Albansko pitanje i krvna osveta dijele pravdu u Libiji

Poslije Velike Srbije i Velike Hrvatske, sad na scenu, krupnim koracima nastupa Velika Albanija (AP)

Albansko pitanje je opet izvučeno iz srpskih rukava. Ponovo, kao primer imperijalne politike, od koje se zvaničnicima u Briselu, autorima vladajuće filozofije o nepromenjivosti granica, diže kosa na glavi.

Međutim, u Beogradu, još od 1912. godine, vrište i nariču, prenemažu se i kukaju, zbog mogućeg ujedinjenja Prištine, Tirane i Skoplja, iako najnovijii uzgoj velikoalbanskih pretenzija, u staklenoj bašti Brisela, kao prevencija mogućih sukoba na Balkanu, dobija konture lukrativne realnosti.

Povodom albanskog pitanja, kreatori zapadne politike, iznova i vešto otvaraju sve kontroverze i probleme srpsko-albanskih odnosa, što ide u prilog Vučićevoj promociji teorije zavere, nadrianalitici međunarodnih odnosa i raspirivanju straha i mržnje o “Velikoj Albaniji”.

U zamci sopstvene pameti

Maske nastavljaju da padaju, ali na Balkanu ne odustaju od teritorijalnih hiperbola. Posle Velike Srbije i Velike Hrvatske, sad na scenu, krupnim koracima nastupa Velika Albanija.

Ne, nisu albanski lideri, kako ubeđuju beogradski aforističari, opijeni samo “Džonijem Vokerom”. Ima u albanskoj političkoj agendi, nacionalni program formulisan relativno kasno, krajem 19. veka. U vidu prenaglašene Prizrenske lige, uz podsećanje da iako nikad nisu priznali otomansku vlast, Albanci su sticajem imperijalnih okolnosti, u drugoj dekadi 20. veka, ostali podeljeni ili bolje rečeno dodeljeni Italiji, Grčkoj, Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori.   

Dalji epilog, znamo. Posle Drugog svetskog rata i italijanske defanzive, prirodni priraštaj Albanaca je eksplodirao. Ne samo zbog smišljene politike, što apostrofiraju srpski šovinisti, nego zbog dramatičnog poboljšanja zdravstvene zaštite i životnog standarda. 

Bili su to preduslovi za etničku konsolidaciju i homogenizaciju Albanaca. Na Kosovu, u Makedoniji, Grčkoj, Crnoj Gori i Preševskoj dolini, centar albanskog ujedinjenja vide u Prištini. Međutim, njihovi sunarodnici iz Albanije, poodavno već zaziru i na pomisao od ambicija kosovske metropole, što ponovo afirmiše, proročku misao Miroslava  Krleže, kojom je pre pola veka upozorio jugoslovenske nacionaliste: “Upali ste u zamku sopstvene pameti.”

Sad Albance, umesto Tirane, ujedinjuju Amerikanci. Belosvetski maheri, predstavljeni kao velikoalbanski lobisti, zaboravljeni, pa vraćeni na glavnu scenu, poturaju projekte, čije mape i kreacije, više liče na hedonistički sedativ, nego na ozbiljni putokaz u regionalnu budućnost, koja na Balkanu vodi direktno u inferiornost, bez saveznika i dobrosusedskih odnosa.

Zna to, bolje od ostalih, vodeći albanski lider Edi Rama. Lišen mita o albanskom jedinstvu, čak nekoliko puta, svojom pozicijom i nadmoćnim umom, poput svakog američkog kadra, govorio je o projekciji Velike Albanije. I to pred Vučićem, mada je i dalje njegov omiljeni neprijatelj. Bez konkurencije, u bezgraničnom zamajavanju, tokom potrage saveznika i eventualnog odustajanja od “kalimero politike”, jer je davno potrošena matrica o nepravdi.

Jedan put, mnogo pojaseva

Osokoljeni međunarodnom podrškom, Albanci igraju na kartu bestežinskog stanja Beograda. Znaju, gotovo do tančina, sve Ahilove pete srpskog “forin ofisa” u Nemanjinoj 11, a naročito se uzdaju u vreo voštani žig srpskog političkog diletantizma, još jednog u nizu dokaza da nema dobre spoljne politike, sa lošom unutrašnjom.

Ili, još od Karađorđevića, Srbijom vladaju oni koji ne vladaju svojim ambicijama.

Takva politika, postala je legitimni diplomatski kanal na relaciji Beograd – Priština. Armirana prostačkom lascivnošću i provincijalnim trivijalnostima, što reče Miro Vuksanović: “Ječi od praznih reči, iako su došli dani dugih jezika”.

Ne čudi onda, što je daleko tačka na zaobilaženje istine.

U orgijaškom vokabularu, anegdotskog karaktera, albansko pitanje se komentariše posprdnim izjavama, u stilu titoističkih komesara i populističkim doskočicama. Vodeći seizi na jednom putu, sa mnogo pojaseva za spasavanje zdravog razuma su Aleksandar Vulin, ministar Srbije za bivše jugoslovenske republike, izjavom: “Prošli put, kad je video srpsku vojsku, Haradinaj je trčao, a sledeći put, kad je vidi, on će puzati”.

I onda vrhunac šeretskog rodoljublja, Miloševićevog anemičnog naslednika Ivice Dačića, posle izjave o velikoalbanskim ambicijama: “Naravno, Haradinaj može da vidi Niš, ali samo iz njegovog zatvora”. 

Tek da se zna i ne zaboravi. Na balkanskom poprištu za svađe i borbu, prema istoričaru Ali Hadriju, buržoaska istoriografija nije uspela da odgovori na centralno pitanje nacionalnog pokreta od tridesetih godina 19. veka, do proglašenja nezavisne Albanije 28. novembra 1912. godine. Ona je samo doprinela u sakupljanju podataka u vezi sa Prizrenskom ligom, od koje datira prvi korak  albanskog nacionalnog preporoda.

Prizrenskom ligom do vilajeta

Krvavo i mukotrpno. Albanski san nije (p)ostao košmar, nego java.

Uprkos društveno-ekonomskoj zaostalosti, složenim unutrašnjim feudalno-čitlučkim odnosima u ravničarskim krajevima ili plemenski patrijarhalnoj tradiciji u pobrđu, specifičnog karaktera koji je doprineo društvenoj diferencijaciji. Na krilima nacionalnog tržišta i ekonomskih zajednica, zajedničkog jezika i karakterističnoj konstituciji (!), formira se albanska nacija. Naročito, u kolonijalnoj emigraciji, u Rumuniji i Bugarskoj, delovali su prvi ideolozi albanskog nacionalnog oslobodilačkog pokreta, među kojima su najpoznatiji Naum Većilhardži i Zef Jubani.

Bili su to nestašni čuperci, koji i dan-danas vire. I skaču, pravo u oči Italije i Engleske, bez obzira što je Rajhštatskim sporazumom od 8. jula 1876. bilo predviđeno, pored ostalog, da se u slučaju potpunog raspada evropske Turske formiraju nezavisne kneževine Bugarska, Rumelija i Albanija. Mimo neskrivenih diplomatskih igara Austro-Ugarske i Rusije, a pod izgovorom “zaštite hrišćana” i “pacifikacije Balkana”, u okviru tzv. istočnog pitanja. Malim ustupcima, pokušano je  maskiranje imperijalističkih zahteva.

Sve u cilju, da se Albanija izgubi, na  balkanskom horizontu.Takođe i susedne zemlje – Grčka, Bugarska, Srbija i Crna Gora, s posebnim interesovanjem i teritorijalnim pretenzijama pratile su kako će se, u okviru balkanskog pitanja, rešiti albansko pitanje. Oduvek tretirano kao trn u oku i poželjan plen.

Sve, navodno, ka komunikaciji uzajamnog upoznavanja i priznavanja. Formiranje Prizrenske lige, albanskog pokreta protiv Turske i organizacije  koja kanališe teritorijalne ustupke protiv suseda, ubrzano je neprijateljskim stavom srpske vlade prema Albancima u Južnoj Srbiji, saveznicima u zajedničkoj borbi protiv Osmanlija, što je Dimitrije Tucović u delu Srbija i Arbanija okarakterisao kao “opšti revolucionarni preokret, kod Albanaca, čiji je pokret za autonomiju dostigao najvišu tačku, organizovanjem Prizrenske lige”.

Sa dva programa panislamskog karaktera i trećim naprednijim delom, kojim se traži uspostavljanje autonomije u krajevima, većinski sa Albancima opredeljenim za ujedinjenje, u jedan vilajet. Ostavljen, velikim silama, da  storiju drže za taoca i opet konačno presuđuju.

Usputno zlo je svemirsko dobro

Evropski vlasnici vlasti, albansko pitanje doživljavaju, kako je sugerisao Aleksandar Poup, u Ogledu o čoveku: “svo usputno zlo je svemirsko dobro”.

Posle odluke administracije Džona Kerija da prizna pravo naroda Kosova na samoopredeljenje, Priština priželjkuje novu geopolitičku normalu. Zahvaljujući američkom intervencionizmu na Balkanu, “Kosovo je sused, a ne južna pokrajina Srbije”, poručuje Baton Haxiu, direktor TV Klan Kosova oportunom Briselu i podsetio: “Pre 2.000 godina, naši preci, Iliri i Epiroti, zajedno sa komšijama Makedoncima i Tračanima, vladali su polovinom sveta, ali su posle međusobnog istrebljivanja jedva preživeli”.

Na surovom Balkanu. Kultura sa eutanazijskom brutalnošću, kastrirana je duhom zajedništva. U svakom trenutku, moguće je pronaći fitilj za džaranje po svežim ranama ili ožiljcima iz prošlosti. Ima ih previše, u svačijem dvorištu postoje telali šovinističkih rapsodija.

Najjači smo u sunovratu. Srbi patološki veruju da mogu da vrate nešto što ne samo da nisu izgubili, nego što nije nikad bilo njihovo. Osim u uslovima divlje okupacije, nad tuđom zemljom i ljudima, koji rado, poput Haxiua, citiraju izreku “Shpirti në trup të huaj” (“Duša u stranom telu”), namenjenu velikosrpskoj frazi “Kosova është shpirti i popullit serb” (“Kosovo je duša srpskog naroda”).

Srbijo, ćuti, samo ćuti…

Verni omerti i okađeni tamjanom. Psihijatri taj fenomen definišu kao “autošovinizam” ili “stokholmski sindrom”. Po svemu oprečan, rešavanju albanskog pitanja, o kome su podrobno pisali Zef Mirdita, Plinije Stariji, Božidar Ferjančić, Momčilo Spremić, Bogumil Hrabak, Skender Rizaj, Zavalani, Milan Šuffley, Juris von Hahn, Živko Avramovski.

U isto vreme, ni reči o istrebljenju Ambasade Srbije u Libiji. O pogibiji tročlanog sastava, koji su svojim životima platili ceh jeftine politike i mutnih dilova burazera, kumova i ortaka. Čak šest godina posle povlačenja diplomatskog osoblja većine država iz Libije.

Očigledno, posle Albanije, krvna osveta deli pravdu u Libiji. Samo što plemenski poglavari, više haju za pare, nego za krv. Sve, baš sve praštaju, osim naručenog, pa neisporučenog oružja i zadržane kapare.

Nedozvoljena trgovina ili pranje para uzrok su likvidacije nepoželjnih svedoka.

Već viđeno, u vreme strahovlade balkanskog kasapina. Repriza, u režiji garanta balkanske stabilnosti.

Albansko pitanje čeka odgovor, a libijska veza je pukla.

Zato, Srbijo: ćuti, samo ćuti …

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera