AfD – stranka bez odgovora na vlastita pitanja

Iako je Angela Merkel osvojila četvrti uzastopni kancelarski mandat, a Kršćansko demokratska unija, koju vodi, zajedno s Kršćanskom socijalnom unijom, dobila najviše mandata na njemačkim parlamentarnim izborima, zapravo je iznenađujući rezultat Alternative za Njemačku obilježio izbore.

Od politički marginalne stranke, koju su u manje od četiri godine postojanja obilježile i kriza liderstva, mogući raspad, ali i nedostatak pravog političkog programa, stigli su u Bundestag, kao prva ekstremno desna stranka od Hitlerovog doba. Sad su treća stranka po snazi u parlamentu, iako biračima nisu imali puno ponuditi. Uglavnom su igrali na kartu straha njemačkih građana te ponajviše ciljali na prazan prostor, odnosno razočarane birače koje iza sebe ostavlja Angela Merkel.

Prvo im je rad obilježilo nedvosmisleno protivljenje Europskoj uniji, zahtijevali su ukidanje eura, a potom su ustali protiv imigracijske politike kancelarke Merkel, šireći otvorenu islamofobiju i ksenofobiju. Pozivali su na zabranu minareta i nošenja hidžaba. Zalagali su se za povratak tradicionalne njemačke obitelji, u kojoj je žena potpuno podređena (iako među liderima imaju dvije žene). I pritom, u svojim uličnim aktivnostima ili verbalnim porukama, nisu propuštali priliku slaviti naciste. Ili bar aludirati na njih.

Za ilustraciju atmosfere koja je vladala u Njemačkoj i prije samih izbora, kad je već bilo jasno da će AfD ući u Bundestag, njemački mediji prenijeli su nagađanja kako rasporediti buduće zastupnike. Treba li AfD-ovim zastupnicima dati krajnje desna mjesta, ili ih odvojiti prolazom, kako bi se istaknula distanca prema njima, samo su neka od pitanja koja su postavljana. I onda je, navodi Deutsche Welle, čak i poslovnik izmijenjen kako bi se spriječilo da najstariji zastupnik, ako i bude iz AfD-a, predsjedava prvom sjednicom.

‘Smrtni skok’ za stranke bez programa

Njemačko društvo je više-manje pokazalo što misli o AfD-u, i glasanjem za njih, ali i protivljenjem njihovom ulasku u parlament, na prosvjedima organiziranim u izbornoj noći, no sad je pitanje hoće li njihovih 94-ero zastupnika baš imati punu slobodu promocije svojih, često vrlo neprihvatljivih stajališta u Bundestagu.

“Ulazak u parlament je često ‘smrtni skok’ za partije koje nemaju pravi program, odnosno, poluge koje bi isti sprovodile. To znači – ne učestvuju u vršenju vlasti, gde se te iste poluge nalaze. Ove vansistemske partije imaju veliku negativnu energiju, koja je pretočena u vrlo jasno i glasno i bukački izrečeno šta neće. A, neće izbeglice, neće strance, neće, neće, neće… Naravno, to je legitimno. Kada ih upitate kako to rešiti, nastaje problem, veliki problem”, ukazuje politički analitičar Duško Radosavljević.

Smatra kako stranke poput AfD-a nemaju odgovore na pitanja poput onih “kako zaustaviti strance, kako ih ‘isterati’ iz zemlje, ko umesto njih da radi najslabije plaćene i prekarne poslove, ko da bude ‘rezervna armija rada’ u kapitalističkoj ekonomiji”.

“U parlamentarnim hodnicima oni se susreću sa realnošću, u parlamentarnoj proceduri se gube, lutaju, odustaju od arlaukanja, većina od njih, jer je njihova mera političkog angažmana usmerena na uspaljivanje najnižih emocija kod polusveta, na ulicama i periferiji industrijskih gradova. Kako se primaknu centrima – kako geografskim, tako i političkim – umivaju svoju retoriku, kako bi zadobili parče političkog kolača, ili bar mrvice sa stola gde obeduje vlast”, govori Radosavljević.

Trumpova pomoć

No, ono u što je malo tko vjerovao, pogotovo poznajući njemačku osjetljivost na sve ono što to društvo i podsjećanja na Drugi svjetski rat, a posebice nacizam, ipak se dogodilo. Uzaludna su opravdanja kako je AfD-u najviše glasova stiglo s istoka, s područja bivše Demokratske republike Njemačke. U tom smislu, politički analitičar Davor Gjenero smatra kako “njemački Istok još uvijek nije tako demokratski konsolidiran kao što je to zapadni dio države, koji već 68 godina živi unutar demokratskog ustavnog okvira”.

“Njemačka je konsolidirana demokracija, s jakim demokratskim medijima i snažnim civilnim društvom, dakle stupovima društva koji će uspješno spriječiti moguću radikalizaciju koja bi dolazila iz saveznog parlamenta.”

“Uspjeh radikalne desnice moglo bi se tumačiti i ‘urotničkom teorijom’, a pomoć što ju je AfD imala od konzultanata na američkim izborima, koji su savjetovali Trumpov blok, nije slučajna, jer američki predsjednik ima itekako interesa oslabjeti utjecaj njemačke kancelarke Angele Merkel. Međutim, taj interes ne može biti potkopavanje demokratskog poretka u Njemačkoj, nego isključivo igra moći”, navodi Gjenero.

Poruke od kojih se ‘diže kosa na glavi’

Ono što je sigurno, u poslijeizbornim kombinacijama, jeste činjenica da AfD ostaje u opoziciji. Svaki sedmi parlamentarac dolazi iz te stranke, pa se s te strane političkog spektra mogu očekivati mnoge poruke za koje Benjamin Pargan, šef redakcije radija Deutsche Welle za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, kaže da će očekivano biti takve da će se “mnogima dizati kosa na glavi”.

“Do sada su djelovali bez političke infrastrukture, bez zastupničkih mjesta u Bundestagu, bez državnog novca za stranački rad, a postigli su tako veliki uspjeh. Sad se mnogi pitaju šta će uraditi kad jednog dana budu imali priliku govoriti na tako jednoj velikoj pozornici kao što je Bundestag. Postoje jasna pravila i zna se šta je zakonski zabranjeno, a oni su dovoljno pametni da se toga drže, no već sada je svima jasno da će parole koje su i do sada prelazile granicu dobrog ukusa biti često zaobiđene i pregažene te zamijenjene novima zbog čega su svi zabrinuti”, prognozira Pargan.

I ne samo zbog poruka, nego i zbog djelovanja i aktivnosti koje su se do sada uglavnom ograničavale na prosvjedne marševe s jasnim i nedvosmislenim antiimigracijskim, antiislamskim ili protueuropskim porukama, postavlja se pitanja kako je moguće u njemačkom društvu to spriječiti. Odnosno, postoji li u njemačkom političkom miljeu mogućnost sankcija ili zabrane djelovanja pojedinih stranaka, čak i kad uđu u Bundestag, ako promoviraju ideje i djelovanja koja prizivaju nacizam?

“Ustavno i pravno su granice, odnosno letvica, koju treba preskočiti da bi se neka stranka zabranila jako visoko podignute. Načelno, mogućnosti da se neka stranka zabrani su vrlo teške, vrlo su velike barijere koje se treba prijeći u pravnom, formalnom i ustavno-tehničkom smislu. O tome niko i ne priča, jer ipak AfD nije prešao određene granice, bez obzira na širenje rasizma, mržnje, izjave da treba biti ponosan na vojnike iz dva svjetska rata.. Smatra se da to još uvijek nije dovoljan razlog za zabranu i o tome se još uvijek ne razgovara nego se stranke nadaju da će im se kroz demokratske okvire suprotstaviti i pokazati da nemaju konstruktivne prijedloge za rješenje, nego samo šire paniku i mržnju”, objašnjava Pargan.

Zabrana gotovo nemoguća

Odgovarajući na isto pitanje, Gjenero podsjeća kako je Ustavom Njemačke regulirano djelovanje političkih stranaka, pri čemu je osnivanje i djelovanje stranaka slobodno, ali da mora biti demokratski kontrolirano. Osim toga, po Ustavu, “stranke koje, zbog ciljeva ili ponašanjem sljedbenika, nastoje potkopati ili ukinuti slobodni demokratski temeljni poredak ili ugroziti postojanje Njemačke bit će proglašene neustavnima”. O neustavnosti odlučuje Savezni ustavni sud.

“Kad neka stranka osvoji tako relevantan broj glasova kao što je to uspjelo AfD-u, pokušaj ustavno-pravne zabrane njena djelovanja, međutim, bio bi opasna avantura. Stranka će biti pod kontrolom njenih financija i primorana na demokratske unutarnje procedure, i to je trenutno primjenjiv mehanizam demokratske kontrole. Od toga je, naravno, važnija javna i društvena kontrola, koja u Njemačkoj već djeluje”, napominje Gjenero.

Smatra i da je AfD “već odigrala ulogu koja joj je bila namijenjena” te ukazuje kako je već nakon izbornog “trijumfa” unutar AfD-a započeo raskol. Po njemu, “malo je vjerojatno da bi se ta stranka mogla održati kao snažan faktor, nasuprot demokratskim medijima i snažnom građanskom društvu, koji na nju gledaju s otvorenim prezirom”.

Unatoč iznenađenosti mnogih izbornim rezultatima u Njemačkoj, Pargan na kraju prepričava svojevrsnu političku zanimljivost. Dok svi upiru prstom u Njemačku, za koju se smatralo kako u njoj sve perfektno funkcionira, i upozoravaju kako je moguće da je tamo etablirana jedna takva stranka, postoje i stavovi kako je Njemačka “postala normalna europska država”, primjećuje. Podsjeća kako je Njemačka, među rijetkima u Zapadnoj, pa i Srednjoj Europi, bila jedina koja nije imala krajnje desnu stranku u parlamentu. S AfD-om je dobila i više nego što je očekivala i čemu se malo nadala.

Izvor: Al Jazeera