Arapske investicije u Srbiji: Više euforije nego ekonomije

Beogradski gradonačelnik Siniša Mali tvrdi da je od predviđenih 300 miliona evra partner iz Emirata do sada uložio 43 miliona

Piše: Velimir Ilić

Priče o basnoslovnim arapskim ulaganjima u Srbiju ušle su u petu godinu, a u međuvremenu zvanični podaci govore tek o uknjiženih par stotina miliona od potencijalnih petnaestak milijardi evra, najavljenih u gromoglasno obećavanim projektima.

Istovremeno, arapske investicije u Srbiji – uglavnom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, prate brojne kontroverze. Zasad se priželjkivane milijarde iz UAE više svode na političko-populističku euforiju nego li na merljivu i uverljivu ekonomiju, ali su projekti zato sve češće izloženi kritici ili sumnjama u njihovu najavljenu i konačnu realizaciju.

Uloga Mohammeda Dahlana

U avgustu 2014. Middle East Eye objavio je da “iza velikih ulaganja stoji sumnjiva ličnost – prognani palestinski moćnik Mohammed Dahlan”.

“Za njega se kaže da je u centru mreže koja olakšava komunikaciju između UAE te američkih i izraelskih obaveštajnih figura, dok istovremeno pomaže korumpirane investicije Emirata u Srbiji, koje pune džepove srbijanskim političkim liderima”.

Prema pisanju MEE, “princ Abu Dhabija Mohammed bin Zayed al-Nahyan optužen je da deluje kao posrednik za Ameriku i Izrael u Istočnoj Evropi, dok, takođe, pokušava da iskoristi slabo regulisano srbijansko tržište oružja kako bi distribuirao oružje širom Bliskog istoka”.

Priču zanimljivijom čini činjenica da je Mohammeda Dahlana predsednik Srbije Tomislav Nikolić, ukazom od 14. marta 2013, odlkovao Ordenom srpske zastave drugog stepena “zbog razvijanja i učvršćivanja odnosa Srbije i Ujedinjenih Arapskih Emirata”.

 

Jedna od ključnih primedbi i neoboriv argument jeste da međudržavni sporazum Srbije i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) isključuje konkurenciju i direktnim pregovorima čini povlašćenim ulagače iz Emirata.

Kapitalni projekti

U širokoj lepezi najavljenih i započetih investicija izdvaja se kapitalni projekat – Beograd na vodi (BNV), čija je ukupna vrednost procenjena na 3,5 milijarde evra. Ugovor su 26. aprila 2015. potpisale Vlada Srbije i Eagle Hills Properties (EHP), kao firma ćerka kompanije iz UAE. Preduzeće EHP u Agenciji za privredne registre Srbije (APR) vodi se kao društvo sa ograničenom odgovornošću, a upisani kapital je – 100 dinara. Isti status – D.o.o,  ima i preduzeće Beograd na vodi, koje vodi ceo istoimeni projekat, ali sa uknjiženim kapitalom od milion dinara – što čini 32 posto uloga Srbije, te dokapitalizovanim sumama većinskog vlasnika iz UAE, uz poslednju uplatu od 20 miliona evra u dinarskoj protivvrednosti.

Beogradski gradonačelnik Siniša Mali tvrdi da je od predviđenih 300 miliona evra partner iz Emirata do sada uložio 43 miliona.

Vlada Srbije, koja će biti vlasnik trećine kapitala BNV, a arapski partner 68 posto, proglasila je Beograd na vodi projektom od nacionalnog značaja i najavila kako će “značajno da pokrene srpsku privredu i uposli građevinsku industriju”.

Kako je predviđeno, realizacija projekta trajaće maksimalno 30 godina, ali bi prva polovina posla morala biti završena u prve dve decenije.

Slučaj Al Rawafed

Sa kapitalom od samo 10 miliona dinara (Srbija uložila 20 posto, Al Rawafed 80 posto) osnovano je zajedničko društvo Al Rawafed DOO (AR), koje treba da investira 140 miliona evra u narednih četiri godine kreditiranjem, odnosno ulaganjem, ali bez penala ako to i ne uradi.

Emiraćani su kupili u Bačkom Sivcu 2.215 hektara poljoprivrednog zemljišta za 15,5 miliona evra, u Novoj Gajdobri 413 hektara za 4,1 milion evra, u Baču 108 hektara sa opremom za 1,1 milion evra i u Sonti sistem za navodnjavanje, plativši samo 39.000 evra.

Konsultant za strana ulaganja Milan R. Kovačević izračunao je da je sve to kupljeno po prosečnoj ceni od 70 centi do jednog evra po kvadratnom metru zemljišta.

Pored tih kupljenih 2.736 hektara zemljišta, Srbija se obavezala i da izda u dugoročni zakup na 20 godina, sa mogućnošću produženja na dodatne, parcele u nekoliko mesta. Zakupnina je 250 evra za prvih 10 godina, a u narednom periodu se može revalorizovati najviše do 370 evra.

U zajedničkoj firmi AR učestvuje i Ministarstvo odbrane sa Vojnom ustanovom Morović, dajući na korišćenje i obradu 3.535 hektara zemljišta sa sistemom za navodnjavanje i opremom u Bačkoj i Novoj Palanci, Mladenovu, Obrovcu i Tovariševu. Ugovoreno je da će od ostvarene dobiti 20 posto pripasti Moroviću tokom dugih 30 godina sa ugovorenim daljim produženjem tog roka.

“Ovo je primer štetnog davanja dobara od opšteg interesa i neopravdanog ulaganja države, bez transparentne analize efekata i uz verovatno vrlo loš prinos i povraćaj”, tvrdi Kovačević.

Takođe, Eagle Hills će pozajamiti Srbiji do 90 miliona evra za preseljenje železničkih objekata na prostoru takozvanog savskog amfiteatra predviđenog za kompleks BNV, a zajam ove firme od 40 miliona namenjen je za završetak eksproprijacije. Upravo su odnos uloženog kapitala kroz vrednost zemljišta i pripreme infrastrukture za projekat BNV jedna od loših strana na koju ukazuju kritičari ovog projekta  – da će “arapska strana uložiti 150 miliona evra i dodati još toliko miliona pozajmice” za projekat BNV.

Prodaja poslovno-stambenog prostora u BNV, tvrdi ministarka saobraćaja i građevinarstva u Vladi Srbije Zorana Mihajlović, neće biti poslovni rizik srpske strane ako se nešto ne proda.

“Beograd neće snositi rizik ako nešto ostane neprodato, ali takvog rizika po svim analizama – nema”, tvrdi Mihajlović.

Projektom je predviđeno da se BNV prostire na oko 177 hektara, gde će biti izgrađreno više od milion kvadratnih metara stambenog prostora i oko 750.000 kvadrata poslovno – komercijalnog prostora.

Više od 62.000 kvadrata zauzimaće javni sadržaji – vrtići, škole, ustanove kulture, socijalne i zdravstvene zaštite, a arhitekte su predvidele i oko 242.000 kvadrata novih zelenih površina.

Svi ti kapaciteti omogućavaju da na 177 hektara prostora bude više od 13.000 zaposlenih i najmanje 17.000 stanovnika. 

Nepoznato ko i koliko kupuje

Gradonačelnik Beograda Siniša Mali veruje da je “ugovor za projekat Beograd na vodi  najbolji mogući i za grad Beograd i Srbiju, jer se decenijama unazad pričalo o aktiviranju Savske promenade i Savskog amfiteatra, a niko nikad ništa nije uspevao da uradi jer nije bilo investitora”.

On tvrdi kako investitor iz UAE “mora da izgradi dva miliona kvadrata poslovnog i stambenog prostora” i da su od predviđenih 300 miliona evra do sada uložena 43 miliona.

Krajem septembra 2016. najavljeno je da će “u naredna dva meseca uslediti dokapitalizacija sa još 20 miliona evra”.

Favorizovanje bez konkurencije

U 2013. potpisan je međudržavni sporazumom Srbije i UAE kojim je potpuno  isključena konkurencija u prihvatanju ulagača, pa su direktnim pregovorima ulagači iz UAE – direktno povlašćeni i favorizovani. Član 6. tog sporazuma doslovce glasi: “Sporazumi, ugovori, programi i projekti zaključeni u skladu sa ovim sporazumom ne podležu javnim nabavkama, javnim tenderima, javnim nadmetanjima ili drugom postupku predviđenom nacionalnim zakonodavstvom Republike Srbije”. To, po mnogim ocenama, otvara mogućnosti direktne ili posredne korupcije, zloupotreba i sklapanja štetnih ugovora.

Prvi stambeni objekat imaće 296 stanova – prodaja stanova u prvom krilu je počela u oktobru 2015, a krajem februara 2016. i u drugom krilu.

“Vrlo smo zadovoljni kako ide prodaja stanova i uskoro se spremamo za još jedan stambeni objekat”, kaže direktor BNV Nikola Nedeljković.

Cene stanova su, počev od najjeftinijih – 2.500 i 2.700 evra po kvadratu,  oko 3.000 do 3.500 s pogledom na reku, do 5.000 evra po kvadratu za lukzusne penthouse na vrhu.

Useljenje prvih stanara u dve kule sa po 20 spratova predviđeno je za 2018. godinu, a otplata je fazna – u sedam rata. Kapara pri ugovaranju je 10 posto, uz postavljanje šipova kupci bi trebalo da su uplatili još 10 posto, a 15 posto do izgradnje nulte kote kula. Sledeće tri rate po 15 posto su kad konstrukcija zgrade stigne do 10 sprata, peta sledi uz završnu konstrukciju, šesta pri zastakljivanju i poslednja od 20 posto – pri tehničkom prijemu kula. Prodavci su, tvrde, zadovoljni, a podaci o prodaji i naplaćenim kaparama i ratama – nedostupni, što se objašnjava “zaštitom privatnosti” investitora.

Banka za podršku

Banka s kapitalom iz UAE, Mirabank, registrovana je 5. februara 2015, a uz osnivački ulog od 14,4 miliona eura i dokapitalizaciju  11. maja 2016. Ukupan kapital banke sada je, prema podacima Agencije za privredne registre, oko 29,3 miliona evra.

Kad je 2015. objavljen početak rada u Srbiji, predsednica Izvršnog odbora Mirabank Ilinka Roseti izjavila je u decembru da banka već ima i prve klijente i “veoma je raspoložena da finansira velike investicije u Srbiji – bilo da je reč o stranim, domaćim ili UAE projektima”.

Roseti je objasnila da se “Mirabank koncentriše na korporativne klijente i da na prvom mestu želi da podrži investicije koje u Srbiju dolaze iz UAE”, ali je otvorena je i za sve druge kompanije. Poslovi sa stanovništvom za sada nisu planirani.

Mirabank je 30. septembra ove godine registrovana u Komisiji za hartije od vrednosti Srbije “za obavljanje delatnosti investicionog društva”, ali za sada u javnosti nema više detalja o njenim poslovnim aktivnostima.

Etihad profitira 

Jedna od arapskih akvizicija u Srbiji bila je i “sletanje” emiratskog Etihada u posrnulu srpsku nacionalnu aviokompaniju JAT Airways od koje je postala današnja Air Serbia. Etihad je postao vlasnik 49 posto deonica Air Serbie, a preostalih 51 posto u vlasništvu je srpske vlade.

Pod imenom Air Serbia srpska nacionalna kompanija danas leti na pedesetak destinacija u Evropi, Mediteranu i na Bliskom istoku, a nakon 24 godine u aprilu 2016. ponovo je uspostavljena i linija Beograd-Njujork.

Međutim,  aranžman sa Etihadoim pratile su brojne sumnje i nejasnoće, pa čak i optužbe da su “Arapi ošišali Srbiju kao ovcu”  jer je Srbija za svoj većinski deo bila u obavezi da pokrije dugoive JAT Airwaysa i uloži više od 90 miliona dolara, dok je Etihad za svojih 49 posto platio 40 miliona dolara, ali ne kao ulog već kao zajam Air Serbiji, uz dodatna ulaganja od 60 miliona dolara.

U mnoštvo oprečnih tvrdnji, brojki i računica, te upozorenja da će Etihad “uložiti 40 miliona evra i dati pozajmicu od 60 miliona” za 49 posto vlasništva, pojedini ekonomski analitičari ukazivali su da je ugovor štetan po srpsku stranu i da bi za odnos ulaganja i pokrivanja dugova i troškova kompanija iz Emirata mogla dobiti tek petinu vlasništva, a ne 49 posto.

S obzirom na obavezu Srbije da u aranžmanu sa Etihadom pokrije sve dugove JAT Airwaysa koji su bili oko 233,7 miliona dolara, ispostavilo se da je novi manjiski suvlasnik srpske kompanije sa svojim udelom od 49 posto – oslobođen svih mogućih dugovanja.

Kritičari tog aranžmana ukazivali su i da Vlada Srbije samo formalno ima većinu u Upravnom odboru, ali da odluke donosi uprava Etihada, odnosno njeni nameštenici u upravi Air Serbia, čije zarade isplaćuje Etihad po svojim standardima, a troškove fakturiše beogradskoj firmi.

Ugovor sa Etihadom je dugo skrivan od javnosti, a pojedinosti poslovnog aranžmana sa tom kompanijom i dalje su ostale nepoznanica.

Arapima zemlja, a paori ljuti

Osim aranžmana sa Etihadom, pod velom sumnje bio je i ostao i aranžman sa emiratskom kompanijom Al Rafawed koja je, po mnogiim ocenama, za male pare dobila na upravljanje oko 10.000 hektara zemljišta u Vojvodini.

Premijer Aleksandar Vučić najavio je osnivanje zajedničke kompanije u vlasničkom odnosu četiri petine Al Rafawedu, a petina Srbiji.

“Mi smo vlasnici 20 odsto. Oni daju osam miliona dolara, mi dajemo dva miliona dinara. To je naša jedina obaveza. Odluke mogu biti donete isključivo uz saglasnost Srbije. Celokupnu investiciju obezbeđuje kompanija iz UAE – 140,5 miliona evra, bez obaveze investiranja Srbije, uz zadržavanje ugovorenih 20 odsto udela u zajedničkoj kompaniji“, objasnio je Vučić.

Vojvođanski paori su na nož dočekali odluku Vlade da zemlju podeli sa kompanijom iz Emirata, tvrdeći da se Arapima oranice ustupaju bagatelno, te da bi svaki vojvođanski seljak zakup platio više, ali im država zemlju – nije ni ponudila.

Vučić je u julu 2014. obećao da će, uz savremeni način obrade i navodnjavanja, prinosi na tim oranicama biti četiri do pet i po puta veći od uobičajenih. Međutim, podaci objavljeni u vojvođanskim glasilima pokazuju da su lani prinosi bili katastrofalni – dok su bačvanski ratari ubirali tri tone soje po hektaru, sa “arapskog” hektara u Karađorđevu prinos je bio jedva 700 kilograma.

“Arapska firma je za zakup ovih njiva u 2015. platila svega 60 evra po hektaru, mada je prosečna cena po kojoj se licitiraju oranice u opštini Bačka Palanka, u kojoj je i pogon Karađorđevo, oko 350 evra. Za Srbiju, to je čist gubitak od oko milion evra, i to samo na jednom imanju koje je dospelo u ruke arapske kompanije”, naveo je ranije ove godine je Vojvođanski istraživački centar (VOICE) i ocenio da zajednička kompanija Al Rawafed Srbija “kao da je u zemlju propala” jer joj se ne može ući u trag, kao ni podacima o ulaganjima.

Aranžman sa Al Rawafedom komentarisao je i bivši Vučićev ministar privrede Saša Radulović: “Al Rawafed ne ulaže u zajedničku kompaniju praktično ništa. U obavezi je da obezbedi pozajmicu, dakle – kredit, od 115 miliona evra kojom će biti kupljeno zemljište ispod cene i koju će zajednička kompanija vraćati sa kamatom. Time će praktično prihodima ostvarenim na zemljištu – kupiti to zemljište”.

‘Otimači zemlje’

Međunarodna nevladina organizacija GRAIN je u svom izveštaju za 2016. kompanije iz Emirata u Srbiji – Al Dahru i Al Rawafed, te nemačku mesnu industriju Tenis – nazvala – “otimačima zemljišta”. 

Dok GRAIN pripisuje Al Dahri da raspolaže sa oko 9.000 hektara u Srbiji i navodi da će proizvoditi žitarice, meso, mleko i voće, na internetskoj stranici te kompanije stoji da Al Dahra ima većinsko vlasništvo u Rundap agraru, odnosno Rundap grupi u Srbiji, a poslovni planovi su da proizvodi i distribuira različite useve. Al Dahra sa 51 posto vlasništva u Rudnap agraru gazduje voćnjakom sa oko pola miliona stabala jabuke na 130 hektara, uz godišnju proizvodnju od 10.000 tona nekoliko sorti tog voća. Podaci o konkretnim ulaganjima su – nedostupni.

Priče o investicijama Al Dahre u srpski agrar zakotrljale su se još 2012. godine, a početkom 2013. tadašnji je ministar finansija i ekonomije Mlađan Dinkić u Abu Dabiju potpisao predugovor kojim je bilo predviđeno da Al Dahra uloži u osam poljoprivrednih državnih gazdinstava u Srbiji.

Mlađan Dinkić se u međuvremenu povukao iz politike i izbegava medije, a taj posao niti je realizovan do kraja, niti se znaju pojedinosti poslovnog aranžmana. Do tih podataka nije bilo moguće doći ni u Privrednoj komori Srbije ni u Ministarstvu privrede, jer su upiti za razgovor o arapskim investicijama u Srbiji, između ostalih i u poljoprivredi – ostali bez odgovora.

Poklon investitoru, šteta za zemlju

Milan Kovačević ukazuje da po engleskoj verziji sproazuma o Beogradu na vodi, koja je međunarodno važeća, ni u jednom eventualnom postupku prema Emiratima neće važiti niti se primeniti pravni sistem Srbije.

“Na osnovu takvog sporazuma donet je prostorni plan i priložen uz ugovor o zajedničkom ulaganju, a ugovoreno je da ga više ne može menjati domaća vlast, ali može strani ulagač. Ovakva protekcija za ulaganja iz jedne zemlje šteti višestruko”, tvrdi Kovačević.

Po njegovom proračunu, Srbija je na vlastitu štetu u projektu Beograd na vodi dogovorila da njen ulog bude i 2.417 kvadrata postojećih zgrada “značajne vrednosti” i dato je pravo korišćenja velikogi broja drugih postojećih objekata, nakom što ih Beograd na vodi adaptira.

“Uložena je i vrednost 116 hektara zemljišta, koje je dato na besplatan zakup, koji prelazi u poklon BNV kad se na njemu izgradi objekat. Sva ulaganja Srbije u naturi ne utiču na njen udeo u kapitalu od 32 posto… Na poklonjenom zemljištu će se izgraditi oko dva miliona kvadrata prostora, od čega se već gradi 200 stanova i drugih prostorija površine oko 69.000 kvadrata i prodaje se po ceni od oko 2.500 evra za kvadtat. Ako se izgrađeni prostor proceni i samo 2.000 evra po kvadratu, dobija se ukupno četiri milijarde evra vrednosti izgrađenog. Po ustaljenom vrednovanju zemljišta u iznosu 1/3 vrednosti izgrađenog prostora, poklonjeno zemljište danas ima bar 1,3 milijarde evra vrednosti… Direktna strana investicija pod takvim uslovima je preterano poklanjanje vrednosti stranom investitoru i velika opšta šteta za zemlju”, upozorava Kovačević.

Konsultant za strana ulaganja Milan Kovačević tvrdi da se aranžman sa Al Dahrom u slučaju Rudnapa čak “ne može ni nazvati investicijom već akvizicijom” jer je reč o “privatnoj kupoprodaji kapitala, a ne o direktnom ulaganju” koje se vidi i na državnom kontu.

Spisak želja zvani Mubadala

Na velika zvona – s ponosom, samouverenjem i slavodobitničkim osmesima – nekoliko srpskih zvaničnika u prethodnim i sadašnjim mandatima najavilo je još jedan od “poslova stoleća” sa UAE, konkretno sa kompanijom Mubadala Aerospace – jednom od vodećih svetskih firmi u proizvodnji mikročipova, informacionih tehnologija i elektronike.

Između ostalog, u decembru 2013. tadašnji privi potpredsednik vlade, danas premijer Aleksandar Vučić, saopštio je će u saradnji sa Mubadalom, već koliko do polovine 2014, biti otvorena velika fabrika aviokomponenti u Pančevu, a u roku od dve godine i fabrika čipova “u koju će biti uložne desetine miliona evra”.

Takva fabrika, tvrdio je tada Vučić, “donela bi toliki profit da bi se rešio problem deficita u zemlji” jer se radi o fabrici koja bi direktno prodavala iz Srbije aviokomponente za 400 do 450 miliona evra godišnje Boeingu i Airbusu. Stručnjaci iz Mubadale su tada “već obišli prostor na kojem bi trebalo da bude fabrika” u kojoj će, kako je rečeno, biti zaposleno više od 1.000 visokostručnih kadrova, a primaće platu “i do 10.000 evra”.

Nedugo potom u vreme posete Abu Dabiju, Vučić je tvrdio kako je posao s Mubadalom “priveden kraju” i da im je “već određeno zemljište u Beogradu, što nimalo nije bio lak posao zbog njihovih potreba za blizinom aerodroma”.

“Jedini problem je naći stručnjake u Srbiji za izlivanje silicijuma”, tvrdio je Vučić i najavio raspisivanje konkursa za stručnjake tog profila.

Po sistemu “avioni, kamioni, milioni” vrtele su se trocifrene sume potencijalnih emiratskih dolara kojima bi Mubadala preporodila hi-tech sektor u Srbiji. Sve se, međutim, svelo na duvanje u šareni balon, srpski zvaničnici su se ućutali i prećutkivali odgovore na pitanja o Mubadalinim investicijama.

Početkom septembra ove godine Fond Mubadala developmnet obnarodovao je gubitak od 1,19 milijardi dolara samo u prvoj polovini 2016. dok je lani u sto doba kompanija imala profit od 169 miliona dolara.

Istovremeno, srpski zvaničnici ne pominju Mubadalu već mesecima. Utihnule su, takođe, i priče o milionskim poslovina u oblasti vojne industrije i naoružanja, započete 2012. i 2013. godine pa se više ne čuje ni reč o raketnom sistemu ALAS, sofisticranim raketama, sa scene je “odleteo” i raketni sistem BUMBAR…

Tu iznenadnu tišinu svakako treba osluškivati i u kontekstu aktuelnih događaja na Bliskom istoku, kad oružje više nije pametno ni pominjati, a kamo li njime javno trgovati, koliko god taj posao jeste unosan i u čemu domaća vojna industrija već ima ugled u pojedinim arpaskim zemljama.

A kako se gradila fama o basnoslovnim investicijama iz UAE svedoči i jedna izjava nekadašnjeg ministra Mlađana Dinkića, uključenog u prve dogovore o poslovima sa UAE: “Srbiji sto puta više vredi aranžman s UAE nego s MMF i – ukoliko uspe da ga realizuje – sporazum s Fondom joj neće biti ni potreban”.

UAE najveći investitor

U međuvremenu, postaje sve jasnija i vidljivija linija između populističkih parola i stvarnog interesa ino-partnera da ulažu, što pokazuju i milioni koje su poslednje četiri godine uložili u Srbiju.

Prema zvaničnim podacima Narodne banke Srbije, ukupan saldo direktnih stranih investicija iz arapskih zemalja u 2015. bio je oko 201,5 miliona evra, od toga je iz UAE uknjiženo 190,51 milion, dok ostatak otpada na Saudijsku Arabiju, Bahrein, Kuvajt, Katar, Irak i Oman.

Podaci za prvih šest meseci ove godine govore o 31,83 miliona eura neto priliva direktnih stranih investicija, među kojima je 28,12 iz Emirata.  Te sume podložne su neznatnim oscilacijama koje se, kako tvrde u NBS, “nužno javljaju” zbog kursnih razlika pri prevođenju dolarskih suma u evre na kraju godine.

Sve u svemu, Ujedinjeni Arapski Emirati su u Srbiji, objektivno, najveći investitor od svih arapskih zemalja, počev od 2013.  zaključno sa junom 2016.  Međutim, sume koje beleži Odeljenje za statistiku platnog bilansa Narodne banke Srbije daleko su od silnih emiratskih miliona – a kamoli milijardi –  što su se tom periodu vrtele kroz medije i u najmanje tri predizborne kampanje. Zato ta priča više liči na bajke iz 1001. noći, nego na ekonomsku stvarnost. Srpske političke Šeherezade su u tome, očito, neumorne.

Izvor: Al Jazeera