Al-Sisi vodi Egipat prema građanskom ratu

Piše: Wadah Khanfar

Obraćanje egipatskog ministra odbrane, generala Abdul Fataha al-Sisija 24. jula je, zapravo, bila zvanična objava građanskog rata, dodatni dokaz da je vojni udar protiv izabranog egipatskog predsjednika bio iznimno loše proračunat i izveden čin. Sisi je u ovom govoru, ako se izuzme krinka civilne vlade koju je postavio i želio koristiti kao masku, sebe predstavio kao novog egipatskog faraona.

Tri sedmice nakon svrgavanja Mursija, nakon proizvoljnih zatvaranja koja su uslijedila, zastrašivanja i kampanje blaćenja ugleda protiv njegovih pristalica, sada je očigledno da je politička kriza u ovoj državi daleko od razrješenja.

Riješenost demonstranata

Vojska uviđa da pristalice svrgnutog predsjednika počinju dobijati bitku. Bili su iznenađeni i oni, kao i tzv. liberalne snage (koje podržavaju udar), jer su mase koje su se okupile na trgovima Kaira i u ostalim egipatskim gradovima u spomenutom periodu bile daleko brojnije nego što su očekivali.

To upućuje na dvije stvari: prvo da okupljeni demonstranti koji su se protivili državnom udaru nisu svi članovi Muslimanskog bratstva, što je podatak koji oni koji su izveli udar i njihove medijske kuće naglašavaju. Druga stvar je da je odlučnost i riješenost demonstranata daleko veća od očekivane.

Premda su egipatske sigurnosne snage poznate pod imenom baltagiya (davitelji) napale demonstrante, usljed čega je život izgubilo više od 200 osoba, a povrijeđeno više od hiljadu – protesti protiv vojnog udara i dalje se šire.

Legitimnost za vojni udar vojne vođe su izvele iz demonstracija od 30. juna, shodno tvrdnji da je vojska čuvar volje naroda. No, s obzirom na to da su Mursijeve pristalice, također, uspjele organizovati masovna okupljanja, legitimnost koja je pripisana vojnom udaru time je narušena. Posljedica je da je ministar odbrane pozvao svoje pristalice na demonstracije.

U svom obraćanju, koje je sadržavalo dugačka opravdanja za vojni udar, Al-Sisi je optužio Mursijeve pristalice za nasilno ponašanje i terorizam. Završio je zahtjevom koji bi uistinu mogao zapaliti iskricu građanskog rata; pozvao je svoje pristalice da protestuju u petak 26. jula, isti dan kada će i Mursijeve pristalice organizovati masovne demonstracije.

Zlokobno je dodao kako od narodnih masa traži ovlaštenje da učini sve što je potrebno da se izbori protiv „nasilja i terorizma“.

Ovim ovlaštenjem da se obračuna sa onime što on naziva „nasiljem“ i „terorizmom“ Al-Sisi, zapravo, namjerava uz upotrebu sile rastjerati Mursijeve pristalice, koje mirno protestuju.

To bi značilo prolijevanje krvi jednog dijela naroda na osnovu odobrenja koji je dao drugi dio naroda, iako su oružane snage opravdale vojni udar protiv demokratskog procesa kao neophodnu mjeru da se spriječi prolijevanje krvi Egipćana.

Prema tome, nalazimo se na pragu scenarija koji je gori od očekivanog i koji je najopasniji. Ukoliko nasilje počne to će dovesti do stanja nestabilnosti i haosa, koje se proteže od Iraka i Sirije do Libana. Ukoliko se Egipat pridruži crnoj listi, a s obzirom na težinu stanja i arapskog i afričkog konteksta, time će se haos proširiti do još neviđenih razmjera, ponajviše zato što su egipatski susjedi Libija i Sudan već suočeni sa ozbiljnim sigurnosnim problemima.

Izvrtanje slike

Vojna uprava je dovela do destruktivne političke borbe, borbe koja je kompleksnija od sposobnosti vojne uprave da se pozabavi njenim posljedicama. Pogriješila je u procjeni situacije kada je zavisila od političke saradnje liberalnog režima i ostataka prethodnog režima, koji nemaju istinsku podršku naroda, iako imaju poprilično velik medijski utjecaj. Mediji mogu uspješno izvrtati sliku stvarnosti jedan određeni period, no to ne može promijeniti konstante jednog društva.

Jedan od glavnih razloga koji je doprinio pogrešnoj procjeni egipatske vojske kada je u pitanju mogućnost uspjeha vojnog udara je to što je zavisila od stava regionalnih igrača koji su izrazili podršku, uz dodatak da je taj stav došao iz predjela koji bi trebalo da jedni s drugima nisu u dobrim odnosima. Politička i finansijska podrška došla je iz nekih arapskih država. Izrael je to dobro primio, sirijski predsjednik Bashar al-Assad uputio je pohvale, a Iran je izrazio zadovoljstvo.

Međutim, svi ovi stavovi bili su rezultat trenutnih proračuna koji su bili karakteristični za određene strane.

Osim toga, cijela regija je u nestabilnom stanju i spomenute strane imaju svoje specifične probleme. Prema tome, sve i ako regija pruži podršku, time se ne osigurava legitimnost za vojni udar koji nije uspio dobiti internu podršku.

Stav Zapada varira između oklijevanja pružanja podrške vojnom udaru i davanja opravdanja. Možda najlošije proračunat stav s najužim pogledom na posljedice je stav američke administracije, koja je ono što se dogodilo odbila opisati kao vojni udar.

Umjesto toga pokušali su dati opravdanje za taj događaj tako što su ukazali na propuste predsjednika Mursija. Takav stav je bez presedana o pitanju historije svjetske demokratije. Ukoliko dozvolimo vojskama država čije vlade ne rade dobro ili su izgubile popularnost da ponište politički proces, vojske mnogih država će svrgnuti svoje vlade i tenkovi će se spustiti u glavne gradove svijeta, čak i one u srcu Evrope.

Dakle, značajno je da se Egipat i regija spase od nasilja koje se nad njima nadvilo. Bliski istok će uskoro postati ogromno poprište nasilja i haosa i svijet treba preuzeti svoj dio odgovornosti, te u kratkom roku pokrenuti inicijativu koja će dovesti do ponovnog uspostavljanja demokratskog procesa.

Tačno je da je inicijativa za pomirenje i okončanje sukoba trenutno u fazi stagnacije, izuzev stava da je primirje između sukobljenih frakcija, koje bi zaustavilo moguće nasilje, potrebno i moguće.

Veliki jaz

Ova inicijativa mora se sastojati od koraka koji stvaraju atmosferu za istinsko pomirenje, počevši sa oslobađanjem onih koji su nakon vojnog udara u pritvoru, prije svega izabranog predsjednika Mursija i garantiranjem prava svim Egipćanima da mogu protestovati uz zaštitu od napada i garantiranjem slobode medija za sve, tako što će se medijskim kućama koje je vojska zatvorila dozvoliti nastavak emitovanja. To bi, također, trebalo uključivati i obećanje svih strana da neće pribjeći nasilju. 

Vojni udar u Egiptu je doveo do velikog jaza među stanovnicima regije i, ukoliko ga ne premostimo, naći ćemo se na granici otvaranja novog poglavlja, zasnovanog na pribjegavanju nasilju kao jedinom načinu političkog aktivizma. Tada više niko neće moći ubijediti narodne mase na Bliskom istoku da je mirno preuzimanje vlasti moguće, jer je pozive na demokratiju zaglušio topot teških vojničkih čizama.

Tekst je izvorno objavljen u Huffington Postu.