Aco Petrović juriša goloruk na barikade

Piše: Zoran Čutura

Mnogo se, vjerojatno i previše, u posljednje vrijeme bavim likom i djelom Ace Petrovića, ali tako je kako je… On sam je elokventan i uvijek spreman za razgovor u kojem ću dobiti dvije-tri dobre “cvebe”, a dok klupska sezona miruje i reprezentacija je bila u prvom planu, bio je u središtu zbivanja. Prvo je iznenađujuće – meni iznenađujuće – biran za izbornika, pa je potom iznenađujuće – svima iznenađujuće – izborio plasman na Olimpijske igre, u Riju je iznenađujuće – ponovno svima iznenađujuće – uzeo prvo mjesto u skupini i u četvrtfinalu izgubio za loptu-dvije od kasnijeg osvajača srebra, Srbije. Da bi se na kraju balade i početku neke nove balade iznenađujuće – svima iznenađujuće – “autokandidirao” (formulacija koju je sam upotrijebio) i za sljedeći izbornički ciklus.

Pa, mogu početi time gdje sam i kako saznao za tu njegovu “autokandidaturu”, kupujući neke sitnice na benzinskoj pumpi u malom otočkom mjestu u sedam ujutro, kad mi je prodavač usput dobacio: “Opet će onaj vaš uzeti reprezentaciju.” Trebale su mi dvije sekunde da u cik zore shvatim koji je to “onaj moj”, a daljnje dvije sekunde da na licu mjesta održim kratak govor na tu temu.

Dio tog govora bila je i teza samog Ace, teza plasirana prije olimpijskih kvalifikacija, dakle vremenski i ne tako davno, ali prema slijedu događaja itekako davno. Teza je glasila: Što god se dogodilo na kvalifikacijama, i kasnije na – eventualno – Olimpijskim igrama, košarkašku reprezentaciju Hrvatske u sljedećem ciklusu mora voditi profesionalac. Eto, kao član Stručnog savjeta s pravom utjecanja na status izbornika, čije je članstvo u tom tijelu u svojevrsnom statusu mirovanja dok je god sam izbornik, Aco je “autokandidaturom” sam sebe demantirao.

– Tijek vremena je ipak neka “živa tvar”, koja se mijenja prema okolnostima i na nju se može i treba utjecati, a dogodilo se mnogo toga pozitivnog u našoj košarci tijekom proteklog perioda. Vratimo se na početak priče – uoči olimpijskih kvalifikacija zamoljen sam da se pozabavim tim “vrućim krumpirom”, da bi onda netko drugi kao izbornik ušao u “ciklus Tokio 2020”.

Nitko nije očekivao da ćemo ostvariti pozitivne rezultate u tom razdoblju, a ja sam bio osoba koju je nekako najlakše potrošiti, koja će najbezbolnije “poginuti” na zadatku. I bio sam spreman na to… U međuvremenu se stvorila izuzetna homogenost unutar reprezentacije, dobili smo pravu kemiju – barem ako govorim o osam igrača koji su nositelji igre i kvalitete. A kako su igrači iskazali želju da dalje nastavimo zajedno, na tom sam se tragu i ja kandidirao za sljedeći izbornički ciklus.

• Kako si i visoko u hijerarhiji Cibone, s kojom radiš solidan posao u smislu dugoročne konsolidacije kluba, pretpostavljam da se o profesionaliziranju izborničke pozicije ne bi moglo govoriti.

– I dalje ostajem u Ciboni, to nije sporno. Kad bih (p)ostao izbornikom, te se dvije uloge ne bi međusobno sukobljavale, jer izbornik reprezentacije nema operativni angažman iz dana u dan, samo periodično. I potpuno je nebitno bih li bio plaćen na izborničkoj poziciji ili ne bih. Poanta je u tome da ne želim prvi reći “ne” zbog okolnosti koje sam prethodno naveo. Neka netko drugi preuzme tu odgovornost na sebe. Postoje mehanizmi i institucije koje će odlučivati o tome, Stručni savjet kao savjetodavno i Upravni odbor kao izvršno tijelo, pa neka razmišljaju… Veliko je pitanje bi li bilo dobro da netko drugi kao izbornik – a koliko znam u ovom trenutku najbliži je toj ulozi jedan strani trener…

• Očito ne želiš reći ime, ali ja to smijem – riječ je o Talijanu hrvatskih korijena Trinchieriju, aktualnom treneru njemačkog Bamberga, s kojim je osvojio dva posljednja nacionalna prvenstva i s kojim je produžio ugovor do kraja iduće sezone. Znači, opet nema govora o profesionalizaciji izborničke pozicije.

– Dakle, pitanje je bi li bilo dobro da taj trener ponovo krene od nule s reprezentacijom. Da se razumijemo, meni bi bilo najlakše gledati Eurobasket idućeg ljeta iz centralne fotelje u svojoj dnevnoj sobi – gdje ti sad nesumnjivo sjediš – i potom pokazati palac gore ili palac dolje.

• Hajde, hajde, oduvijek si volio goloruk jurišati na barikade, pa ti ni sad to nije strano.

– Dobro se poznamo.

• A sukob interesa? Svi koji te sad hvale i dive ti se bit će veliki kritičari kad ti igrači u reprezentaciji budu imali neku vezu s Cibonom. Bilo kakvu.

– Ako sukob interesa nije bio sporan prošlog ljeta, ne vidim zašto bi bio sporan iduća četiri ljeta. Kad je trebalo “gasiti požare” nitko nije spominjao sukob interesa. Uostalom, tijekom svakog od tih ljeta će se verificirati izbornička pozicija. Ne prema sukobu interesa, nego prema rezultatima.

• Vidim da si već složio konstrukciju, po glavi ti se motaju svakakve ideje, pa idemo malo razgovarati hipotetički. Kao da si već izbornik u idućem ciklusu… Što bi to s reprezentacijom trebalo učiniti, kako je nadograditi, kako oplemeniti?

– Na ovih osam igrača koji su nositelji valjalo bi dodati još tri mladca koji to zaslužuju, ali će se za svoj status morati i sami izboriti – to su Bender, Žižić i Zubac. Jedini pravi problem reprezentacije je pozicija organizatora. Ne možemo se više skrivati iza Ukićevih minuta i iza igre bez “playa”. Te sitne prijevare mogle su proći na olimpijskom turniru, ali Eurobasket je puno brutalnije i zahtjevnije natjecanje. Tamo se igra pet utakmica u šest dana prve faze natjecanja, i vrlo lako bi nam se odmah moglo dogoditi onih pet minuta iz treće dionice utakmice protiv Srbije, kad smo možda izgubili i olimpijsku medalju.

• Rješenja?

– Treba proći sve domaće mogućnosti, sve igrače – zato smo i uzeli Marinellija u Cibonu, da ga istestiramo, ali isto tako treba se voditi “sivim ćelijama”, a ne srčanim mišićem. Ako uspijemo naći igrača koji će se tijekom iduće četiri godine žrtvovati za reprezentaciju, zašto ga ne naturalizirati? Ako ne budemo imali dobrog organizatora, sve ono što je već sagrađeno moglo bi se domino-efektom srušiti.

• Tu se slažemo. Nego, kad smo već na liniji, da te pitam i za trenera Cibone Mulaomerovića, koji je prošao pravu kalvariju s reprezentacijom BiH, i za klub kao instituciju.

– Mula… Prije nego što je preuzeo reprezentaciju BiH, sugerirao sam mu da je još prerano za njega, no vodilo ga je srce, i želio je nešto dati sredini u kojoj je rođen, u kojoj je ponikao. Što je normalna, prirodna ljudska želja. Nažalost, bure baruta je eksplodiralo, a on je ispao žrtvom. Iako je iza njega vrlo traumatično iskustvo, to se na njemu ne primjećuje u ovih nekoliko dana otkako se priključio trenažnom procesu u klubu. A na nama je da mu sad osiguramo sve preduvjete za miran, normalan trenerski rad.

Što se Cibone tiče – na budžetu smo od nekih 600.000 eura za iduću sezonu, racionalni smo i morat ćemo još neko vrijeme biti racionalni. U organizacijskom smislu do prvog listopada dobit ćemo novog predsjednika i ustrojit ćemo novu Skupštinu, sve ide prema planovima.

Izvor: Al Jazeera