Radošević: Najbolji put za ljudsku vrstu je simbioza tehnologije i prirode

„Nakon kompjutorizacije, pa potom digitalizacije iliti interneta, mi smo u trećoj fazi ove tehnološke transformacije gdje je umjetna inteligencija glavni motor tehnološke dinamike. No, tehnološka promjena nikad nije vođena samo svojom unutarnjom logikom već je oblikovana u velikoj mjeri odnosima u sferi politike i ekonomije. Trenutno su velike tehnološke korporacije globalni centri moći često važniji od nacionalnih država“, govori dr. Slavo Radošević, profesor industrijskih i inovacijskih studija na University College London (UCL).

Dodaje da se moć velikih tehnoloških korporacija zasniva na trenutno slobodnoj sirovini podacima o svim ljudskim i postupno prirodnim aktivnostima.

„To je izvor i njihove tržišne moći i oni usmjeravaju tehnološku putanju. Istovremeno, države također uzimaju sve veću kontrolu nad tom sirovinom, što zabrinjava posebno u autoritarnim režimima, koji sada čine vise od polovine globalnog društva. Dakle, suvremena drama je kako usmjeriti ogromni potencijal umjetne inteligencije za dobrobit društva, a ne pojedinačnih interesa – bilo korporacijskih, bilo državnih.“

• Kako gledate na ubrzani razvoj umjetne inteligencije? Hoće li ugroziti neka radna mjesta i koliko je realno da živa radna snaga padne u drugi plan?

– Uvijek je u periodima intenzivnih tehnoloških promjena bilo ovakvih strahova i zloslutnih predviđanja koje se u srednjem, a posebno dužem periodu nisu realizirala. Naravno, uvijek postoji mogućnost da je ovaj put bude drukčije. Novost je umjetne inteligencije da povećava produktivnost onih s nižim vještinama i znanjem. Stoga je teško dati pouzdanu procjenu. No, što se uvijek dešava u periodima intenzivnih tehnoloških promjena je da nova područja u kojim tehnologija dominira otvaraju nov prostor za tacitno znanje odnosno znanje koje se ne može lako kodificirati. Nadam se da će tako biti i s umjetnom inteligencijom.

• U kojoj mjeri je današnja tehnologija u skladu s prirodom i koliki je značaj zelenih tehnologija?

– To je duboko filozofsko pitanje. Ako pogledamo u povijest, ljudska vrsta je od samih početaka mijenjala prirodu. To nije od danas. Kao rezultat mi danas više niti ne živimo u ‘čistoj prirodi’, već u nekoj vrsti tehnosfere. No, sve se više shvaća da je najbolji put za ljudsku vrstu simbioza tehnologije i prirode. To postaje potpuno jasno danas kada je tehnologija dovela do toga da ljudska vrsta uništava ne samo prirodu već indirektno i samu sebe.

• Kako biste ocijenili razvoj nauke i tehnoloških inovacija u zemljama Zapadnog Balkana?

– Ovisi kako definiramo nauku i tehnološke inovacije. S užeg aspekta, mi smo prava periferija – i po ulaganjima i po tehnološkom nivou. Ovdje mislim na institucionalizirani istraživački ili inovacijski sistem. No, za nadati se je da naše stanovništvo ima sposobnost, ugledanjem na razvijenije susjedne zemlje nauči brzo koristiti se novim tehnologijama, te da ih može asimilirati i dograđivati. To se može uočiti u sve više malih poduzeća, bilo proizvodnih, IT firmi i drugih uslužnih, gdje poduzetnici uče brže i moći će danas-sutra ponuditi stvari koje su inovativne i na svjetskom nivou.

• Kako se mogu konkretno povećati direktna strana ulaganja u zemljama regiona uz pomoć inovacija i tehnologije?

– Uz pomoć? Rekao bih vrlo teško. Niti bi to imalo nekog makroekonomskog efekta. Puno je važnije gledati na strane investicije kao moguće izvore novog znanja, ne samo u rukovanju novom opremom, već i u stručnom usavršavanju. One su najbolji kanal da se pokuša inovirati na međunarodnom nivou. No, to se neće nikad postići nekim automatizmom i logikom što više stranih investicija, to bolje. Kvaliteta investicija je puno važnija i kako surađivati sa stranim firmama da ulaze u tehnološki naprednije aktivnosti. Za to je potreban malo više strateški pristup gdje u ‘apsorpciju’ stranih investicija trebaju biti uključeni i fakulteti, i komore, i srednje obrazovne institucije, i druga poslovna i profesionalna udruženja. Pojedinačno, zemlje Zapadnog Balkana su male, no ako bi počele surađivati na zajedničkom privlačenju i unapređenju stranih investicija bilo bi dobro za sve.

• Kako biste ocijenili urbanu politiku u zemljama regiona, koliko zaostajemo u tom pogledu za Evropom?

– Urbane sredine danas su glavni motori razvoja zbog nečeg što se zove aglomeracijske ekonomije iliti brojnost komplementarnih aktivnosti koje nadopunjuju jedna drugu i vode povećanim prinosima i zaposlenima i poduzetnicima. No, takav smjer pretpostavlja da su gradovi mjesta u kojima je moguće ostvariti takav potencijal. Premda je korona malo oslabila tu prednost, ona i dalje ostaje vrlo važna. Uz to, mi smo često svjedoci nečega što se može nazvati urbicid ili uništavanje urbanističkih pretpostavki za kvalitetnu radnu i životnu sredinu u gradovima. Lokalno rentijerstvo, sprega lokalnih političkih i komercijalnih (a ne razvojnih) interesa radi protiv vlastite budućnosti. Tu je previše tajkunskih interesa, a premalo utjecaja civilnog društva odnosno građanstva koje je u konačnici glavni ‘resurs’ ili osnova aglomeracijskih prednosti.

• Šta biste savjetovali vlastima u zemljama Zapadnog Balkana? Na čemu bi najviše trebali raditi?

– Nema magičnog recepta ili jednog rješenja koje bi moglo važiti za sve. Problem nije samo ekonomski već primarno politički. S aspekta nekog tko se bavi inovacijskom ekonomijom rekao bih da je glavni izazov kako formirati koalicije za tehnološko unapređivanje zemlje. Ovo znači da je ključno da lokalne elite shvate da se za modernizaciju zemlje mora postići dogovor poslovne, političke elite i civilnog društva. U takvim koalicijama svatko se mora odreći nečega u kratkom roku da bi svi profitirali u srednjem ili dugom roku. Ako bi ipak bio jedan savjet koji važi za sve zemlje, to je da su zaposleni i obrazovanje – najvažniji i gotovo jedini resurs Zapadnog Balkana. No, istovremeno to je trenutno potpuno podcijenjeno na račun geografske pozicije i relativno (samo relativno) jeftine cijene rada i ono nešto malo prirodnih bogatstava.

• Koji su to tehnološki i inovacijski trendovi koji nas čekaju, ali i izazovi i u budućnosti?

– Sadašnji trend gdje umjetna inteligencija postaje generička tehnologija ili tehnologija koja je prisutna u gotovo svim ljudskim aktivnostima je nešto što čega smo svi svjesni. Istovremeno, imamo veliko zaostajanje u tehnologijama koje nam mogu pomoći da se suočimo s klimatskim promjenama odnosno da izbjegnemo njene najgore efekte koji bi doveli do globalne nestabilnosti. Ovdje mislim na nove materijale, novi tip poljoprivrede, inženjering bioloških sistema. U novom žargonu to se zove deep tech iliti duboke tehnologije.

Zelene tehnologije ne postoje kao neki izolirani skup već zahvaćaju gotove sve ekonomske aktivnosti – dakle, ne samo energetski sektor već cijelu industriju, transport, građevinarstvo i poljoprivredu. Glavni izazov opet nije tehnološki već politički. Uzmimo na primjer solarnu i energiju vjetra koje su po troškovima proizvodnje sada u najmanju ruku jednake fosilnim gorivima. Unatoč tome njihova difuzija ide znatno iza potrebnog tempa zbog pojedinačnih interesa, posebno fosilnog lobija, u investicijama u transmisiji energije i njenoj distribuciji.