Aleksandar Šapić igra da drugi pobijede

'Moja odgovornost je trenutno za oko 200 porodica', kaže Šapić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Aleksandar Šapić je čovek tri u jedan. Duhom i karakterom je borac i pre svega sportista, potom političar, a nadasve je humanitarac. Međutim, kad s njim otvoreno i opušteno razgovarate između nekoliko svakodnevnih sastanaka i obaveza, onda ovo poslednje – humanitarac – spontano i nenametljivo dolazi na prvo mesto. Uostalom, i sam kaže da su mu humanitarni rad i osnivanje fondacije “Budi human” nešto najvrednije što je dosad postigao.

“To je najveća stvar koju sam u životu učinio i šta god dalje da budem radio sigurno je samo jedno – nikad neću prestati da se bavim humanitarnim radom. To me učinilo drugačijim čovekom, tako i toliko da se danas drugačije zahvaljujem svevišnjem što sam ja u prilici da pomažem drugima, a ne oni meni”, objašnjava jedan od svojih životnih principa Aleksandar Šapić, legenda jugoslovenskog i srpskog vaterpola, predsednik opštine Novi Beograd, osnivač i noseći stub humanitarne fondacije “Budi human”. 

Trebalo mu je, kaže, vremena da shvati “kako u zemlji Srbiji ništa nije bilo sveto, pa ni humanitarni rad”.

“Govorili su mi da je to borba protiv vetrenjača, a shvatio sam da su mnogi besramno obeščastili čak i plemenitost humanitarnog rada. Hteo sam da pokažem kako se to može raditi i drugačije, pa je naša fondacija osmišljena poput onog providnog časovnika – sve je transparentno, do poslednjeg dinara, i sve se vidi i zna.

Ljudi, stranke i politika

Aleksandar Šapić nekad je bio funkcioner Demokratske stranke, predsednik njenog beogradskog odbora. Ipak, napustio je DS, a obrazloženje i danas staje u dve reči – zbog ljudi.

“Ne postoje dobre i loše stranke – postoje dobri i loši ljudi koji su u strankama i koji ih vode. Suočavao sam se i sa nekim polusvetom koji preko noći, ničim zasluženo, dolazio do strahovite moći, vlasti i uticaja, do imovine stečene nakon što su u stranku uneli samo hemijsku olovku. A što se tiče mene i politike – onog momenta kad više ne budem mogao da dam svoj pečat ovom poslu, ja ću sam izići.”

Fondacija “Budi human” ne meri tuđe sudbine, muke i probleme  – na njihovoj internet stranici www.budihuman.rs  građani sami odlučuju kome i kako će pomoći. Dok objašnjava da Fondacija trenutno prikuplja pomoć za 120 bolesnih mališana, 63 odraslih, šest udruženja, sedam ustanova i vodi tri posebne humanitarne akcije, Šapić – inače vrlo temperamentan sagovornik – na trenutak zastane i kaže: “Znate, postoje deca koja nisu imala čak ni tu sreću da se rode zdrava. Ponekad i po par dana ne mogu da se oporavim kad ih vidim i kad se sa tim suočim.”

Ponosan što je sa grupom saradnika stvorio “jednu ozbiljnu fondaciju”, kaže da humanitarna organizacija “nosi i jednu veliku odgovornost”.

“Moja odgovornost je trenutno za oko 200 porodica. Sad hoću da napravimo stabilnu instituciju koja ne zavisi od mene, to ne sme da zavisi od jednog čoveka. U punoj sam snazi i najzrelijim godinama, želim da to iskoristim na najbolji mogući način”, u jednom dahu izgovara Šapić.

Neizbrisiv trag svakako će biti njegov nesvakidašnji gest, jedinstven na ovim prostorima, a nesumnjivo redak i u svetu: da svoje najvrednije osvojene medalje na svetskim, evropskim prvenstvima, kupovima i olimpijadama ponudi na aukciji kako bi prikupio dodatni novac za Fondaciju i time naglasio važnost pomoći i podrške ljudima suočenim sa surovim životnim izazovima.

Na internet aukciji su se tako našla 24 zlatna, srebrna i bronzana odličja, ponuda je i dalje u toku, a ostale su još samo tri medalje, pa se Šapić nada da će uskoro, za mesec -dva, i one biti prodate.

Tri medalje kupio je sam, ali ne da bi ih vratio među uspomene već – da ih pokloni. A poklonio ih je, spontano i bez ceremonija, porodicama dece kojima njegova fondacija već pomaže. No, priča o Šapićevoj humanitarnoj misiji tu, svakako, ne prestaje. Naprotiv.

Sport kao životno iskustvo

Pogled u sportski retrovizor vlastitog života Šapiću i danas pomaže da savlada mnoge problematične svakodnevne situacije.

Aleksandar Šapić učestvovao je u ovogodišnjem Beogradskom maratonu i stazu polumaratona od 21 kilometar pretrčao za 1:41:44

“Žao mi je što se potcenju sportisti i njihovo životno iskustvo. Jedna od osnovnih definicija inteligencije je snalaženje u novonastalim okolnostima, a sportisti su, posebno vrhunski, nebrojeno puta bili u takvim situacijama. Ljudi potcenjuju iskustvo koji nosi jedan sportista jer je on, praktično, za svojih petnaestak godina karijere i tridesetak godina života vrhunskog sportiste proživeo čitav nečiji jedan život, naročito ako je počeo da se bavi sportom od malih nogu. Tu je sublimirano suviše stvari, to se resorbuje i kasnije postaje vaša prednost u odnosu na druge”, uveren je Šapić.

Brži od Siniše Malog

Aleksandar Šapić učestvovao je u ovogodišnjem Beogradskom maratonu i stazu polumaratona od 21 kilometar pretrčao za 1:41:44, najbolje za dosadašnjih sedam trka, a iza sebe je ostavio – sadašnjeg gradonačelnika Beograda Sinišu Malog.

Svestan je, međutim da je današnji sport “dospeo u neke druge vode”, često isuviše zamućene novcem i biznisom.

“Problemi sportista su počeli 90-ih godina prošlog veka kad sport postaje veliki biznis, a početkom 21. veka naročito. Do 90-ih sportisti na našim prostorima, suštinski, nisu mogli da žive od sporta, ali im se izlazilo u susret da upišu i završe fakultet, društvo im je pomagalo da dođu na neko uticajnije mesto, pa smo tako dobijali privrednike koji su bili bivši sportisti, ali su postajali i uspešni poslovni ljudi”, kaže Šapić.

Na pitanje kako to da se, uz karijeru svetski uspešnog sportiste, posvetio politici, a potom i humanitarnom radu, tvrdi kako “nije postojao nikakav plan”, mada priznaje da ga je “politika ipak zanimala malo više nego prosečnog sportistu”.

“Moj ulazak u politiku bio je splet okolnosti i poznanstava s nekim ljudima iz politike. Posle odsustva iz Beograda zbog vaterpola od 1994. i povratka 2009. hteo sam da dam doprinos mom gradu, ulici, parku… Tako je počelo, odlučio sam da se oprobam koristeći ta poznanstva u politici. Ja sam suštinski u lokalnoj politici, kao pomoćnik gradonačelnika i predsednik opštine Novi Beograd, ali sam bezazlen u smislu političkih ambicija kakve imaju današnji političari”, svestan je Šapić političke bare u kojoj danas u Srbiji pliva previše krokodila.

Možda upravo i zato kaže kako, “kad bi mogao da vrati vreme, nikad više ne bi ušao u politku”, mada uz to ima i jedno “ali…”

Čovek važniji od medalja

Nije problem dati novac, uvek možete da ga date i ponovo zaradite. Pitao sam sebe: do čega ti je najviše stalo? Deca i porodica su naravno, na prvom mestu, drugo su bile moje medalje, one su nekakva sublimacija, sav moj dotadašnji život. Da, treba da daš svoje medalje, rekao sam sebi, kako bi pokazao koliko ti je stalo i da ne postoji ništa važnije nego da pomogneš onima koji sami sebi ne mogu pomoći, kaže Šapić.

“Priznajem, sad bi bilo glupo da se, posle devet godina, sklonim. Neko mora da pokaže da je bolji od mene.”

Posle takvog odgovora logično je pitanje ima li ambicije da uđe u trku za mesto gradonačelnika Beograda jer je sve više nezadovoljnika načinom i manirima kojima grad vodi sadašnji prvi čovek Siniša Mali. Odgovor nije bio direktan i “da”, već “logično je imati ambiciju da uradite nešto više”.

“Žao mi je što u Beogradu ne postoje izbori za gradonačelnika već ga bira Skupština grada. I zato smo često i dobijali ljude za koje nikad nismo čuli jer okače glavu svog lidera na bilbord i onda Srbija glasa za te lidere koji posle personalizuju neka svoja kadrovska rešenja u gradovima i opštinama. Tako su meni u opštini Novi Beograd protivkandidati bili Vojislav Šešelj, Aleksandar Vučić, Boris Tadić, Ivica Dačić… Oni su bili na bilbordima, ali niko od njih ne bi prihvatio da bude predsednik opštine. Nije lako biti u politici ako nemate stranku iza sebe, ali sam na Novom Beogradu ipak uspeo da osvojim najviše glasova, a veliko je zadovoljstvo znati da se ljudi opredeljuju po onome što ste im ponudili i uradili za njih i za lokalnu zajednicu i evo, sad sam u drugom mandatu predsednika opštine.”

Ne želi da sluša savete raznih PR i marketinških savetnika i da objašnjava biračima kako je on “najbolje rešenje”.

“Ko sam ja da odlučujem šta narod želi? Moje je da uradim najbolje što umem i šta bih ja uradio za tu poziciju. Daću sve od sebe, kao što sam radio i u bazenu”, poručuje Aleksandar Šapić, najavljujući posredno da ipak neće baš tako lako otići iz politike.

Izvor: Al Jazeera