Aleksandra Kostić: I fotografijom pomozimo Romima

Aleksandra se fotografijom, kako kaže, bavi vrlo kratko, ali je uspjela dobiti vrijedne nagrade (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarao: Mladen Obrenović

Mlada Nišlijka Aleksandra Kostić nedavno je, na svjetskom natječaju koji je raspisala Europska komisija, osvojila glavnu nagradu za fotografiju na kojoj mala Romkinja u ruiniranom pogonu nekadašnje tvornice drži veknu hljeba. Njezin rad je ocijenjen kao uvjerljivo najbolji, a poruka fotografije više je nego jasna i istinito bolna.

O svom radu i bavljenju fotografijom Aleksandra Kostić priča za Al Jazeeru. 

  • Fotografijom se, kako sami kažete, bavite 3-4 godine, no već ste uspjeli dobiti i jednu od prestižnih nagrada na svjetskom natječaju koji je raspisala Europska komisija na temu “Our Future is on the Table”. Za to ste nagrađeni sudjelovanjem na izložbi u jednom od svjetskih centara fotografije – Milanu. Ima li odgovora, pozitivnog odgovora za budućnost djevojčice s veknom hljeba u ruci s nagrađene fotografije?

– Bez obzira što je fotografija izašla u javnost, za sada nije bilo posebnog interesovanja za budućnost ove devojčice. Ali, znam da sam većinu posmatrača naterala da makar sebi postavi neka pitanja, jer mislim da umetnost ne treba da postoji da bude lepa, već treba da vas natera da osetite nešto.

  • Uspjeli ste pobijediti među 200 autora iz cijelog svijeta, no ni njihovi radovi, pretpostavljam, nisu ništa manje dramatični. Ne bih izdvajao pojedine države koje pripadaju tzv. Trećem svijetu, ali me zanima – je li i Vaša fotografija surova, teška, gorka slika Srbije koja tu državu svrstava uz rame najnerazvijenijih i vrlo siromašnih?

– Svaka fotografija je pričala svoju priču. Među finalistima je bilo fotografa iz ekonomski nerazvijenijih zemalja od Srbije. Šta je tačno presudilo da moja fotografija bude pobednička – nisam sigurna.

Ona predstavlja pojedince koji žive teško, bez osnovih namirnica na svom stolu, a posebno najmlađe koji su simbol budućnosti. Tema konkursa je bila “Our Future is on the Table”. Fotografijom sam htela da izazovem gledaoce da razmotre investicije koje su potrebne danas da zaštite zdravlje i dobrobit budućih generacija.

  • Djevojčica koja drži hljeb, taj neizostavni dio ishrane na ovim prostorima, više je od simbola. Srećete li siromašnu djecu i njihove roditelje na ulicama svog Niša, ali i cijele Srbije?

– Hleb je oduvek imao jaku simboliku. U ranija vremena označavao je duhovnu povezanost između članova porodice, od njihovih predaka do potomaka, on je bio pokazatelj etičke snage i što je najvažnije – bio je simbol opstanka i pobede života nad smrću.

Takav odnos prema hlebu, kako su Srbi verovali, osnovnoj i najzdravijoj hrani, uticao je da on postane predmet posebnog poštovanja kao zaštitnika svakog čoveka do današnjeg dana. Siromašnu decu i roditelje sam sretala svuda, i van granica svoje zemlje i u najrazvijenijim gradovima Evrope. Konkretno, devojčica sa fotografije je iz mog komšiluka. Ali nije to samo problem Srbije, problem je celog sveta.

  • Pripadnici romske manjine ne žive teško samo u Srbiji, nego i u cijeloj regiji. Može li se Romima i njihovoj djeci pomoći i na način ovakvog promoviranja njihovih problema u javnosti kako to Vi činite?

– Naravno da može. A pre svega im treba podići svest o tome kako da pomognu sami sebi. Dosta njih samo očekuje pomoć i traže da im se nešto pruži, a ne razmišljaju o tome da li su i kako to zaslužili. Ovde ne mislim na bespomoćnu decu i bolesne koje svakako treba pomagati.

Većina Roma nema ni obavezno osnovno školsko obrazovanje, samim tim nisu kvalifikovani za veći deo poslova. Sa druge strane sam upoznala ljude romske nacionalnosti koji su rešili da uzmu stvari u svoje ruke. Postoje organizacije koje imaju programe samozapošljavanja za nacionalne manjine. Za sve postoji rešenje, ali morate da imate ideju i makar neko osnovno znanje i obrazovanje.

  • Na Vašim fotografijama dominiraju portreti, ulični motivi, detalji kojima “pričate priču”. Što Vas konkretno privuče u detalju koji uspijevate ovjekovječiti u svojim djelima?

– Zavisi, nije to uvek ista stvar. Nekada to bude svetlost, nekada pokret, bilo koja vrsta kontrasta, nekad izraz lica, ali mislim da su najbolje fotografije one koje prikazuju osećanja, a samim tim i u posmatračima bude osećanja, kakva god ona bila.

  • Završili ste grafički dizajn na Fakultetu umetnosti u Nišu. Vidite li sebe isključivo u toj struci ili ćete se u potpunosti posvetiti fotografiji te svoj talent i znanje usmjeriti na pomaganje ljudima kroz ukazivanje na njihove probleme zaustavljene u vremenu pomoću kamere?

– Bez obzira što je grafički dizajn moja primarna struka, za moju ličnost je to malo komercijalno zanimanje i nikad nisam bila dizajner 100 odsto. Pored dizajna i fotografije, bavim se i slikarstvom.

Priznanje u Briselu mi je znak da koračam pravim putem, tako da planiram da se još više posvetim fotografiji i to baš ovoj sferi fotografije koju ste pomenuli. Volela bih da se priključim nekoj od svetskih socijalnih organizacija i da globalne probleme prikažem na svoj način, kroz objektiv.

Izvor: Al Jazeera