Arapski kapital ‘nevidljiv’ u Hrvatskoj

Krk, Terminal, Nafta
Katar je svojevremeno bio zainteresiran za ulaganje u LNG terminale u Hrvatskoj, no od realizacije nije bilo ništa (Boris Š?itar / Pixsell)

Piše: Tomislav Šoštarić

Dok iz Bosne i Hercegovine često stižu vijesti o novim investicijama arapskih zemalja u tu državu, a i Srbija po tom pitanju napreduje – spomenimo samo ulazak Etihada u Air Srbiju i preporod koji je to donijelo zrakoplovnoj kompaniji – u Hrvatskoj, iako vapije za svježim ulagačkim kapitalom, arapske investicije su ‘nevidljive’, a gospodarska suradnja s arapskim zemljama slabašna.

Kako kažu u Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK), fokusirajući se na Katar, Kuvajt, Bahrein, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate i Oman, ta suradnja se odvija u obliku investicija, trgovinske razmjene i usluga.

Politička volja i potpora

Ističu podatke Hrvatske narodne banke koji pokazuju kako su do kraja drugog kvartala ove godine zabilježena ulaganja iz Katara u visini 5,5 milijuna eura, ona iz Bahreina vrijedna su 2,7 milijuna eura, a iz UAE-a 1,7 milijuna eura.

Fokus na jednu zemlju

Koletić smatra da se Hrvatska treba fokusirati na jednu zaljevsku zemlju, odnosno otvoriti ozbiljnu poslovnu točku u kojoj bi hrvatskim tvrtkama država pružala potporu u prijelaznom periodu.

Potreban je plan umjesto, kako kaže, sadašnjeg stihijskog djelovanja u kojem nema investicijske sinergije, različite državne ustanove nude različite investicijske materijale, a ne postoji ni gospodarska web stranica na arapskom jeziku.

Zaključuje da Hrvatska nije u stanju kopirati dobre primjere Austrije i nekih drugih zemalja koje su nakon otvaranja veleposlanstava planski predstavile sebe i svoje gospodarstvo, iako poslovni ljudi prepoznaju potencijal.

“Naši financijski stručnjaci i oni koji prate tokove ulaganja dobro znaju o viziji novih investicijskih procesa koji dolaze s arapskog poluotoka. Očigledno u ovom trenutku taj kapital nije prioritet Hrvatskoj. Kada države potaknu intezivnije korake gospodarske diplomacije i ukoliko dođe do nekih većih međudržavnih ugovora, bit će to poticaj i privatnim investicijskim fondovima i grupacijama”.

Istovremeno, hrvatska ulaganja najveća su u UAE i iznose 4,9 milijuna eura. Trgovinska razmjena s tim zemljama uglavnom je na istim ili sličnim razinama iz godine u godinu.

Navodeći da gospodarske aktivnosti ipak ima, u HGK napominju da je za poslovanje s tim zemljama potrebna i politička volja i potpora, zbog čega se poslovne delegacije organiziraju uz pratnju visokorangiranih političara kako bi se na marginama političkih razgovora poduzetnicima otvorila vrata za uspješno poslovanje.

Ipak, situacija na terenu odaje da je poslovanje s arapskim zemljama unatoč visokim delegacijama i dalje na niskoj razini i bazira se na poslovanju manjih tvrtki, a ne državnoj strategiji.

Hrvatsko-arapski gospodarski forum, čije je održavanje u organizaciji Hrvatsko-arapskog društva prijateljstva bilo predviđeno ove jeseni, odgođen je zbog organizacijskih problema, rečeno nam je u društvu.

Zatvorena Hrvatsko-katarska udruga

Postoje i druge udruge koje nastoje približiti Hrvatsku i arapske zemlje. No, primjer Hrvatsko-katarske udruge zorno pokazuje koliko je to u Hrvatskoj teško.

“Zbog nedovoljne percepcije i shvaćanja naše uloge i vrijednosti, donijeli smo odluku o zatvaranju Udruge”, kaže njen bivši predsjednik Daniel Koletić.

Koletić je vlasnik tvrtke Apriori komunikacije, koja pet godina njeguje partnersku suradnju s katarskim tvrtkama i pojedincima.

“To poslovno putovanje mogu nazvati ‘put strpljivosti i razumijevanja različitosti’. Mi kao tvrtka imamo svoj partnerski ured u Dohi s gospodinom Yousefom Al Mansourijem. Naš fokus suradnje baziran je na području poslovnog razvoja i savjetovanja na tom području. Naši klijenti u posljednjih pet godina bili su od tvrtki u državnom vlasništvu do privatnih osoba iz Katara”.

Prema njegovom mišljenju, arapske državne investicije su za sada još u fazi analize hrvatskog tržišta. “Međutim, možda se one i događaju kroz meni nepoznate investicijske fondove iz nekih europskih zemalja u kojima su sredstva investirali pojedinci, tvrtke ili države iz te regije”.

Ambasada bez trgovačkog odjela

Unatoč postojanju katarskog veleposlanstva u Hrvatskoj te posjetama brojnih hrvatskih delegacija, kaže, gospodarske investicije još nisu vidljive.

Katarski je emir bio u Hrvatskoj još za vrijeme vlade Ive Sanadera. Državna delegacija posjetila je potom Katar krajem 2012. godine, no bez bitnijih pomaka. Katar je, između ostalog, bio zainteresiran za ulaganje u LNG terminale u Hrvatskoj, no od realizacije nije bilo ništa.

HGK: Tvrtke spremne za iskorak

Podaci Zavoda za statistiku ne bilježe razmjenu usluga, no u HGK navode da su upravo usluge ono što hrvatske tvrtke često pružaju na tržištima arapskih zemalja, što korijene ima u jakoj povezanosti još iz vremena bivše države – to su usluge projektiranja i izgradnje te one iz IT sektora.

Uz tradicionalne sektore nafte, plina, energetike i građevinarstva, kao potencijal za suradnju ističu infrastrukturu, brodogradnju, drvnu, metaloprerađivačku, prehrambenu te elektro i IT industriju.

Uočljiv je interes arapskih zemalja za ulaganje u energetski sektor, ali raste interes i za turizam, poljoprivredu te prehrambenu industriju. Vide se i iskoraci hrvatskih tvrtki na inače ne tako tradicionalna tržišta.

“Iako male, ali značajne brojke u segmentaciji tržišta, dokaz su da su hrvatske tvrtke ipak spremne za iskorake na arapska tržišta. Upravo iz tih razloga HGK kontinuirano educira i informira svoje članice o mogućnostima poslovanja na trećim tržištima pa tako i arapskim zemljama”.

“Unatoč strateški dobroj odluci da Hrvatska otvori veleposlanstvo u Kataru, u tom veleposlanstvu ne postoji trgovački odjel što dovoljno govori o prioritetima bivših vlada. ‘Gospodarska hodočašća’ bila su mnogobrojna, no ne postoji plan… Hrvatskoj politici očigledno fokus nije na arapskim ulaganjima već na europskim”, kaže Koletić, ocjenjujući da se država u pogledu ulaganja arapskog kapitala ponaša “pomalo neozbiljno”.

Pritom napominje da neka loša iskustva hrvatskih delegacija ili velika očekivanja, nekontinuiranost u komunikaciji, nedovoljno poznavanje poslovnih običaja i kulture ili nezainteresiranost, ne znače da se nešto u budućnosti neće promijeniti.

Jednu od prepreka tome nalazi u viznom režimu za izravne investicije pojedinaca ili privatnih grupacija. Smetnju vidi i u djelomično prisutnim predrasudama prema arapskom kapitalu, iako su još za vrijeme bivše države brojne hrvatske tvrtke bile prisutne u arapskim zemljama i njegovale jaku poslovnu povezanost.

(Ne) poslovna kultura

Koletić smatra da se situacija promijenila, a za to nema razloga. “Kao većinski katolička zemlja, jedna smo od rijetkih u Europi u kojoj muslimani imaju potpuno uređen i ravnopravan status u društvu. Da su strukture koje odlučuju željele arapski kapital, vjerujem da bi on već bio ovdje. Neznanje je ono što ponekad koči određeni razvoj, a u gospodarskoj diplomaciji se neke stvari događaju interesno, a neke planski. Na kraju se sve svodi na osobne odnose dvaju državnika ili lidera kada je riječ o približavanju dviju država različitih kultura. Ako se fokusiramo i ako znamo tko koga u financijskom smislu treba, onda će biti i vidljivi rezultati”.

Vedran Obućina, stručnjak za Bliski istok s Instituta za europske i globalizacijske studije, kaže da kontakata hrvatskih tvrtki s onima u arapskim zemljama ima mnogo te da su gotovo sve velike hrvatske tvrtke na ovaj ili onaj način pristupile arapskima.

No, ta je suradnja, kaže, najčešće na ‘niskim granama’ ili nije trajna. Prvi razlog tome je, ističe, nepoznavanje arapske poslovne kulture i nedovoljna svijest o važnosti poslovne kulture.

“Taj je problem iznimno značajan, posebno ako se gospodarska suradnja nastoji ostvariti s bogatim zemljama Perzijskog zaljeva. Kada s druge strane imate bogatog poduzetnika iz Emirata ili Kuvajta, njemu poslovna mogućnost nije presudna. Svi su oni duboko religiozni te je svaka poslovna mogućnost zapravo način da iskažu svoje vjersko uvjerenje. Poslovanje će ostvariti s moralno neupitnim ljudima. Kako će shvatiti da li je netko moralno neupitan? Razgovarati će uz čaj ili kavu satima o svijetu i filozofskim temama, a ne o poslu”, kaže Obućina.

Međudržavni kontakti

Drugi razlog je nedostatak međudržavnih kontakata, što je važno jer su, kako kaže, gotovo sve velike firme i jaki igrači u arapskom svijetu na neki način povezani s državom.

Velika očekivanja od Irana

U zadnje vrijeme, kako se čini, politička se volja i potpora pokazala najviše u slučaju Irana, koji k tome nije arapska, nego perzijska zemlja. Ranije ove godine hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović povela je tamo veliku delegaciju državnih dužnosnika i poduzetnika. Održan je gospodarski forum i potpisan ugovor o suradnji.

U HGK kažu da su bilateralni odnosi uvijek bili iznimno dobri, a unatoč dugogišnjim sankcijama tvrtke su poslovale. Sad očekuju još jaču aktivnost. Obućina, pak, smatra, da je suradnja s Iranom započeta dobro, no nedostaje realizacija.

“Postoji značajan interes iranske strane za otvaranjem Hrvatske kao turističke destinacije – problem su vize jer je nekoliko puta sve zastalo na tome da gosti nisu dobili vize za Hrvatsku. Osam chartera je ove godine trebalo doći u Dubrovnik, a otišli su u Italiju. Dakle, očito nije problem njihov ulazak u EU. Iranci su zainteresirani za suradnju u energetici, brodogradnji i biotehnologiji, a ujedno su spremni ulagati u sve vidove znanstvene suradnje”.

“Za ostvarivanje takvih prilika presudna je krovna suradnja državnog vrha i usredotočena suradnja ministarstava. Nažalost, s hrvatske strane takva je suradnja manjkava. Ona počinje već kod toga da imamo premalo kadra koji priča arapski jezik, ne zapošljavaju se stručnjaci za Bliski istok koji mogu na najbolji mogući način objasniti poveznicu politike i gospodarstva te detektirati s kojom osobom se mora razgovarati da bi se posao sklopio. Osobno sam imao više od 50 savjetovanja, od kojih su se tek dva pretvorile u pravi posao”.

Što se tiče aktivnosti države, Obućina navodi da su nastojanja katarskog emira i omanskog sultana za ulaganjem u hrvatski turizam, energetiku, luke i ljudski kapital stavljena u stranu, a on vjeruje da je tako zbog neznanja o tome kako surađivati te nedostatka značajnijeg kontakta.

“Mi na području Bliskog istoka imamo nekoliko veleposlaničkih mjesta – u Iranu, Iraku, Kataru, Izraelu, Egiptu, Turskoj, Alžiru i Maroku. Ova mreža morala bi dati dovoljno poticaja državnom povezivanju, ali na kraju o svemu trebaju odlučiti državni službenici u Ministarstvu vanjskih poslova. Kako će oni to odlučiti ako nemaju iza sebe stručne savjete?”.

Odanost zapadnim vrijednostima

Obućina zaključuje da Hrvatsku nitko ni u kojem pogledu ne sprječava u ostvarivanju tih suradnji – a da je ona moguća, pokazuju primjeri drugih zemalja.

“Hrvatska odanost zapadnim vrijednostima ne mora biti slijepa – ona mora uzeti u obzir nacionalne interese. Suradnju s Istokom smo u nekoliko navrata otklonili, iako je postojala spremnost posebice manjih i siromašnijih država u Aziji i Africi”.

No, da nije sve tako crno, ističe, pokazuje zdrava poslovna suradnja manjih tvrtki s arapskim, afričkim i azijskim zemljama.

“Ona se ostvaruje manje-više bez državne pomoći. Sa stajališta malog i srednjeg poduzetništva, inicijativa je na njima samima. Ali, za velike i kapitalne projekte, ulaganja i suradnju, nedostaje državna potpora”, zaključuje Obućina.

Izvor: Al Jazeera