Oglasi

Američko-tursko prijateljstvo: Mit ili stvarnost

Odnosi između Turske i SAD-a u protekloj sedmici doživjeli su možda najnižu tačku u posljednjih nekoliko decenija.
Uzroci i razlozi nepovjerenja između Turske i Amerike su dublji i oni se nagomilavaju u posljednjih godinu danaArhiva

Povod posljednjoj krizi u američko-turskim odnosima je hapšenje Metina Topuza lokalnog turskog uposlenika (drugi slučaj ove godine) američkog konzulata u Istanbulu. Zbog ovog slučaja Ambasada Sjedinjenih Država u Ankari je 8. oktobra, objavila da prestaje izdavati (neuseljeničke) vize u Turskoj. Za nekoliko sati na ovaj potez Washingtona Ankara je uzvratila recipročnim mjerama.

Ono što je posebno naljutilo Amerikance jeste da su neki turski zvaničnici, prema riječima američkog ambasadora Johna Bassa, dali informacije određenim medijima o Topuzovim optužbama, a da to nije predočeno niti optuženom niti njegovom pravnom zastupniku. Međutim, zamjenik turskog premijera Bekir Bozdag je opovrgnuo ove tvrdnje, navodeći da je Topuz izjave i policiji i tužiteljstvu dao u prisustvu advokata. Međutim, ljutnja je daleko vidljivija na turskoj strani, posebno u izjavama predsjednika Erdogana. "Mi nismo plemenska država. Mi smo država Republika Turska i to ćete da prihvatite. Ako nećete, onda oprostite, ali mi vas ne trebamo," poručio je Edrogan u četvrtak, 12. oktobra, obraćajući se provincijskim guvernerima u Ankari.

Situacija u Siriji

Iako hapšenje uposlenika američkog konzulata turskog državljanina izgleda kao povod, ipak su uzroci i razlozi nepovjerenja između Turske i Amerike dublji i oni se nagomilavaju u posljednjih godinu dana, posebno od 15. jula prošle godine i neuspjelog vojnog udara. Od tada Turska insistira da joj Amerika izruči Fethullaha Gulena, islamskog propovjednika koji živi u egzilu u Pensilvaniji, a čiju organizaciju Turska smatra glavnim organizatorom prošlogodišnjeg pokušaja vojnog puča. Trenutna diplomatska kriza dovela je do nezabilježeno niskog nivoa u odnosima između dva ključna NATO saveznika u ovom dijelu svijeta, a ono što mnoge zabrinjava jeste kako će se ona odraziti na situaciju u Siriji, te borbu protiv ISIL-a.

Naime, u Turskoj, i među pozicijom i opozicijom, preovladava uvjerenje da iza neuspjelog pokušaja vojnog udara stoji Gulen sa svojom organizacijom, te da Turska ima pravo procesuirati one koji su na bilo koji način stajali iza ovog udara. Oko ovog nema dileme i među najžeščim kritičarima Erdogana, ali mnoge zabrinjava da je progon gulenista otišao predaleko. Prema navodima Amnesty Internationala od neuspjelog pokušaja vojnog udara više od 50 hiljada ljudi je zatvoreno, 100 hiljada zaposlenika u javnom sektoru otpušteno, 180 medija zatvoreno, a oko 2.500 novinara i drugih medijskih djelatnika izgubilo je posao. Više od 140 novinara i medijskih radnika je zatvoreno i čeka suđenje. Ove brojke zabrinjavaju zapadne glavne gradove i glavni su kamen spoticanja i razmjena oštrih riječi. Na svaku primjedbu Zapada Turskoj o hapšenjima i kršenjima ljudskih prava, vlasti Turske uzvraćaju kako ti isti glavni gradovi nisu imali dovoljno sluha i podrške za Tursku kada se ova suočila sa brutalnim pokušajem vojnog udara. U oštroj retorici najdalje je otišao Erdogan koji je u posljednjih par dana izjavio kako mu nisu potrebne ni Evropska unija niti Sjedinjene Države. Izjave Erdogana u Turskoj samo dodatno rasplamsavaju nepovjerenje prema Zapadu generalno, do te mjere da se i sami pokušaj vojnog udara nerijetko povezuje sa igračima sa Zapada.

Ova retorika posebno je bila vidljiva u četvrtak ujutro 12. oktobra, kada su mediji bliski vladajućim krugovima nakon što je Američka ambasada suspendovala izdavanje viza počeli objavljivati teške optužbe na račun odlazećeg američkog ambasadora Johna Bassa tvrdeći da Sjedinjene Države stoje iza napada ISIL-a u Turskoj, te optužujući lično ambasadora Bassa da je Turskoj prijetio ISIL-ovim terorom, da Amerika kontroliše ISIL, itd. Interesantno je da ove teške optužbe protiv Sjedinjenih Država plasiraju mediji bliski Erdoganu, ali ih gulenisti posebno naglašavaju, što je anti-američku retoriku dovelo do usijanja. Ni američki mediji ne šute, tako je magazin Foreign Policy objavio veoma oštar polemički tekst Stevena A. Cooka u kojem se tvrdi kako je savezništvo Amerike sa Turskom izgrađeno na mitu, te kako je "vrijeme da se shvati da Washtingotn i Ankara ne dijele ni iste vrijednosti niti interese." Cook upozorava da su se vremena promijenila, te da Amerikanci na Tursku moraju prestati gledati kroz objektiv Hladnog rata, a veću pažnju obratiti na saradnju koju Turci uspostavljaju sa Rusijom, posebno nakon posljednjih dogovora oko kupovine i zajedničke proizvodnje ruskih raketnih sistema  S-400. Sa medijske strane, kolikogod je interesantno da vodeći turski dnevnik Hurriyyet kao glavne i najčitanije vijesti objavljuje Erdoganove raskide sa EU i SAD, jednako je interesantno da anti-turske tekstove publikuje Foreign Policy, magazin koji je 2008. godine (u anketi rađenoj zajedno sa magazinom Prospect) Fethullaha Gulena izabrao za intelektualca godine u svijetu.

Ekonomske turbulencije

Sve je očitije da je u srži posljednjeg diplomatskog spora između Turske i Sjedinjenih Država odnos prema pitanju Gulena i njegove organizacije koju Turska, a posebno predsjednik Erdogan smatraju teroristima i primarnim neprijateljem (FETO). Hoće li se tenzije spustiti nakon razgovora koje su u telefonskom razgovoru najavili američki državni sekretar Rex Tillerson i njegov turski kolegom Mevlut Čavušoglu, ostaje da se vidi, ali vjerovatnije je da će se ova kriza dalje produbiti. Izgleda da za njeno smirivanje trenutno nema iskrene volje ni u Washtingtonu ni u Ankari - dokazi koje Washington traži od Ankare Turcima su uvrijedljivi, a Amerikancima nedovoljno uvjerljivi. K tome, ekonomske turbulencije i u Americi i u Turskoj ovoj krizi daju dodatni vjetar u leđa.

Iako su trenutni odnosi između Sjedinjenih Država i Turske popravljivi, zasigurno je da su loši i po Ankaru i po Washington. Loše je što na globalnom planu Turska (gledano kroz optiku Zapada) sve više okreće leđa demokratskom kampu, a približava se kampu autokrata, što je primjetno i u ranijim sukobima sa nekim europskim liderima. Međutim, nakon velikog skretanja udesno kako u Evropi tako i u Sjedinjenim Državama (gledano kroz optiku Istoka) važnije je pitanje koliko su granice između demokratskih i autokratskih kampova pomjerene ili pak potpuno izbrisane?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera