Amerika je zaradila, kriza u Zaljevu može završiti

Kralj Salman sklopio je mnoge sporazume s Donaldom Trumpom (EPA)

Kriza u Zaljevu počinje dobivanjem međunarodnog zelenog svjetla – preciznije rečeno Trumpovog, dok je zahvaljujući međunarodnim odlukama spriječena njena dalja eskalacija, odnosno isključena je vojna opcija. Prema tome, došlo je vrijeme da se međunarodnim odlukama, također, ova kriza i okonča. Sjedinjene Američke Države ostvarile su svoje interese, konkretno finansijske, još na samom početku krize, ali se situacija pogoršala i u ovom trenutku svi počinju gubiti.

Zaljevska kriza se ne bi razvila do te mjere, kao što je trenutno slučaj, niti bi dobila sadašnji oblik u vrijeme vladavine Baracka Obame, jer je njegovo doba karakteriziralo distanciranje od kriza u arapskom svijetu, pa čak i kada su prekoračene crvene linije koje je postavio u Siriji. Međutim, u ambijentu vladavine administracije koja svijet posmatra kroz materijalnu prizmuj, pomiješanu sa nešto ideologije i nacionalnog šovinizma, sve postaje dozvoljeno.

Samo vrijeme izbijanja krize, koje je uslijedilo odmah nakon Samita u Rijadu i potpisivanja sporazuma u vrijednosti od 460 milijardi dolara, u velikoj mjeri ukazuje na to da su postignuti mnogi dogovori, a ne samo finansijski sporazumi, i da je dato zeleno svijetlo (poput sadašnje krize), inače ne bi ni došlo do potpisivanja ovih sporazuma.

Rekordna prodaja oružja

Da bi početak zaljevske krize u stvari mogao i biti jedan od ovih dogovora, pokazuju i objave predsjednika Donalda Trumpa na Twitteru, koje su uslijedile netom nakon izbijanja krize. Tada je američki predsjednik u svojim tweetovima iskazao podršku glavnim igračima, odnosno potpisnicima finansijskih ugovora na Samitu u Rijadu.

Kriza je, još od samog početka, bila nabijena eskalacijom do nivoa koji možda nije bio očekivan, što jasno pokazuje oštrina zahtjeva i njihov izlazak iz granica razumnog shodno međunarodnim normama, a to su potvrdile i izjave iz nekoliko svjetskih metropola. Najvažniji detalj je njihovo vezivanje za rok od deset dana nakon čega će se započeti s novom fazom eskalacije.

Ta faza eskalacije nailazi na nove međunarodne limite koji su određeni u telefonskom razgovoru između Donalda Trumpa i Abdel Fataha al-Sisija uoči sastanka ministara vanjskih poslova država koje su nametnule blokadu Kataru održanom 5. jula (u Kairu). Na taj način je kriza ušla u novu fazu političkog zastoja.

Američka strana je ostvarila svoje interese u cjelosti, konkretno na samome početku krize, kada je prodaja oružja dosegla rekordne cifre bez presedana i uključivala je obje strane u ovoj krizi, kako države koje su nametnule blokadu, tako i Katar. Sada tu više nema skrivenih interesa koji bi se mogli ostvariti.

Veliki investitori u nedoumici

Nastavak krize trenutno donosi na red gubitke za međunarodnu stranu generalno, a posebno za SAD. Stoga je u interesu međunarodne strane, što je slučaj i sa ključnim igračima u ovom sporu, da se stane ukraj krizi i da se ona okonča postizanjem rješenja na koje će svi pristati. Gubici koji prijete međunarodnoj strani u slučaju nastavka krize mogu se predstaviti kroz tri glavne stvari.

Prvo, zbrka na svjetskom tržištu u brojnim sektorima, ne samo u naftnom i gasnom, te rizici kao rezultat neizvjesnosti da se osigura nesmetani protok energije, ali i u drugim oblastima, poput aviokompanija, investicijskih projekata i ostalog. Ovakav ambijent dovodi velike investitore u nedoumicu: ili da ulažu u nesigurno tržište (obično kapital izbjegava takav ambijent) ili da podnesu određene gubitke i prebace se na druga tržišta.

Drugo, nastavak krize uveliko će utjecati na najznačajniji prioritet američke vanjske politike u regionu koji je Washington postavio, a to je borba protiv terorizma. Treba imati u vidu da ova kriza ne odvraća pažnju samo s tog pitanja, već će nesuglasice unutar savezničkog tabora (država koje su nametnule blokadu, Katara i međunarodne grupe) raspršiti njihove napore u tom pogledu, dok će se najveća pažnja usmjeriti na unutrašnja previranja.

Nastavak krize utjecat će, također, pored rata protiv terorizma, i na ostala pitanja koja su od vitalnog značaja ne samo za SAD, nego i za Kraljevinu Saudijsku Arabiju –  prije svega na pitanje Irana, Sirije, ali i ostala.

Test Tillersonove sposobnosti

Treće: nastavak krize ponajviše će ostaviti traga na kredibilitet Sjedinjenih Američkih Država, njihov prestiž i sposobnost rješavanja problema na međunarodnoj sceni. Pogotovo ako se uzme u obzir da se ugled SAD-a još  nije oporavio od štete koja mu je nanesena kao rezultat osam godina zbunjenosti administracije bivšeg predsjednika Baracka Obame.

“Kršenje crvenih linija u Siriji” oborilo je kredibilitet Obamine administracije na međunarodnoj sceni, dok će “nemoć da se riješi sukob među saveznicima” ovoga puta narušiti kredibilitet Trumpove administracije. Prva žrtva gubitka kredibiliteta uslijed nemogućnosti da se riješi spor među saveznicima bit će bacanje sumnje na sposobnost Washingtona da formulira saveze u budućnosti. Ko zna, možda to ostavi traga i na aktualne saveze.

Gubitak će posebno pogoditi i samu američku administraciju jer je kriza prerasla u sukob instanci, konkretno između američkog državnog sekretara Rexa Tillersona i Jareda Kushnera (zeta predsjednika Trumpa) koji je radio suprotno od šefa američke diplomatije, posebno kada je riječ o imenovanjima njegovih visokih savjetnika u američkom State Departmentu.

Rješavanje krize je postalo usko povezano s kredibiltetom državnog sekretara, a možda i s njegovom političkom budućnošću. U kuloarima američke administracije mnogi počinju gledati na krizu u Zaljevu kao na test Tillersonove sposobnosti u međunarodnoj politici. Čuju se i sve glasnije kritike, na njegov račun, zbog toga što ne iskoristi svoje sposobnosti u upravljanju jednom od najvećih svjetskih naftnih kompanija (Exxon Mobil) u rješavanju ovog spora. Nastavak krize i neuspjeh američkog državnog sekretara da joj stane ukraj bez sumnje će imati veoma visoku cijenu.

Temelji za rješavanje krize

Nastavak krize će obuhvatiti sve bez izuzetka, a međunarodna zajednica nije imuna na štetu koja će im time biti nanesena. Prema tome, rješavanje krize bi trebao biti prioritet. Pred međunarodnim naporima da se iznađe rješenje za krizu nalazi se nekoliko činjenica koje se ne mogu zaobići ukoliko oni koji nastoje postići rješenje žele da se to uistinu i desi. Neke od tih činjenica su:

– Kuvajt predstavlja “legitimnu” stranu u intervenciji; stoga je neophodno da ojača svoje napore te pruži potrebnu podršku da bi se uspjeh ostvario. Kuvajt je jedna od zemalja osnivača Zaljevskog vijeća za saradnju, a problem je, prije svega, vezan za kontekst odnosa zaljevskih zemalja. Dalji nastavak ovog problema mogao bi ugroziti opstojnost jedinstva ovih država.

Također, prihvatanje medijatorske uloge Kuvajta od svih strana u sukobu smatra se vrlinom na polju posredovanja i rješavanja međunarodnih sporova. Međunarodna medijacija obično ne uživa ovakav nivo zahvalnosti za nepristrasnost i konstruktivno zalaganje za pravedno rješenje.

Navedeno se, naprimjer, može uvidjeti kroz komparaciju sa američkom medijacijom u palestinsko-izraelskom sukobu, ili sa nedavnim pokušajem atentata na međunarodnog medijatora za Jemen od jedne strane u sukobu. Legitimitet i neutralnost u kuvajtskoj intervenciji, dakle, može biti tračak nade da će se ostvariti napredak u pravcu riješavanja spora. Međutim, to nije dovoljno jer “sam legitimitet” nije donosio riješenje u međunarodnim sporovima.

Dva pitanja: terorizam i mediji

– Kako bi legitimitet bio efikasan, mora postojati snaga iza njega, te jasan i odlučan stav u intervenciji. Međunarodna zajednica je bila jasna kada je odbila bilo kakvu eskalaciju, pa je odlučnost odmah urodila plodom kada je isključena vojna opcija, kao i mnogi mogući koraci u eskalaciji.

Međutim, međunarodna zajednica nije bila jednako jasna kada se radi o iznalaženju rješenja za krizu te ostaje podijeljenih stavova. Pokazalo se da je mnogo puta gubila kompas, mahom djelujući neorganizirano i bez bilo kakve sistematičnosti. Američki stav je podijeljen između Bijele kuće i drugih institucija vlasti (poput sekretarijata za vanjske poslove i ministarstva odbrane) što je očiti dokaz za spomenuto­.

– Najveću konfuziju, kada se radi o međunarodnom miješanju u ovu krizu, izazivaju dva pitanja: terorizam i mediji. Kako bi se izašlo iz ovog labirinta neophodno je koristiti međunarodne standarde u definiranju zločina – poput onih koje su usvojile Ujedinjene nacije – nakon čega bi to postao više mehanički postupak nego teoretiziranje. Tada bi se moglo ispitati da li se međunarodna definicija terorizma može primjeniti na podršku koju Katar ili neke druge države pružaju određenim stranama.

Odlučne mjere protiv kanala

– Što se tiče medija, može se aktivirati sudstvo na međunarodnom nivou, na način da se podignu tužbe i procesuiraju svi oni koji krše određene zakone i time nanose štetu drugim stranama. U međunarodnom pravu ne postoji nešto što bi nalagalo da se televizijski kanal zatvori samo zato jer njegovo izvještavanje nije u skladu s određenim političkom stavovima.

Umjesto toga, moguće je pokrenuti sudski postupak i poduzeti odlučne mjere protiv kanala ukoliko se ustanovi da on krši pravne ili etičke norme. Ovo se ne odnosi samo na određene satelitske kanale, već na sve bez izuzetka, pa čak i na američke satelitske kanale.

Usput, međunarodni sudovi su zatrpani sudskim procesima i parnicama protiv ove ili one medijske kuće, a međunarodna zajednica u cjelini, pa čak i strane u Zaljevu koje su u sporu, imaju interese u jačanju vladavine prava i rješavanju sporova preko sudova umjesto toga da se međunarodni medijatori izgube u labirintu različitih definicija terorizma i medijskih aktivnosti shodno izvorima iz kojih potiču.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera