Američka i ruska vizija sirijske budućnosti

Piše: Majed bin Abdulaziz al-Turki

Da li postoji rusko-američka saradnja i međusobno razumijevanje kada je riječ o budućnosti Sirije? Čemu su vodili susreti ove dvije strane na marginama sastanaka u UN-u? Da li i pitanje Ukrajine također igra ulogu u pregovorima o budućnosti Sirije?

Sve su ovo opravdana pitanja koja se nameću u kontekstu trenutnih previranja u sirijskoj krizi i očekivanih implikacija u regiji Bliskog istoka. Sigurno je da adekvatan odgovor na njih nećemo ni dobiti, zbog različitih vizija, programa i instrumenata na ove dvije strane.

Međutim, opće je poznato da između ove dvije strane postoji obavještajna koordinacija, dok je iransko-izraelsko prisustvo veoma snažno na sceni, te predstavlja zajednički nazivnik i kriterij koji u velikoj mjeri spaja ove dvije sile. Izjave koje pristižu sa američke i ruske strane potvrđuju da postoji stalni kontakt između ruskog ministarstva odbrane i američkog Pentagona.

Također se može sa sigurnošću konstatirati i to da Ukrajina igra veoma bitnu ulogu u balansiranju dijaloga između Putina i Obame, što ide do te mjere da se postižu politički kompromisi, pa čak i na „uštrb života sirijskog naroda.“

S obzirom da je ova jednadžba postavljena naopačke u Putinovim očima, uslijedila je veoma brza, direktna i snažna ruska vojna reakcija u Siriji, te je  prizvala u sjećanje rusku vojnu akciju u Gruziji iz 2008. godine za vrijeme vladavine Medvedeva, a to je bio odgovor na ponašanje Georgea W. Busha prema Osetiji, koju Rusija vidi kao područje od strateškog značaja u ruskom Kavkazu. 

Razilaženje stavova

Što se tiče Sirije, možda je suštinsko pitanje oko kojeg se ove dvije strane, američka i ruska, razilaze zapravo to da Amerika ima svoj projekat, koji ne determinira samo obrise uređenja i budućnost Sirije, nego i podjelu čitave regije, zbog čega ulaže mnogo napora kako bi se produžila sirijska kriza sve dok ne sazrije konačna forma tog projekta (Novi Bliski istok uz iranske i izraelske instrumente), a njegove konture iscrtaju na terenu, posebno u Siriji i Iraku.    

Budući da se političko rješenje u Siriji putem pregovora preklapa sa američkim projektom u regiji, nestaju sve diplomatske dimenzije aktera (mislim unutar sirijske opozicije) te se pred političkim i sigurnosnim liderima regije aktivira pitanje terorizma u Siriji.

Takvo pitanje predstavlja se kroz problem organizacije Islamska država Irak i Levant ili Daisha, odnosno hibridnog entiteta. U tu svrhu pokreće se i međunarodna vojna akcija koja otvara mnoga pitanja o ciljevima, napadima i rezultatima koji se na taj način žele postići.

Čak i izjave visokih američkih zvaničnika (američki sekretar odbrane) kako su napadi usmjereni na grupu ISIL, ne osporavaju da se, s druge strane, ojačava sirijski režim! 

Što se tiče Rusije, ova država ima definiran stav o Siriji koji se svodi na to da neće odustati od ove države u korist američkog projekta, s obzirom da je prethodno izgubila Irak i Libiju, niti će tražiti pomoć kako bi se pojavila na političkoj i vojnoj mapi Sirije.

Naprotiv, donosi čvrstu odluku da se nametne kao sila bez davanja težine drugim aspektima i pojedinostima, pri čemu se oslanja na svoje staro vojno prisustvo u luci u Tartusu još od 1971. godine, kao i zahtjeve sirijskog režima „bez legitimiteta“ za ruskom vojnom intervencijom, pored opravdanja borbe protiv terorizma (ISIL-a ), čiju opasnost ni Amerika ne može osporiti, kao i borbu protiv ove grupe, budući da se nalazi na čelu međunarodne koalicije koja se bori protiv ISIL-a.

Ono što je najopasnije u cijelom slučaju jeste da se sukob u Siriji pretvara u tvrdoglavost i međunarodnu konfrontaciju, te da bi intenziviranje američko-ruskog sukoba u Siriji moglo dovesti i do vojnog uplitanja Kine, kao strateškog i vojnog partnera Rusije, u cilju zajedničke odbrane interesa obje strane. Kina se neće ustručavati da, u političkom i vojnom smislu, stane na stranu Rusije u Siriji.

Tri paradoksa

Postoje tri osnovna paradoksa u odnosima između Amerike i Rusije vezano za sirijski sukob:

Prvo: ni jedna od ove dvije strane ne želi pad Assadovog režima, što se na praktičnom planu pokazuje kroz američki model djelovanja i otvoreno kroz rusko usmjerenje.

Drugo: obje strane zajednički učestvuju u napadima na pobunjeničke snage koje je izrodila sirijska narodna revolucija i sunitske brigade koje se bore za pobjedu sirijske revolucije.

Dok treći, a ujedno i najveći paradoks predstavlja činjenica da ni jedna od ove dvije strane nije reagirala na direktno vojno uplitanje Irana u sirijske probleme, počevši od libanskog Hezbollaha, zatim iranskih brigada na čelu sa Qassemom Soleimanijem iz Iraka, uprkos tome što se iživljavaju nad sirijskim narodom i prakticiraju terorizam bez presedana.

Šta više, rade na sistematskoj promjeni demografske slike, naročito Starog Damaska. Svako ko prati dešavanja u Siriji može sagledati budućnost koja čeka ovu državu kroz realnost koju živi Irak. Tu i tamo, trebalo bi se prisjetiti i izjave izraelskog ministra odbrane upućene sirijskim alevitima da postanu doseljenici na Golanskoj visoravni!

Glavna dilema koja se javlja kao posljedica djelovanja međunarodnih sila jeste razilaženje oko „već dogovorenih“ stvari koje se tiču budućnosti Sirije nakon režima Bashara al-Assada. Pad sirijskog režima u ovoj fazi ni jedna strana ne smatra poželjnim.

Atmosfera koja trenutno vlada u pogledu Sirije tiče se kontrole iranskih vojnih snaga nad ključnim geografskim područjima u Siriji koja su preuzeli u koordinaciji sa snagama sirijskog režima. Prema tome, Sirija će postati teren za vojne napade iz više pravaca, po uzoru na Libiju, pod pokroviteljstvom regionalnih i međunarodnih sila, gdje će se angažirati i Izraelska vojska uz izgovor zaštite sigurnosti njihove države. 

Svjesnost nespremnosti

Sa sigurnošću tvrdim da su pobunjeničke snage i sirijska opozicija unutar i izvan granica države duboko svjesne svoje nespremnosti za ovu fazu, zbog čega se nadaju nekim alternativnim scenarijima. Međutim, sirijske opcije veoma su teške, izuzetno teške u ovoj fazi. Međunarodne snage i iranska interveniranja nisu ostavila neke moguće i prihvatljive opcije pred sirijskim narodom i predstavnicima opozicionih snaga.

Stoga, Međunarodna zajednica može posegnuti za Ženevom 3, kako bi se utvrdio princip jedinstva Sirije, što neće biti izvodljivo ukoliko se ne usvoji i niz pripremnih aktivnosti za budućnost Sirije, a to su:

Stvaranje sigurne zone unutar Sirije koja bi obuhvatala veći dio teritorije ove države. Ujedinjeni narodi imali bi nadzor nad ovim područjem kako bi se ponovo vratio civilni život na tim teritorijama, a glavna područja naselila, i to pod sirijskom narodnom upravom. 

Zabrana vojnih letova u Rusiji, uz zračni nadzor UN-a.

Rad na povratku sirijskih izbjeglica i raseljenih osoba na sigurna područja u Siriji.

Što se tiče budućnosti Sirije, postoji veoma malo raspoloživih opcija koje su u isto vrijeme i jako teške. Takva situacija nije rezultat nemogućnosti pronalaska rješenja, nego odsustva iskrene volje međunarodnih sila za rješavanje krize u najboljem interesu sirijskog naroda. Trenutna situacija na terenu svjedoči nedostatku volje i brige za interesima i sudbinom sirijskog naroda.

Iniciranje rješenja

Prema tome, možda je sirijska opozicija ta koja treba inicirati rješenje, u skladu sa stavom ove dvije pokretačke sile:

Prvo: da se privede kraju kompletan civilni projekat o budućnosti Sirije nakon režima Bashara al-Assada, koji bi sadržavao nacrt novog ‘privremenog’ sirijskog ustava nakon revolucije, čime bi se odredile osnovne karakteristike civilnog života i iscrtao okvir za regionalne i međunarodne odnose.

Drugo: dogovor o političkim i vojnim ličnostima koje će voditi Siriju kroz tranzicijski proces u periodu od dvije godine, pa sve dok se ne uspostavi stabilnost civilnog života, te ostvari ambijent i izvrše pripreme za održavanje općih izbora.

Da bi se proveo ovakav korak, i ukoliko se želi ostvariti uspjeh, neophodna je podrška i pokroviteljstvo zaljevskih zemalja, kao i da takav korak, također, bude dio zaljevske vizije o rješenju sirijske krize. Pored toga, potrebno je razmišljati i o mehanizmima međunarodne zaštite kako bi se budućnost Sirije sačuvala od regionalnih uplitanja (pod tim mislim na Iran i Izrael), te načina borbe protiv terorističkih organizacija koje su nastale kao posljedica sirijske krize.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera