Al-Aqsa: Kap koja je prelila čašu

Izrael već dugi niz godina slijedi svoje političke ciljeve nasrtanja na palestinsku zemlju kroz religijske prizme (EPA)

Detektori metala na ulazu u kompleks džamije Al-Aqsa nisu ništa više do najnovija prepreka na dugom i neravnom putu. A, na određeni način, njihovo uklanjanje je dio sporazuma između kralja Jordana Abdullaha II i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua za povratak zvaničnika izraelske ambasade u Jerusalem nakon “incidenta” u izraelskoj ambasadi u Ammanu, u kojem je zaštitar izraelske ambasade nasmrt ustrijelio dva jordanska državljana.

Ali, ovo nije prvi takav događaj, niti je ovdje stvar u uređajima poput onih na aerodromima. Dovoljno sam star da se sjećam Šestodnevnog rata iz 1967. godine, kada su izraelski Jevreji trijumfalno izjavili da će se konačno moliti na Brdu hrama, kako nazivaju kompleks džamije Al Aqsa. Od tada je ova ograđena teritorija od 35 hektara, poznata kao Sveti hram (Al-Haram al-Sharif), ili kompleks džamije Al-Aqsa, bila poprištem brojnih ružnih događaja i neriješenih situacija.

Sjećate li se 1969. godine, kada je džamija Al-Qabali zapaljena, ili crnog ponedjeljka 1990. godine, kada je 20 Palestinaca ubijeno u masakru u Al-Aqsi? Sjećate li 63 osobe koje su poginule 1996. godine, tokom protesta jer su Izraelci otvorili novi tunel ispod Zapadnog zida? Ili Druge intifade 2000. godine, koja je pokrenuta dijelom zato što se Ariel Sharon šepurio po kompleksu? Od tada su konfrontacije između Palestinaca i izraelskih doseljenika koje štite izraelske snage dovele do eskalacije nasilja u Izraelu i na okupiranim palestinskim teritorijama.

Opasna mješavina

Zapravo, Izrael već dugi niz godina slijedi svoje političke ciljeve nasrtanja na palestinsku zemlju kroz religijske prizme. Jednostavno je: prisvojite zemljište na osnovu političke ideologije i onda tvrdite da ga uzimate za vjerske svrhe. Zapravo, Izrael raspravlja o sličnom konceptu po kojem bi Jevreji i muslimani dijelili ovaj Sveti hram.

Izrael je predložio da ga dijele vremenski i prostorno, gdje bi muslimani i Jevreji ulazili u kompleks džamije Al-Aqsa na molitvu u različito vrijeme. Predlažući to, Izrael je iskoristio dogovore u Ibrahimovoj džamiji (poznatoj Jevjrejima pod nazivom Pećina patrijarha) u Hebronu kao budući primjer za Jerusalem. U Hebronu, naprimjer, Jevreji upotrebljavaju 60 posto džamije, dok muslimani imaju samo 40 posto.

Shodno tome, jevrejski religiozni doseljenici se bore da otmu ta prava na vjerskoj osnovi, a vladini zvaničnici ih podstiču iz političkih razloga. Upravo je ove sedmice list Al-Resalah izvijestio kako je Bezalel Smotrich iz stranke Jevrejski dom pozvao na gradnju sinagoge u dvorištu Al-Aqse. Opasna je to mješavina kada se religija i politika udruže na takav zapaljiv način. A ishod je taj da se svaka prilika grabi da se predstave nove realnosti na terenu. Zar to nije slučaj sve vrijeme s ilegalnim naseljima?

Detektori metala, kada se gledaju odvojeno, samo su mali faktor. Ali, gledano šire, oni postaju alat za uspostavljanje postepene kontrole na palestinskom teritorijom na način koji neće uznemiriti arapske i muslimanske osjećaje, a pogotovo neće alarmirati međunarodnu zajednicu, uključujući Evropsku uniju. Svako povećanje prava izraelskih Jevreja neizbježno vodi ka reduciranju prava palestinskih muslimana – dok se jednog jutra muslimani u Palestini i drugdje ne probude shvativši da je aranžman iz Hebrona preslikan i u Jerusalemu.

Grabežljivi planovi

Ali, postojala je razlika. U prošlosti, arapski i muslimanski svijet je branio prava Palestinaca na treće najsvetije mjesto u islamu. Od Saudijske Arabije do Maroka, od Egipta do Jordana, ove države su koristile svoj moralni i politički položaj da spriječe razvoj takvih grabežljivih planova. Međutim, nakon arapskih ustanaka iz perioda 2010-11. politička topografija regije se značajno promijenila – u nekim slučajevima suptilno, a u nekim sasvim očigledno. Ovih dana arapske mase su zauzete svojim sizifovskim borbama protiv despotizma vlastitih vladara da bi dizali glas za prava Palestinaca.

Zapravo, Palestina danas ima veću podršku izvan arapskog svijeta nego unutar njega. Malobrojne su arapske vlade koje i dalje podržavaju prava Palestinaca – bilo da je riječ o pravu na samoopredjeljenje, ili na kretanje, ili ispovijedanje vjere. Zaista, jasno je da se osnivaju novi savezi i da niču nova neprijateljstva: Izrael je više strateški saveznik s kojim se dijele obavještajne informacije, a ne protiv kojeg se bori zbog svetih mjesta i nečijih otuđenih prava. Budući da je Iran zakleti neprijatelj nekih arapskih lidera, važi pravilo da neprijatelj mog neprijatelja postaje moj prijatelj.

Zato mi je teško gledati takozvani antiteroristički kvartet dok teatralno blokira Katar – jednog od svojih – i kažnjava ga za postupke koji nisu ništa drugačiji od postupaka onih koji ga optužuju. Zar ne bi bilo bolje da investiraju vrijeme, energiju i novac braneći prava Arapa koja se kradu polako ali kontinuirano?

Političke greške imaju tendenciju da se vraćaju i progone arapske lidere: nadam se da to neće biti slučaj i ovdje, također.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera