnice pronalaze i danas. U januaru ove godine, naprimjer, u okrugu Huye u južnoj Ruandi otkriveno je mjesto s ostacima tijela 119 ljudi.

Procjene variraju. UN je rekao da je 800.000 Ruanđana ubijeno u tromjesečnom genocidu, ali neki kažu da su u taj broj uključeni i oni koji su umrli iz drugih razloga. Drugi nezavisni promatrači navode brojku od oko 500.000 ljudi.

Veličina populacije Tutsija nakon genocida također je nejasna jer su se mnogi identificirali kao Hutui kako bi izbjegli ubijanje, a Ruanda je od tada u svojim popisima stanovništva ukinula svaku identifikaciju koja prikazuje etničku pripadnost.

Prije genocida, popis iz 1991. procijenio je populaciju Tutsija na 657. 000, ili 8,4 posto (iako neki tvrde bez dokaza da je Habyarimanina vlada premalo brojala Tutsije kako bi im ograničila pristup obrazovanju i drugim mogućnostima). Human Rights Watch procjenjuje da je najmanje 500.000 Tutsija, 77 posto njihove populacije iz 1991, ubijeno.

Procjenjuje se da je ukupno ubijeno 1,1 milion ljudi, uključujući hiljade Hutua koji su stradali od ruku RPF-a.

Kigali, Kibuye, Butare i Gitarama bile su neke od najteže pogođenih regija.

Kako su mediji potpirivali genocid?

Radio-televizija Libres des Milles Collines (RTML) kao i državni Radio Ruanda bili su ključni za raspirivanje mržnje protiv Tutsija u cijeloj zemlji. Oba medija su širila poruke koje su hranile i eskalirale tjeskobu među Hutuima da bi mogli ponovno biti u podređenom položaju ako RPF uspije preuzeti vlast.

RTML je privukao mladu, modernu populaciju i bio je alternativa Radio Ruandi. Stanica bi puštala popularnu muziku, a zatim bi, usred pjesme, voditelji prekinuli pjesmu i davali ponižavajuće izjave poput “ti ljudi su prljava grupa”, misleći na Tutsije. Izrazi “žohari” i “zmije” često su korišteni u emisijama.

RTML je prvi pripisao Habyarimanaov avionski napad RPF-u. Mjesecima prije genocida, radio stanica je govorila slušateljima da očekuju “veliki događaj”, prema medijskim istraživačima koji su proučavali njene programe.

Tokom genocida, napadači su paradirali ulicama s mačetama u jednoj ruci i radijima u drugoj, slušajući emisije Radio Ruande i RTLM-a koji su imenovali Tutsije ili njihove zaštitnike i obavještavali ljude gdje ih mogu pronaći.

Šta je učinila međunarodna zajednica?

Globalni čelnici bili su svjesni genocida, ali nisu intervenirali. UN je dugo vremena izbjegavao korištenje riječi “genocid” pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država, koje nisu bile voljne poslati trupe. Bivši šef UN-a Ban Ki-moon rekao je na 20. godišnjicu genocida da se organizacija još uvijek “srami” zbog neuspjeha u sprečavanju genocida.

Predsjednik Kagame, koji je vodio pobunjeničku vojsku Tutsija koja je 1994. zbacila vladu Hutua i okončala genocid, od tada je rekao da je bio toliko frustriran neaktivnošću svijeta tokom genocida da je razmišljao o napadu na lokalnu misiju UN-a i krađi njenog oružja kako bi zaustavio masovne pokolje civila.

Prije ubistava, početkom 1994, komandant UNAMIR-a, general Romeo Dallaire, primio je obavještajne podatke o prijetećim ubistvima i identificirao tajna skladišta oružja koje su uskladištili Hutui. Poslao je pet poruka od januara do marta Vijeću sigurnosti UN-a tražeći da se mandat misije proširi kako bi se to oružje moglo zaplijeniti i da se poveća broj trupa. Njegova upozorenja su ignorirana.

Kad su ubistva počela, UN i belgijska vlada povukli su mirovne snage UNAMIR-a. Francuske i belgijske mirovne snage evakuirale su iseljenike u vozilima, odbijajući pomoći Tutsijima.

Mali kontingent koji je ostao štitio je hiljade ljudi koji su se skrivali na mjestima kao što su Hotel des Mille Collines i stadion Amahoro u Kigaliju. U jednom incidentu, međutim, vojnici koji su čuvali oko 2.000 ljudi koji su se sklonili u Ecole Technique Officielle (Službena tehnička škola) u Kigaliju napustili su svoja mjesta i pokušali evakuirati iseljenike. Njihov odlazak doveo je do masakra u školi.

Francuska, koja je naoružala Habyarimaninu vladu uprkos saznanjima o planovima za ubijanje Tutsija, nastavila je biti saveznik privremenoj vladi Hutua u prvim danima ubistava. U to je vrijeme Francuska gledala na RPF koji podržava Uganda kao na neprijateljsku “anglofonu” silu koja bi negativno utjecala na njenu sferu utjecaja.

UN je konačno donio rezoluciju 17. maja 1994. kojom se zabranjuje oružje Ruandi i jača UNAMIR. Međutim, novi vojnici počeli su pristizati tek u junu, kada se većina ubistava već dogodila.

Zapadni medijski kanali od tada su kritizirani zbog umanjivanja značaja ubistava opisujući ih kao “građanske” ili “plemenske” ratove.

Šta se poslije dogodilo?

UN je osnovao Međunarodni krivični sud za Ruandu u novembru 1994. Sjedište mu je bilo u Arushi u Tanzaniji, koja je pristala ugostiti sud jer “neki od tih ljudi ne bi mogli slobodno otići u Ruandu, pa je to bio jedini mogući način za UN da stvori nezavisni pravosudni sistem”, prema Wohlgemuthu.

Sud je sudio nekolicini istaknutih vođa tokom genocida, uključujući privremenog premijera Jeana Kambandu, koji je osuđen na doživotni zatvor zbog planiranja, pomaganja, poticanja i nesprečavanja genocida. Također je osuđen po dvije tačke optužnice za zločine protiv čovječnosti. Tribunal je ukupno osudio 61 osobu.

Suđenja u samoj Ruandi započela su 1996, a posebno su se fokusirala na one koji su planirali, poticali, nadzirali ili izvršavali ubistva. Suđeno je i za masovna silovanja. Dvadeset i dvoje optuženika koji su proglašeni krivima za najteže zločine osuđeni su na smrt strijeljanjem.

U većini slučajeva suđeno je na neformalnim sudovima zajednice jer je pravosudna infrastruktura uništena tokom genocida, a mnogi pravnici su pobjegli, ubijeni ili zatvoreni.

Kako bi riješila ogroman broj neriješenih slučajeva, oko 150.000 ljudi bilo je zatvoreno nakon genocida, vlada je 2001. pokrenula sistem Gacaca. Tradicionalni mehanizam, koji se prethodno koristio za rješavanje sukoba u zajednici, korišten je za suđenje optuženima koji nisu bili vladini dužnosnici ili planeri na najvišem nivou.

Optužbe su podnesene u kategorijama: planiranje ili poticanje na genocid uključujući seksualno nasilje, nanošenje teških tjelesnih povreda i pljačku ili druge prijestupe protiv imovine. Članovi zajednice birali su sudije za više od 12.000 sudova, koji su potom sudili optuženima.

Pred sudovima se našlo od 800.000 do milion ljudi. Kazne su varirale od zatvorskih za ozbiljne zločine poput planiranja genocida i silovanja do društveno korisnog rada za lakša krivična djela.

Sudovi su kritizirani zbog razotkrivanja preživjelih dok su davali iskaze. Često su se suočavali s prijetnjama i zastrašivanjem od strane optuženih za zločine, a otkriveno je da su sudije u nekim slučajevima i same učestvovale u genocidu. Neki su također optužili sistem da je propustio suditi u slučajevima RPF napada. Međutim, drugi su rekli da je to pomoglo u pomirenju zajednica. Sudovi su službeno zatvoreni 2012.