Američki gas ugrožava zemlje Zaljeva

Zaljevske države će u narednim godinama imati priliku da rekonstruiraju svoju ekonomiju finansiranjem od naftnih prihoda (Reuters)

Piše: Anas bin Faisal Al-Haji

Zaljevske zemlje branile su svoj udio na tržištu nafte i takva politika je počela davati rezultate, no problem počiva u tome da je glavna prijetnja za ekonomiju Zaljevskih država američki gas. Samim tim, povećanje cijena nafte neće riješiti problem ovih država, pogotovo zbog toga što američki gas ugrožava petrohemijsku industriju Zaljeva i izvoz tečnog gasa.

Diversifikacija izvora prihoda u državama Zaljeva je moguća, ali će taj proces biti dosta teži od onoga što pojedini očekuju.   

Brojni stručnjaci se slažu da će u budućnosti cijene nafte naglo rasti, ali se uveliko razilaze oko toga kada će se to i desiti. Smatram da je najrealniji scenarij taj da će do velikog porasta cijena nafte doći u 2017. i 2018. godini, nakon čega će one pasti na razuman nivo.

Prema tome, države Zaljeva će u narednim godinama imati priliku da rekonstruiraju svoju ekonomiju finansiranjem od naftnih prihoda.   

Ono što opravdava visoke cijene nafte u budućnosti jeste kontinuirani pad u svjetskoj proizvodnji nafte, dok se istovremeno očekuje nastavak povećane potražnje za sirovom naftom.

Glavni razlog zašto je to tako jesu niske cijene nafte – smanjivanje cijena nafte imalo je za rezultat odgađanje ili otkazivanje investicija vrijednih stotinu milijardi dolara u postupku istraživanja, bušenja i proizvodnje, ne samo u zemljama izvan Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), nego i unutar država članica OPEC-a.      

Kao rezultat smanjenja cijena nafte, pojedine nacionalne i privatne naftne kompanije nisu u mogućnosti finansirati ni održavanje.

Takva situacija dovest će do smanjenja proizvodnje iz ranije izbušenih naftnih bušotina. Pojedine procjene ukazuju na deficit između dva do tri miliona barela dnevno u 2018. godini, dok jedna od najvećih evropskih naftnih kompanija smatra da će deficit dosegnuti i do sedam miliona barela dnevno u 2020. godini. 

Plaćanje dugova

Ima i onih koji vjeruju da će povećanje cijena nafte dovesti do njihovog ponovnog pada zbog povećanja proizvodnje nafte u SAD-u. Gledano dugoročno, ova ideja je tačna, ali je na kratkoročnom i srednjoročnom planu netačna. Porast cijena nafte na šezdeset dolara po barelu, na primjer, neće prouzrokovati bilo kakvo povećanje u proizvodnji američke nafte iz više razloga.   

Kompanije će se usredotočiti na poboljšanje svog finansijskog stanja – zbog teške finansijske situacije u kojoj se nalaze, američke naftne kompanije će svako povećanje prihoda, kao rezultat povećanja cijena nafte, prvenstveno koristiti za plaćanje dugova a zatim za poboljšanje finansijske pozicije kompanija, dok ova sredstva neće trošiti na nove operacije bušenja.   

Nedostatak radne snage drugi je razlog – imajući u vidu stanje u industriji, pogotovo u sektoru usluga, gdje je došlo do otpuštanja nekoliko desetina hiljada radnika, inženjera i eksperata, može se reći kako ne postoji mogućnost brzog povećanja proizvodnje bez obzira na to koliko će rasti cijene nafte.

Podaci kroz historiju pokazuju da je veoma niska stopa povratka ovih radnika i inženjera u naftni sektor generalno, a posebno na njihova stara radna mjesta. To znači da će bilo koja reakcija američkih proizvođača na rast cijena nafte biti spora.   

Cijene između 60 i 65 dolara po barelu mogu doprinijeti da se zaustavi pad proizvodnje, ali neće dovesti do rasta proizvodnje nafte iz škriljaca.

Također, ponovni rast troškova  znači da je smanjivanje troškova u posljednjim mjesecima privremeno, a ne trajno. Naftna kompanija neće moći bušiti naftni bunar ili ga dovršiti ukoliko ne plati veće koncesije u svjetlu oštre konkurencije na raspoložive resurse.

Proces hidrauličnog lomljenja (fracking) – jednog od glavnih uzroka naftne i gasne revolucije u Americi – mogao bi zahtijevati čekanje i po tri mjeseca zbog nedovoljnog broja timova koji rade u ovoj oblasti nakon što su veliki broj njih otpustile strane naftne uslužne kompanije. Rast troškova znači da će pojedine kompanije odgoditi povratak na operacije bušenja sve dok one ne postanu ekonomski održive.

To će imati značajne implikacije na tržište u slučaju da kompanije nisu očekivale povećanje troškova, jer to znači i potpune promjene njihovih planova i odgađanje projekata.     

Vlažni (mokri) gas kao konkurencija nafti još je jedan razlog. Rastom cijena nafte na približno 60 dolara po barelu, američki proizvođači će se suočiti sa pojavom koja je specifična samo za njih – eksploatacija ležišta mokrog gasa može biti korisnija od pojedinih ležišta nafte. To znači i usmjeravanje investicija na eksploataciju vlažnog gasa, a ne na naftu, što će usporiti povratak američke nafte na tržište.

Razlog zašto je to tako počiva u tome da mnoge kompanije i nezavisni proizvođači imaju ugovore za bušenje na različitim područjima, od kojih su pojedina bogata naftom, druga suhim a neka pak vlažnim (mokrim) gasom.

Ponekad su ova polja u neposrednoj blizini jedna drugih ili imaju različite geološke slojeve, a sve što kompanija treba da uradi jeste odabrati sloj sa kojeg želi vršiti eksploataciju ugljikovodika.  

Ono što proizvođače ohrabruje na ovu opciju jeste činjenica da cijena tečnog prirodnog gasa uglavnom odgovara cijenama nafte.

Samim tim, kompanije će imati koristi od povećanja cijena nafte, a istovremeno imati korist i od gasa, koji se trenutno gasovodima distribuira za Meksiko i Kanadu ili u obliku ukapljenog gasa (TPG) brodovima specijaliziranim za ovakav način transporta (TPG tankerima) preko terminala u Meksičkom zaljevu.

Tu je i značajan rast proizvodnje, koji zahtijeva visoke cijene. U principu, cijene između 60 i 65 dolara po barelu mogu doprinijeti da se zaustavi pad proizvodnje, ali neće dovesti do rasta proizvodnje nafte iz škriljaca. Američka proizvodnja počet će bilježiti rast sa cijenama preko 70 dolara po barelu, a mogla bi porasti na najmanje pola miliona barela dnevno s cijenama nafte od 80 dolara po barelu.


Brojni stručnjaci se slažu da će u budućnosti cijene nafte naglo rasti, ali se uveliko razilaze oko toga kada će se to i desiti [Reuters]

Povratak na period rasta proizvodnje od više od milion barela nafte dnevno zahtijeva cijene iznad 90 dolara po barelu, stoga bi dramatičan porast cijena koji se očekuje u naredne tri godine omogućio Amerikancima da podignu svoju proizvodnju dugoročno, do te mjere da SAD postane najveći proizvođač sirove nafte u svijetu. 

Kod ove države javlja se problem da će deficit u ponudi biti veći od viška proizvodnih kapaciteta u Saudijskoj Arabiji. Prema tome, Saudijska Arabija neće moći obuzdati cijene nafte osim ukoliko ne uspije velikim djelom preusmjeriti sektor električne energije na gas i obnovljive izvore energije. Tek tada će Saudijska Arabija moći povećati izvoz nafte bez povećanja proizvodnje.  

Naftna revolucija

Možda će efekti američke naftne revolucije na ekonomiju Zaljevskih država biti jasniji čitaocima zbog velikog medijskog praćenja tržišta nafte i njenih cijena s jedne strane, te zbog direktnog utjecaja ovakvih dešavanja na građane i one koji borave u Zaljevskim državama.

Američka gasna revolucija mogla bi imati još gore i teže posljedice na ekonomiju u Zaljevu od američke naftne revolucije i to je gorka realnost. Ako je Saudijska Arabija ta koja kontrolira tržište nafte i može popraviti ono što se da popraviti, onda se to ne odnosi na oblast gasa.

Odatle je jasna veoma važna uloga diversifikacije ekonomije i izvora državnih prihoda, budući da je nafta glavni izvor prihoda u Zaljevu. Međutim, što se tiče industrije nafte i gasa u SAD-u, radi se o industriji u vlasništvu privatnog sektora u velikoj ekonomiji SAD-a.  

Sjedinjene Američke Države obiluju ogromnim količinama gasa i plinovitih fluida, koji se mogu proizvoditi u velikim količinama uz relativno niske troškove, do te mjere da je SAD trenutno najveći proizvođač gasa u svijetu.  SAD je povećao izvoz gasa za Meksiko i Kanadu, a u posljednje vrijeme počinje izvoziti i TPG.      

Amerika je, također, povećala izvoz prirodnih tečnih gasova, posebno propana, butana i prirodnog gasa, a nedavno je počela i sa izvozom etana. Podaci pokazuju da su američki proizvođači uzeli udio na tržištu tečnog gasa u Centralnoj i Latinskoj Americi od pojedinih zaljevskih zemalja.  

Američki gas je veći problem za Zaljevske zemlje i to iz više razloga.

Prvo, američki izvoz tečnog gasa predstavljat će konkurenciju izvozu tečnog gasa iz tri države Zaljeva, a to su Katar, UAE i Oman. Uz svako povećanje cijena nafte povećavat će se i konkurentnost američkog gasa na svjetskom tržištu jer se njegova cijena određuje na osnovu referentne cijene gasa na američkom tržištu, dok se cijena većine izvoza drugih država određuje na osnovu ugovora koji vezuju cijenu tečnog gasa za cijenu nafte.

Procjenjuje se da će izvozni kapaciteti tečnog gasa porasti na više od osam milijardi kubnih metara dnevno u 2020. godini. 

Drugo, povećanje izvoza prirodnog gasa u Meksiko preko gasovoda zamijenit će meksički uvoz ukapljenog gasa, što će smanjiti potražnju za istim i utjecati na smanjivanje njegovih cijena. Postoje planovi da se dva terminala za uvoz LNG-a u Meksiko pretvore u terminale za izvoz TPG-a i snabdijevanje ovih terminala američkim gasom.  

Podaci pokazuju da su američki proizvođači uzeli udio na tržištu tečnog gasa u Centralnoj i Latinskoj Americi od pojedinih zemalja Zaljeva.

Također, zbog obilja i jeftinoće američkog gasa i LNG-a očekuje se značajan rast u američkom petrohemijskom sektoru, što će predstavljati konkurenciju zaljevskim petrohemijskim kompanijama. Svako povećanje cijena nafte donijet će najviše koristi američkoj petrohemijskoj industriji s obzirom na to da se može znatno proširiti zbog obilja gasa i njegove jeftine cijene.

S druge strane, zemlje Zaljeva to neće biti u stanju učiniti zbog nedostatka gasa. U isto vrijeme, evropska i azijska petrohemijska industrija suočit će se sa problemima zbog povećanja cijena sirovog benzina (naftni derivat koji je alternativa gasu) i etana.

Zatim, povećanje upotrebe gasa u sektoru električne energije i industrijskim sektorima omugućit će Sjedinjenim Američkim Državama da smanje emisije stakleničkih gasova. Takva situacija ohrabrit će SAD na saradnju sa evropskim državama u cilju nametanja okolišnih zakona sa negativnim utjecajem na izvoz iz Zaljevskih zemalja.  

Prirodni gas nailazi na veliko prihvatanje političara i stručnjaka za zaštitu okoliša, budući da je čišći od ugljena i nafte, te da je to praktično rješenje za mnoge probleme okoliša bez vladine podrške proizvođačima gasa, posebno ukoliko se uporedi sa velikom podrškom koju američke, evropske i kineske vlade pružaju solarnoj industriji i industriji energije vjetra.

Problem sa kojim se suočavaju zemlje Zaljeva je taj da će veliko povećanje cijena nafte kasnije dovesti i do rasta proizvodnje nafte u Americi, što će se nužno odraziti i na rast proizvodnje kaptažnog gasa, a time i povećati američku proizvodnju gasa, čak i ukoliko mu cijene dotaknu dno.

Razlog za smanjivanje cijena gasa u Sjedinjenim Američkim Državama između 2010. i 2014. godine počiva u tome da su kompanije ostvarile unosnu dobit od visokih cijena nafte, dok su bacale ogromne količine gasa po vrlo niskim cijenama, do te mjere da su u pojedinim slučajevima troškovi nadilazili cijenu.   

Suština je da su pojedine države Zaljeva učinile što su mogle kako bi povratile svoj udio na tržištu nafte, ali vraćanje udjela i povećanje cijena nafte neće riješiti glavni problem sa kojim se države Zaljeva suočavaju i kojeg nisu u stanju riješiti, a to je američki tečni prirodni gas.  

Američki gasni sektor i dalje prijeti diversifikaciji izvora prihoda i fokusiranju na petrohemijske kompanije i energetski intenzivne industrije; stoga bi diversifikacija izvora prihoda u Zaljevskim državama mogla zahtijevati da kompanije ovih država, naročito petrohemijske, uđu na američko tržište, posebno na tržište škriljčanog gasa, ili da prilikom iznalaska rješenja za problem ne bi trebalo bježati od nafte i fokusiranja na lokalizaciju energetske industrije, tako da Saudijska Arabija postane izvoznik eksperata i energetskih tehnologija.

Izvor: Al Jazeera