Andrej Vučić, maneken Marfijevog zakona

Andrej je u poslednjih godinu dana postao osoba redovno viđana po srpskim varošicama, selima i opštinama (AP)

Piše: Dragoljub – Draža Petrović

Ako nešto može poći naopako, poći će naopako  – glasi prvi član Marfijevog zakona, najvišeg pravnog akta Srbije u poslednjih nekoliko decenija. Ali, ako nešto zaista može poći naopako, poći će naopako Andreju Vučiću– ubeđeni ste poslednjih meseci, posmatrajući sa strane ceo paket marfijevski naopakih stvari koje su zadesile tog momka, po zanimanju rođenog burazera premijera Srbije.

Najpre je u septembru prošle godine u Beogradu održana tradicionalna manifestacija Parada ponosa, koja u eksjugoslovenskom regionu predstavlja idealan povod da na ulice izađu samozvani mačo tipovi, raspojasani navijači i teatralno pobožni desničari, te jurcaju za učesnicama, homoseksualcima i njihovim poštovaocima, sve dok ih ne uhvate. Ako ih ne uhvate, polome tuce izloga, prebiju pregršt policajaca i onda se post festum pojavi gomila sociloga, psihologa & filozofa opte prakse koji zaključe da balkansko društvo još nije spremno za skandinavski model tolerancije prema toploj braći.

U Beogradu, međutim, tog dana toploj braći, blagoradeći pravilnom rasporedu svih policijskih jedinica koje poseduje srpsko Ministarstvo unutrašnjih dela, nije falila dlaka s glave. Drug Marfi bi, zapravo, morao da dopiše jedan član: “Ako topla braća veselo prošetaju ulicama, nastradaće samo jedan brat koji zapravo nije topao”.

Gospodin slučaj ili drug Marfi su tog dana udesili da na ćošku beogradskih ulica Resavske i Birčaninove bude raspoređen odred tradicionalne nezgodne “južnjačke” žandarmerije, ceo autobus nekih mrkih tipova koji su tog jutra putovali satima autobusom iz Niša u punoj “ratnoj opremi” da bi srpska vlada dokazala svoju posvećenost vrednostima Evropske unije. I onda se baš na pomenutom ćošku Resavske, Birčaninove i Marfijeve ulice, u pratnji obezbeđenja pojavio Andrej Vučić.

Paradiranje braće

Naš komšija Marfi je udesio da se na ćošku zatekne i kamera CNN-ove televizijske ispostave N1, pa je istog dana cela Srbija na svim televizijama upoznala jedinu žrtvu prvog uspešnog paradiranja tople braće u Srbiji – brata srpskog predsednika vlade.

Ono što se videlo na snimku je zapravo krvničko batinanje Andreja Vučića, njegovog prijatelja Predraga Malog, brata gradonačelnika Beograda, te dvojice tipova iz njihovog obezbeđenja, članova vojne jedinice “Kobre”. Vidi se, pored ostalog, da Andrej, dok žandarmi vitlaju pendrecima u celoj toj gunguli gađa žandare flašom vode i potom dobija jedan veoma bolan udarac u leđa. Kako valjda svaka ozbiljna žandaremerija, pa i niška, ima kamermana koji na licu mesta snima legitimisanja, tuče, batinanja, svadbe, masakre, krštenja, lomljenja kostiju, ispraćaje u vojsku i druga “veselja”, na “traku” je ubeležen i momenat kada Andrej, u nekom haustoru posle batinanja, ćaska sa žandarima, onda primeti kameru i mangupski krene ka njemu tražeći da isključi snimanje. To je već kraj snimka, ali početka nigde nema .

Ne zna se ko je, prema svedočenju žandara, mangupski tražio da prođe ulicom uz reči: “Znate vi ko sam ja” i “Rasformiraću vam jedinicu”. Ne zna se, najzad, ni otkud “Kobre” u pratnji premijerovog brata. S razlogom, trenutno traje suđenje osmorici suspendovanih žandara zbog prekoračenja ovlašćenja, a bez razloga je u međuvremenu medijski linčovan zaštitnik građana Saša Janković, koji je ovu marfijevsku situaciju pokušao da rasvetli i postavi ono pitanje iz naslova drame Dejana Dukovskog: “Mamu mu, ko je prvi počeo?”

Pre neki dan pohapšeno je i 16 osoba osumnjičenih da su uz pomoć falsifikovane lične karte – koga bi drugog no Andreja Vučića – registrovali fantomsku firmu “Asomacum”, preko koje su obavljali razne ilegalne finansijske transakcije. Slučaj se desio još pre pet godina i firma s imenom pomenutog vlasnika uredno je sve to vreme stajala na sajtu Agencije za privredne registre, dok taj podatak nije “izguglala” opozicija, koja u Srbiji uglavnom sedi pred kompjuterom i traži način da sruši vlast uz pomoć svemoćnog Gugla. Ispostavilo se da je onih 16 sumnjivaca maznulo baš osobnu ispravu buraza u to vreme jednog od vodećih opozicionih političara, Aleksandra Vučića.

Ta krađa desila se dve godine pošto je sadašnji premijer, u trenucima dok je vagao da li da postane evropejac i priključi se otcepljenom radikalu Tomislavu Nikoliću ili ostane Šešeljev “velikosrbin”, novinarima rekao da će možda bataliti politiku. Novinari ko novinari, pitali su ga – a čime će da se bavi? On je doslovno rekao: “Ja imam svoju profesiju, ali možda ću se baviti neki poslovima poput berzanskih ili ću pomagati bratu u vođenju firme. Uglavom, ne brinite za moju egzistenciju” – rekao je Vučić novinarima koji, istina, nisu bili toliko zabrinuti za njegovu egzistenciju, nego vole da pitaju glupa pitanja. Za ovo se ispostavilo da je bilo pametno.

Naš savremenik Marfi udesio je da posle onog prošlogodišnjeg opozicionog  “guglanja” premijer izjavi da njegov brat nema firmu, već je u pitanju fantomska firma, registrovana posle krađe identiteta. Ostalo je nejasno – da l’ je onomad, kako je sam rekao, Aleksandar planirao da pomaže bratu u vođenju fantomske firme ili je on stvarno u to vreme imao neko nefantomsko preduzeće?

Unutarnavijačka tuča

To se ne zna, jer za razliku od brata, Andrej ne voli publicitet, tako da je njegov CV apsolutno nepoznat. Zna se da je svojevremeno bio student s prosekom devet, a krajem osamdesetih i tokom devedesetih strastveni navijač Zvezde, te je svojevremeno list “Dnevni telegraf” pokojnog Slavka Ćuruvije zabeležio da je, skupa s Aleksandom, bio akter neke unutarnavijačke tuče na severnoj tribini Marakane. Ta referenca mu je pomogla da, dolaskom naprednjaka na vlast, završi u upravi Košarkaškog kluba Crvena zvezda, pa je posle čestih prozivki po tom pitanju iz tabora Partizana, dao ostavku.

Uz to, Andrej je u poslednjih godinu dana postao osoba redovno viđana po  srpskim varošicama, selima i opštinama, u vreme vanrednih lokalnih izbora, na kojima su Vučićevi naprednjaci osvajali apsolutnu većinu. Opozicija se žalila da su ta glasanja prolazila uz pretnje, zastrašivanja, negde, kao u Vrbasu u Mionici, i prebijanja “opozicionara”, a glavni akteri incidenata su uvek bili ljudi dovučeni sa strane, iz naprednjačkih odbora širom Srbije. Andrej je viđan na licu mesta čak i uoči izbora za savete mesnih zajednica u vojvođanskom selu Perlez, koje pola Srbije tri dana ne bi moglo da “ubode” na geografskoj karti.

Ostaje, doduše, mogućnost da to nije bio on. Tako je to kod ljudi kojima je ukraden identitet. Istina, ni Aleksandar poslednjih godina ne liči na sebe, ali za njega se pouzdano zna da mu niko nije ukrao dokumenta ni identitet. On je pokrao tuđe identitete i ideologije. Ali to je, verovatno, legalno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera