Karabeg nakon 1.308 ‘izgrađenih’ Mostova: Nacionalisti su postali prostaci, jezik im je pun uvreda i psovki

“Most” Radija Slobodna Evropa (RFE) osvojio je nebrojene slušatelje svojom prepoznatljivom mješavinom vijesti i intervjua, nudeći drugačiji pogled na domaća i međunarodna dešavanja.

Pod autorstvom i voditeljskom palicom Omera Karabega, program je služio kao važna platforma za marginalizirane glasove i poticao je prekogranični dijalog, učinkovito rušeći prepreke i stvarajući veze između pojedinaca iz različitih sredina i suprotstavljenih strana u sukobima. U 30 godina, “Most” je imao 1.308 epizoda i ugostio više od 2.000 sagovornika, postavši svjetionik nade i jedinstva u društvu često podijeljenom politikom i dezinformacijama.

Sumirajući tri decenije izazova s ​​kojima se suočava emisija, Karabeg za Al Jazeeru opisuje trenutnu situaciju, težinu izgrađenih mostova u klimi ispunjenoj prijetnjama secesijom, ratnom retorikom i porastom populizma.

Na pitanje kako je bilo voditi prve razgovore preko linije fronta, odgovara da je bilo lakše nego što se mislilo

“Januara 1994. godine, u ratno vrijeme, naša mala ekipa novinara iz svih dijelova bivše Jugoslavije okupila se u Minhenu da osnuje Redakciju Radija Slobodna Evropa na južnoslovenskim jezicima. Jedna od ideja bila je da pokrenemo emisiju u kojoj bi bio vođen dijalog preko linija frontova”.

U početku je bilo skepticizma, prisjeća se Karabeg. Sama ideja uključivanja u dijalog usred mučnih događaja u Vukovaru, poslije koncentracionih logora u Bosni i Hercegovini, te nemilosrdnog bombardovanja i opsade Sarajeva, takvih previranja, činila se nezamislivom. Polako, uprkos svim izgledima, ideja dijaloga je počela da pušta korijenje, nudeći tračak nade tokom naizgled nepremostivih nedaća.

“To je bilo vrijeme kada je u državnim medijima na području bivše Jugoslavije carevala ratna propaganda, kada je govor mržnje bio način izvještavanja, pa je onima koji bi pristali na takav dijalog prijetila opasnost da budu proglašeni izdajnicima. Pokazalo se, međutim, da na prostoru bivše Jugoslavije ima mnogo ljudi koji su spremni na dijalog i da se može razgovarati čak i o najosjetljivijim temama o kojima nije postojao ni minimum saglasnosti”.

Prva epizoda, koja je emitirana 24. aprila 1994. godine, predstavljala je pronicljiv razgovor između Karabega, Konstantina Obradovića s Fakulteta političkih znanosti u Beogradu i Zdravka Tomca, profesora Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i političara.

“Kada sam ih pozvao odmah su pristali. Tema je bila rat u Hrvatskoj. Obojica su zalagali da do rješenja dođe pregovorima mada su sumnjali da je to moguće. Moram priznati da sam u prvim Mostovima išao na sigurno. Zvao sam ljude koji su bili antiratno orijentisani i za koje sam pretpostavljao da me neće odbiti. Kasnije sam su mi sve češće bili sagovornici koji se ni u čemu nisu slagali, neki od njih su bili i nacionalisti, ali nisu izbjegavali dijalog”.

Uvjeren je da “Most” na izvjestan način predstavlja svjedočanstvo o tome da su dijalog i tolerancija bili mogući i u najtežim ratnim vremenima, kao i da mržnja i ksenofobija nisu prirodno stanje na ovim prostorima kao što su tvrdili ideolozi rata.

Most između Sarajeva i Beograda – nimalo lak zadatak

Uspostaviti most između Sarajeva i Beograda u to vrijeme nije bio lagan zadatak, no ekipa je uspjela. Sagovornici iz Sarajeva su na putu ka birou u Sarajevu, odakle su vođeni razgovori, bili izloženi snajperskoj vatri. Zbog toga se i postavlja pitanje postoji li danas tolika želja da se prenese istina, rizikujući pozicije, povlastice…

“Prvih mjeseci nije bilo moguće snimati ‘Mostove’ sa Sarajevom jer su sve veze bile u prekidu. Počeo sam ih snimati u julu 1994. kada je naš sarajevski biro, koji se nalazio u zgradi RTVBiH na Alipašinom Mostu, dobio satelitski telefon. Svaki dolazak je bio opasan, ali ljudi su dolazili. Prvi, tako da kažem, sarajevski ‘Most’ napravio sam jula 1994. godine. Sagovornice su bile dvije mlade žene – u Sarajevu advokatica Inja Pašalić, a u Beogradu studentica i antiratna aktivistica Aleksandra Berić. Inja je pričala o tome kako Sarajlije i pored pakla u kome žive nikoga ne mrze, a Aleksandra je očajavala što živi u gradu koji se strašno promijenio, koji ona više ne doživljava kao svoj”.

Naredni sarajevski “Most” uključivao je razgovore dva filmska reditelja – Mirze Idrizovića i Gorana Markovića koji se u to vrijeme nalazio u Bugarskoj gdje se sklonio od Miloševićevog režima.

“Mirza je zakasnio pola sata ili sat, ne sjećam se više. Kaže da jedva je stigao do našeg biroa. Tog popodneva bila je žestoka snajperska vatra. U njemu nimalo gorčine. Pitam ga da li se razočarao u svoje kolege iz Beograda, a on odgovara: ‘Mogu samo da se razočaram u prijatelje, a moje kolege se ponašaju onako kako misle da trebaju da se ponašaju’. Među političarima je malo onih koji bi za istinu rizikovali svoje pozicije i privilegije. Danas je vrijeme političara populista koji lažu i obmanjuju – ili da bi se dokopali vlasti, ili da bi je sačuvali.

Karabeg kaže da uprkos tome, postoji i nekolicina hrabrih koji su spremni govoriti istinu bez obzira na posljedice.

“Pogledajte šta se dešava Dinku Gruhonjiću, profesoru Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. Doživio je da ga lažno optuži sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Stiže mu na stotine prijetećih poruka, među njima i prijetnje smrću. Sve zato što se ne boji da govori istinu”.

Ovih je dana u fokusu Rezolucija o genocidu u Srebrenici. Na pitanje šta bi pitao Milorada Dodika, predsjednika bh. entiteta Republika Srpska i kako bi se dijalog u današnje vrijeme odvijao, odgovara da ga nikada nije zvao u “Most” zato što on ne želi dijalog.

“[Dodik] Ide u emisije u RS-u i Srbiji gdje mu novinari podilaze. Nabacuju mu pitanja da bi on mogao da se obruši na svoje protivnike. Kad mu na konferenciji za štampu neki novinar iz nezavisnog medija postavi neugodno pitanje, on se izdere na njega ili ga izvrijeđa. Kad bih imao priliku da mu postavim pitanje o Srebrenici, pitao bih ga ko to želi da srpski narod proglasi genocidnim o čemu on i Aleksandar Vučić ovih dana neumorno pričaju”.

U nacrtu Rezolucije o genocidu u Srebrenici, o kojoj treba da se razgovara u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, ne samo da toga nema ni u naznakama, nego se Srbija i Republika Srpska uopšte ni ne pominju, nastavlja Karabeg.

“Zamolio bih ga mi navede jedan jedini dokument gdje se ne samo srpski, nego bilo koji narod optužuje za genocid. Ne postoji. Optužuju se samo vlade i pojedinci. Znaju to i Dodik i Vučić, ali obmanjuju narod”.

Važnost srpsko-albanskih dijaloga

Sagovornik napominje kako su mu posebno značajni srpsko-albanski dijalozi, te podsjeća da je RSE jedini medij na kome se od 1994. godine do danas u kontinuitetu vode dijalozi između srpskih i albanskih političara i intelektualaca. Ukupno ih je snimio gotovo 150.

“Prvi i možda najznačajniji snimljen je septembra 1994. godine i u njemu su učestvovali filozof Mihajlo Marković, tadašnji ideolog Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, i Fehmi Agani, potpredsjednik Demokratskog saveza Kosova koji se uz Ibrahima Rugovu smatra tvorcem politike nenasilnog otpora Miloševićevom režimu”.

Tog čovjeka visoke moralnosti, izrazitog protivnika svakog nasilja, kako Aganija opisuje Karabeg, kasnije su za vrijeme NATO bombardovanja ubili pripadnici srpske policije.

“Zašto ovaj dijalog smatram najznačajnijim? Zato što je to bio prvi, a koliko znam i jedini, javni dijalog između jednog predstavnika vlasti u Srbiji i jednog funkcionera Demokratskog saveza Kosova, najveće partije kosovskih Albanaca koju Milošević nije priznavao. Otkako je počeo 1994. godine, albansko-srpski dijalog se do danas nije prekinuo na talasima RSE-a. Nije bio prekinut ni za vrijeme NATO bombardovanja, kada je Milošević protjerivao Albance sa Kosova, ni nakon završetka rata kada je srpska manjina bila izložena represalijama, ni kada je, nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, Beograd prekinuo sve veze sa Prištinom. Rekao bih da su ti Mostovi pomalo donkihotski pokušaj da se javnim dijalogom bar malo smanji ogroman jaz koji postoji između srpskih i albanskih političara i intelektualaca, između ‘srpske’ i ‘albanske’ istine”.

Gledišta nisu približena, svako je ostao na svojim pozicijama, ali se o vrućim temama ipak razgovaralo.

Među sagovornicima su bili Latinka Perović, Mika Tripalo, Vlado Gotovac, Stipe Mesić, Nijaz Duraković, Adem Demaçi… Predugačak je to spisak, priča iskusni novinar. Mnogi nisu među živima, a četvorica su bila i žrtve političkih ubistava – Zoran Đinđić, Oliver Ivanović, Ivan Stambolić i spomenuti Fehmi Agani.

Na pitanje koji mu je “Most” bio najteži i postoje li neki koje je želio prekinuti, odgovara kako su “najteži bili oni u kojima su učesnici izbjegavali odgovore”, ali i dodaje da ih “nikad nije prekidao”.

“Sjećam se ‘Mosta’ u kome su učestvovala dva bh. ratna komandanta – Sefer Halilović, bivši komandant Armije BiH, i Slobodan Praljak, bivši komandant Hrvatskog vijeća obrane. Tema je bila uloga HVO u ratu u Bosni i Hercegovini, a u stvari cijelu emisiju sam pravio da bih postavio pitanje ko je srušio Stari most u Mostaru. Morao sam temu tako formulisati jer da je u naslovu bilo rušenje mosta Praljak vjerovatno ne bi pristao na razgovor. Kada sam postavio to pitanje, Halilović je rekao da je Praljak izdao naređenje da se sruši Most, a Praljak je to odlučno odbio. Rekao je: ‘Moje ime se nigdje ne pominje u vezi s tim i molim da preskočimo tu priču’. Naljutio se i htio je da prekine razgovor”.

Jedva ga je uspio nagovoriti da nastave razgovor. Praljak je, nakon što je osuđen na 20 godina zbog učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu, izvršio samoubistvo tako što je u sudnici nakon izricanja presude popio otrov.

Ljudi su ga rijetko odbijali za učešće. Izuzetak je Kosta Čavoški, profesor Pravnog Fakulteta u Beogradu. On je u dva navrata učestvovao u polemikama o sudbini Srba u Hrvatskoj braneći njihovo pravo na pobunu.

“Kada sam ga treći put pozvao, a to je bilo neposredno nakon što je NATO bombardovao Srbiju, ljutito je odbio. Pitao sam ga zašto, a on mi je rekao da neće više da govori za Radio Slobodna Evropa zato što smo podržali bombardovanje Srbije. Rekao sam mu da mi samo izvještavamo, nije naše da nešto podržavamo, niti odbacujemo. On mi je na to odgovorio: ‘Nikada niste rekli da je to bila agresija na Srbiju’, na što sam mu rekao: ‘A zašto bismo rekli? Mi smo upotrebljavali termin kojim se služe svi strani mediji – intervencija NATO-a’. Čavoški je ostao pri svom stavu i rekao da ga više ne zovem”.

Navodi još jedan slučaj, koji ne bi nazvao direktnim odbijanjem.

“Nakon pada Miloševića, kada je Vojislav Koštunica izabran za predsjednika skraćene Jugoslavije, došao sam na ideju da pokušam da napravim dijalog između njega i tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. To je trebalo da bude prvi kontakt dva predsjednika. Mesić je odmah pristao. Nazvao sam šeficu Koštuničinog kabineta, koja je inače bila novinarka, i zamolio je da prenese moju molbu Koštunici. Rekao sam da je Mesić vrlo rado pristao. Vidio sam da se je ona zagrijala za tu ideju, a pošto je imala veliki uticaj na Koštunicu, ponadao sam da će mi se ostvariti namjera da prvi kontakt između predsjednika Srbije i Hrvatske nakon rata bude u Mostu. Međutim, nakon nekoliko dana ona me je nazvala i rekla mi da nije uspjela da ga nagovori”.

Navodno, rekao joj je da ne može javno da razgovara telefonom sa čovjekom sa kojim do tada nije imao nikakvog kontakta.

“Mislim da je to bio samo izgovor, nije htio da se upušta u dijalog sa čovjekom brze pameti i britkog jezika kakav je Mesić. To je bilo 2000. godine. Ali sam godinu dana kasnije 2001. uspio da u ‘Mostu’ okupim sva tri člana tadašnjeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine – Beriza Belkića, Živka Radišića i Jozu Križanovića. Razgovaralo se o saradnji sa Haškim tribunalom. Nije bilo velike razlike među njima. Bila su mnogo bolja vremena od ovih današnjih”.

Nipošto se ne bi upuštao u razgovore sa, kako ih naziva, “današnjim nacionalistima” iako je ranije u “Mostu” sučeljavao takve.

“To su bili teški dijalozi, puni međusobnih optužbi, ali nije bilo vrijeđanja i nisu prelazili granice dozvoljenog. Današnji nacionalisti su prostaci, primitivni, jezik im je prepun uvreda, čak i psovki”.

Dijalozi vođeni u “Mostu” publikovani su u dvije knjige. Prvih 100 dijaloga, nastalih tokom rata, objavljeni su 1998. godine pod naslovom Most dijaloga, razgovori ratu usprkos. Druga knjiga Mostova nosila je naslov Dijalog na buretu baruta i sadržavala je srpsko-albanske dijaloge vođene u periodu od 1994. do 2000. godine.

Na pitanje je li na pomolu nova knjiga, odgovara: “Ako bih radio treću, napravio bih izbor 100 najboljih dijaloga vođenih u Mostu tokom 30 godina njegovog postojanja. Ali to bi bio veliki posao. Ne znam da li bih za to imao snage. Za sada snagu trošim na snimanje novih Mostova”.

Na kraju, odgovara i na pitanje koliko je Slobodna Evropa, 30 godina kasnije, uistinu slobodna?

“Mislim da je slobodna. Da ne mislim tako, ne bih za Slobodnu Evropu radio 30 godina”.