Ana Živković, nastavnica koja djecu vodi na dno okeana

Đaci niške Osnovne škole „Čegar“ mogu da se približe zvezdama, „zarone 2.000 milja“ duboko u okean, upoznaju pingvine, „suoče se“ sa zmijama iz Vijetnama, zajedno „prošetaju“ parkom Jelostounom u Americi, obiđu zoo-vrt u Lisabonu…

Istovremeno, vršnjacima iz drugih gradova pokazuju lepote svog zavičaja, kulturno-istorijsko nasleđe, običaje… I uz sve to – obožavaju svoju nastavnicu engleskog – Anu Živković.

Zvuči li kao neka školska bajka? Ne – sve se to dešava u skromnoj učionici njihove škole, živom rečju i slikom, a zahvaljujući upravo nastavnici Živković koja je u praksi pomerila granice poimanja školske nastave.

Jer, ona je ih naučila da, u ovom savremenom dobu visokih tehnoloških dostignuća, časovi ne moraju biti tek dosadno ponavljanje udžbeničkih lekcija i da je prozor u svet tu – samo ga dobrom voljom i maštovitom idejom treba širom otvoriti.

Nastava u pidžamama

“Ne bih mogla izdvojiti šta su bila najinteresatnija pitanja mojih đaka sagovornicima na skajpu. Svako je posebno, zanimljivo i radoznalo na svoj način i to je dobro – podstiče kreativnost, maštu, ideje. Znam šta su poželeli u tim kontaktima. Na primer, neke škole u Australiji imaju “skajp maraton” nazvan “skajpaton”. Sve se planira unapred, ostaju 24 sata u školi, opremljeni vrećama za spavanje u prostorijama koje liče na sobe. Na svaki sat zovu “kolege” iz drugih država da proćaskaju, onako u pižamama. I naši klinci žele takvu avanturu. Ali, nemamo uslova, osim da ostanemo do deset uveče, najduže”, požalila se nastavnica Ana.

 

“Videla sam da su deci dosadila šablonska predavanja, prozivke iz dnevnika, izlasci pred tablu… Ko još voli samo da ‘buba’ gramatiku i usvoji nove reči svedene često na tuc- muc i kako ono beše? Znam da, generalno, naša deca nemaju mogućnost za putovanja, a retko i šansu da na stranom jeziku popričaju sa nekim iz drugih zemalja i tako ga primene u praksi i zavole”.

To me je, kaže nam profesorka Ana, podstaklo da pokušam osmisliti nešto inovativnije u nastavi, ne samo što se tiče mog predmeta, a takođe i da im engleski postane važna veza u komunikaciji i izvan naših granica.

Mada, veli, “nije kompjuterski maher”, ukucala je na Googlu “skajp nastava” i naišla na sajt “skype in the class room“ (skajp u učionici). Naravno, dodaje skromno, nisam ja otkrila toplu vodu, u Srbiji se skajp u nastavi već koristio, uglavnom malo, između domaćih škola ili predavanja bolesnoj deci, ali ne i sa kolegama iz drugih zemalja ili kontinenata.

Tako se Ana posvuda oglasila za kontakte koji su, potom, deci promenili ustaljenu školarsku formu(lu). Virtuelno – ali stvarno – neke su se želje ispunile, a znanje se spontano “pridružilo”.

Početkom 2013, kad je uvidela da prevashodno škole u Americi i mnoge u Evropi i na drugim kontinetima traže partnere za razmenu znanja, iskustava i širenja vidika na razne teme, Ana Živković približila je svet klincima OŠ „Čegar“.

Druga strana te medalje je i da su kolege iz sveta prepoznale u njoj izuzetnog nastavnika. Ove godine je, naime, na konferenciji Microsofta u Torontu među 300 nastavnika iz 83 zemlje proglašena za – najmaštovitijeg predavača. Pre toga, 2015, u Sijetlu, Microsoft je svrstao u grupu “ 300 Innovative Educator Expert” (inovativnih edukatora) iz čitavog sveta.

„Bila su to priznanja – za dušu. Ipak, najdraža nagrada mi je oduševljenje dece, dogovaranje pitanja za sledeći skajp-susret, njihove ideje, smejuljenja i gurkanja ko će pre da priča. Tako i oni najstidljiviji progovore na engleskom“, kaže nastavnica Ana.

Od morskig dubina do svemira

Kad su se, posle dugog zakazivanja termina, najzad na kompjuterskom ekranu susreli sa Fabijanom Kustoom, unukom čuvenog okeonagrafa i istraživača morskih dubina Žaka Kustoa, dok je boravio u podvodnoj labaratoriji na dnu Atlanskog okeana, bilo je to neopisivo uzbuđenje. Pljuštala su razna pitanja, a na jedno se slatko nasmejao „jer ga to još niko pitao“. Glasilo je: „da li vam se koža na prstima smežura posle toliko vremena u vodi?“

Nasmejala se posle i voditeljka neke druge „morske laboratorije“ jer su se pred njom na ekranu online pojavili klinci u učionici – u ronilačkoj opremi. Došli su na čas spremni – sa maskama i cevčicama za ronjenje, perajama. Sami su osmislili tu prigodnu scenografiju.

Luka Ristić iz VI/1 ovih dana planira šta će pitati jednog astronauta NASA-e. Ima još par dana do dogovorenog viđenja na skajpu, a osim što ga zanima „koje je planete prepoznao lebdeći iznad neba“, posebno je znatiželjan „šta su mu roditelji rekli kad je rešio da postane kosmonaut?“

Idejama nema kraja, a novim načinima edukacije pridružuju se i drugi nastavnici.

Sećate li se društvene igre „zanimljiva geografija“, kad kompjutera nije bilo ni u naznakama? Ta se nekad odomaćena igrica, za učenike OŠ „Čegar“ i ine koledže diljem planete sada pretvorila u ozbiljan kviz znanja, sa samo dva odgovora „da“ ili „ne“.

Sa decom je u učionici, osim Ane i nastavnica geografije. Pred đacima na klupama atlasi. Ne zna niko, osim nastavnika, sa kim i odakle razgovaraju, naravno, na engleskom. Najpre treba otkriti na kojoj su hemisferi njihovi vršnjaci, a pitanja se smišljaju na licu mesta. Posle moraju otkriti „detalje“. Ko pobedi, bolje zna ili je imao (više) sreće, ko izgubi opet je pobedio jer je saznao ono što dotad nije znao.

I tako, sa internet komunikacijom počinje se od četvrtog razreda pa do kraja osnovne.

„Kod ovih malih, konverzacija je jednostavnija, tipa volite li pizzu, koji vam je omiljeni predmet ili gde idete za rođendan“, objašnjava nastavnica Ana svoj način povezivanja na engleskom jeziku vršnjaka gde god i odakle god bili.

Ćaskaju tako njeni učenici sa „skajp drugarima“ iz Amerike, Britanije, Švedske, Maroka, Tajvana, Južnoafričke Republike, Novog Zelanda, Irske… “Vodila” ih je na virtuelne ekskurzije po Nacionalnom parku Jelouston, muzeju Drugog svetskog rata u Nju Orleansu, uvek sa tamošnjim vodičem. Od mladih kolega iz Vijetnama saznali su i videli koje zmije tamo žive (kobru, na primer), a njima predstavili ovdašnje smukove, šarke, poskoke…

Volonteri iz Instituta za utočište pingvina u Kejptaunu upoznali su ih je kako se štite ove “ptice u fraku” kad su ugrožene ili ozleđene, a donacijama moguće ih je virtuelno i “usvojiti” i brinuti o njima.
 
Sve se može, kad se hoće

Jelisaveta iz VI/1, kom je nastavnica Ana razredna, ponosna je što je njeno odeljenje bilo „domaćin“ u predstavljanju obližnjeg arheološkog nalazišta Medijana. Doduše, za sada školama iz gradova u Srbiji, ali se nada da će ga predstaviti diljem sveta. Kad bude prilike, jer nastavni program je obavezan, a “skajp izleti” se zakazuju dugoročnije, jednom mesečno ili na duže.

Zemaljske granice na internetu ne postoje, ali kako se prebrode vremenske zone u komunikaciji sa jednog do drugog kraja sveta?

Imamo sreću, veli naša sagovornica, jer radimo u dve smene. Pa tako, kad smo pre podne u školi pričamo sa Azijom koja po dnevnim satima ispred nas, a posle podne smo na vezi sa Amerikom jer oni “kasne” šest sati za nama. Jedini nam je problem daleki Istok, Japan recimo, onda i Australija jer su oni 10 sati unazad u odnosu na nas. Ali, i to smo rešili video-porukama.

O Ani Živković, kao o jednoj od najinventivnijih predavača u svetu, u Srbiji se tek povremeno ili prigodno piše ili čuje. Konkretne podrške iz tzv. državnih struktura u usvajanju njenih ideja u nastavničkoj profesiji i viziji i dalje – nema. Ali, kako sama kaže, mnogi su u istim problemima, važna je volja i entuzijazam.

A “najmaštovitija nastavnica na svetu” očito ima i jedno i drugo…

Izvor: Al Jazeera