Avanturista koji 250 godina čuva u kući milion knjiga

Gotovo da nema dijela svijeta iz kojeg Viktor lazić nije donio bar neku knjigu (Al Jazeera)

Sa tridesetak godina, pasošima ispunjenim pečatima stotinak država, nekoliko napisanih i objavljenih putopisnih knjiga, diplomom pravnika (trenutno sprema doktorat) i znanjem nekoliko svetskih jezika, Viktor Lazić je mogao da bira zemlju u kojoj će da živi. Izabrao je onu u kojoj se i rodio – Srbiju. Tu je i započeo neobičnu misiju pravljenja privatnog Muzeja knjige i putovanja, u kojem se do sada već nalazi više od milion knjiga, a među njima i više hiljada retkih primeraka – neke po starosti, a neke i po materijalu od kojeg su napravljene.

Knjige napravljene od ovčije placente, slonovog izmeta, pirinča, bambusovih štapića, knjige veličine nokta, zatim izdanja u obliku lepeza, knjige pisane na najfinijoj svili i na pergamentu, one čije su korice pravljene od kostiju, žada, mermera, izdanja stara nekoliko vekova… samo su deo neobične postavke u jednom od najmlađih muzeja u Srbiji.

“Kad me pitaju koliko dugo sakupljam knjige, ja kažem 250 godina. Ja sam, zapravo, samo nastavljač porodične tradicije koju je započeo moj predak Mihajlo Lazić, početkom 18. veka. Prvu porodičnu biblioteku otvorio je Aleksandar Lazić 1882. godine u mestu Kumane kod Zrenjanina”, kaže Viktor Lazić.

Vremenom se, kaže, biblioteka uvećavala i smanjivala, u zavisnosti od društvenih prilika u zemlji. Neki od vrednijih primeraka izgubljeni su tokom Prvog svetskog rata, kada se Viktorov pradeda Luka, kao vojnik srpske vojske, povlačio preko Albanije na Krf, noseći sa sobom i deo kolekcije. Između dva svetska rata nastupio je zlatni period biblioteke, kada je Luka Lazić u Banatu organizovao mrežu za prodaju i iznajmljivanje knjiga.

Biblioteka zakopana u vinogradu

Posle Drugog svetskog rata Viktorov deda Milorad Lazić je veliki deo biblioteke zakopao u vinograd, da bi je sačuvao od nacionalizacije, a već krajem pedesetih godina prošlog veka porodična biblioteka je ponovo proradila i snabdevala knjigama meštane tri vojvođanske opštine.

“Ja sam deveta generacija Lazića koja se bavi knjigom”, kaže Viktor. “Zarazila” ga je u osnovnoj školi tada već osamdesetogodišnja baka Danica, nepismena starica, koja je čitav život provela među knjigama i koja je u velikoj meri zaslužna za jednu od najvećih kolekcija fašističke i partizanske štampe iz Drugog svetskog rata na ovim prostorima.

“Nemci su pokušali da iskoriste mrežu moje porodice da bi raznosili fašističku štampu i naredili su mom dedi da otvori novinarnicu i knjižaru, ali nisu njemu dozvolili da raznosi materijal, već mojoj baki Danici, verujući da nepismena žena, majka dvoje dece, ne može biti pretnja. Međutim, baka Danica je, u dogovoru sa dedom, odmah stupila u kontakt sa partizanima i potom ceo rat praktično radila kao špijun za njih. Pošto je mogla slobodno da se kreće, ispod fašističke nosila je partizansku literaturu i dostavljala je, izveštavala je partizane o nemačkim jedinicama na koje je nailazila i u Zrenjaninu kupovala hranu, koju je posle ostavljala partizanima na dogovorenom mestu”, seća se Viktor bakine priče i dodaje da su po primerak od svega što su raznosili ostavljali za porodičnu zbirku.

Moto udruženja Adligat je – više kultura, nacija i generacija pod jednim krovom

Kad se sasluša porodična istorija Lazića, nekako opada nivo čuđenja zašto se mlad i obrazovan čovek odlučio da ostane u Srbiji i da se bavi knjigom.

Sjedio sam kao gomila nesreće…

Zahvaljujući putovanjima, imao je prilike da upozna ono najgore i najbolje u nekim zemljama.

U Maleziji ga je već prvog dana po dolasku opljačkala banda na motorima.

‘Uzeli su mi sav novac, nekoliko stotina evra, što je za mene tada bilo bogatstvo. S tim je trebalo da putujem čitav mesec. Ali, onda su ljudi krenuli da mi pomažu. Prvo policajci, koji su me pustili da spavam u ćeliji, da ne bih ostao na ulici. Jednom od njih je bio rođendan, pa su sa mnom podelili i hranu. Čak su skupili i nešto novca i dali mi za prvu pomoć. Napisali su i službeni izveštaj o tome šta mi se dogodilo, zahvaljujući kojem sam dobijao pomoć na svakom koraku’, seća se prvog susreta sa ovom dalekoistočnom zemljom.

‘Maležani su jako dobrodušni, gostoprimljivi, vole svoju zemlju i sramota ih je kad se tako nešto dogodi. I pomagali su mi kad bi čuli šta mi se dogodilo. Gde god da sam se pojavio, imao sam besplatan smeštaj ili hranu. A bio sam uporan i nisam hteo da odustanem od svog plana putovanja. Tako nisam odustao ni od plana da otputujem na Borneo, jer sam već imao rezervisanu avio kartu, ali ne i novac. Međutim, bio sam spreman i da gladujem dva dana ali da odem da vidim to što sam planirao’, priča Viktor.

‘I tako sedim u avionu kao gomila nesreće, a pored mene neki Maležanin, koji uporno pokušava da počne konverzaciju sa mnom. A meni se ne priča. On, srećom, nije odustao i tako smo nekako počeli razgovor. Kad je čuo šta mi se dogodilo, odlučio je da mi bude vodič na Borneu. Ugostio me je u svojoj kući, bio sve vreme uz mene i pokazao mi sve što me je zanimalo.’

A kako izgleda praviti muzej knjige u Srbiji možda najbolje opisuju stihovi poznatog dečjeg pesnika Ljubivoja Ršumovića, postavljeni iznad ulaza u muzej:

Knjiga je duhovna hrana,

najkaloričnija na svetu.

Ali šta nam to vredi,

naš narod drži dijetu.

Ršumović je jedan od osnivača udruženja građana Adligat, koje je formalni osnivač Muzeja knjige i putovanja. Među osnivačima su i pisci Filip David, Ljubomir Simović, Matija Bećković, Milovan Danojlić, Pero Zubac, ali i profesori univerziteta, diplomate i drugi. Zahvaljujući njima, Viktor Lazić je, kaže, mogao da započne realizaciju svog dugo sanjanog projekta.

“Uveo sam status osnivača muzeja – to su ljudi koji su mi najviše pomogli, bilo donacijama knjiga ili mesečnim donacijama od 30 evra. Oni koji nisu mogli mesečno, davali bi tu sumu na godišnjem nivou. Tako smo preživeli početni, najteži period”, objašnjava.

Velika avantura ‘ladom nivom’

Viktor je sa svojim roditeljima ustupio skoro celu svoju porodičnu kuću da bi u njoj bio otvoren muzej, a porodica skoro celokupne svoje prihode već godinama ulaže u ovaj projekat. Knjige su sada u gotovo svakoj prostoriji. Ipak, ono što je izloženo čini tek jedan procenat onoga što je do sada prikupio. Ostalo je po magacinima i čeka neki novi prostor.

Samo do pre nekoliko godina izgledalo je da će Viktor krenuti stopama, većini njegovih vršnjaka verovatno nepoznatog, hrvatskog avanturiste Željka Malnara, čije su reportaže uzburkavale nedeljna popodneva građana nekadašnje Jugoslavije. Prvo veće samostalno putovanje bilo je na Tajland. Odgovor na pitanje zašto baš tamo, krajnje jednostavan – zato što je to mogao da priušti.

U stalnoj postavci muzeja su i legati nekoliko poznatih književnika i glumaca, poput Miodraga Pavlovića, Pere Zubca, Pavla Vujisića…

“Nisam ja imao neke prioritete kad je reč o destinacijama koje sam hteo da posetim. Išao sam tamo gde sam mogao, na mesta za koja sam lako mogao da dobijem vizu, ako je bila potrebna, ili tamo gde sam imao nekog prijatelja i obezbeđen smeštaj. U tom trenutku karte za Tajland su bile baš povoljne”, objašnjava.

Put je finansirao novcem od stipendije (oko 250 evra mesečno), koju je primao kao jedan od najboljih studenata Univerziteta u Beogradu. Višenedeljni boravak pretočio je u knjigu Tumaranje zemljom osmeha, jednom od šest koje je do sada napisao.

Potom su usledila druga putovanja, uključujući i ono najduže, koje je trajalo više od 400 dana, kada je u svojoj “ladi nivi” obišao veći deo Evrope i Azije i svoje doživljaje opisao u knjizi Velika avantura. A išao je uglavnom u mesta koja turisti izbegavaju, noćio najčešće u kolima, ali zato doživljavao ono što oni nisu, upoznajući tako druge kulture i običaje, na način koji se obično ne može naći u turističkim vodičima.

Jedanaest godina na putu

“Na arktičkim ostrvima Svalbard družio sam se sa polarnim medvedima, na Sumatri sa gusarima, koji su mu pokazivali kako vežbaju napade na brodove. U Indoneziji sam pobegao sa sopstvenog venčanja, koje su mi, usled jezičkog nesporazuma, pripremili u plemenu nekadašnjih ljudoždera. Ulazio sam u kratere desetak vulkana, lično vozio kroz desetak pustinja od Afrike, preko Mongolije, do Australije. Na Tajlandu sam bio u gradu u kojem živi 100.000 krokodila i 75.000 ljudi; u amazonskoj prašumi lovio sam pirane i prošao obuku za preživljavanje u divljini. Ronio sam sa ajkulama i silazio na potopljene brodove u dubinama okeana. Proputovao sam 100 zemalja na šet kontinenata, proveo sam na putovanjima ukupno 11 godina”, priča Viktor.

Često je i radio u zemljama u kojima se zatekao da bi popunio budžet, nekad i samo za hranu. Sa svakog putovanja, umesto suvenira ili garderobe, donosio je knjige.

Viktor je sa svojim roditeljima ustupio skoro celu svoju porodičnu kuću da bi u njoj bio otvoren muzej,

“Ja sam i pre putovanja tražio načine da dođem do knjiga, na putovanjima sam samo to nastavio. I kod tebe da dođem, ako vidim dobru knjigu na polici, ubeđivaću te na sve načine da mi je prodaš ili pokloniš”, priča sa osmehom.

Za naziv svog udruženja izabrao je neobičan naziv – Adligat. S razlogom, kaže. “To je latinska reč i označava više knjiga u jednim koricama. I to je ujedno naš moto – više kultura, nacija, generacija pod jednim krovom”, objašnjava.

Kako je vrijedna njemačka zbirka završila u Srbiji

Za beogradski Muzej knjige i putovanja saznala je čitava Nemačka, kada se saznalo da se vredna zbirka knjiga jednog od najboljih nemačkih prevodilaca Petera Urbana seli u Srbiju.

‘Peter Urban, jedan od najboljih svetskih prevodilaca slovenskih jezika, specijalista za [Antona Pavloviča] Čehova, studirao je u Beogradu, bio je prijatelj sa piscem Miodragom Pavlovićem i voleo je Srbiju. Kad je preminuo, pre nekoliko godina, njegova supruga je prodala kuću, ali je problem bio što je ona bila puna knjiga i trebalo je to izneti. Urbanovu arhivu preuzeo je Muzej nemačke književnosti, ali se postavilo pitanje šta sa 15.000 knjiga. Kćerka Miodraga Pavlovića joj je pomenula mene, otprilike u stilu: ‘Ima jedan čudak u Srbiji, pravi muzej knjige, sigurno će on uzeti.’

‘I tako je stigao poziv iz Nemačke da preuzmem tu biblioteku, u kojoj je, između ostalog, i jedna od najkompletnijih kolekcija knjiga o Čehovu, ako ne i najznačajnija, ima oko 3.000 knjiga. Kad sam se uverio da je to zaista vredna biblioteka, angažovao sam šleper i uz pomoć prijatelja uspeli smo da za jedan dan i jednu noć spakujemo gotovo osam tona knjiga. Međutim, kada smo stigli na granicu sa tim knjigama, pojavilo se mnogo nemačkih novinara, koje je zanimala priča o tome kako je vredna zbirka završila u Srbiji, a jedna od njih, novinarka Frankfurter Allgemeine Zeitunga, pratila je naš rad nedelju dana i napisala veliku priču o Adligatu. Dobili smo čitavu stranu u vikend izdanju tog lista. Potom su i drugi nemački mediji objavili priču o Adligatu, tako da je u jednom trenutku naš rad bio  poznatiji u Nemačkoj, nego u Srbiji’, seća se Viktor Lazić jednog od svojih poduhvata.

Iako mlada, ova kulturna ustanova već je ostvarila međunarodnu saradnju na kojoj bi joj mnogi pozavideli. Tako su se neki eksponati Muzeja knjige i putovanja nedavno našli i na izložbi u Parizu, koju je, povodom 100. godišnjice završetka Prvog svetskog rata, priredio francuski Vojni muzej. Želju za redovnom razmenom i saradnjom zvanično je izrazila i Kongresna biblioteka iz SAD-a, jedna od najvećih u svetu. U Austriji je u novembru organizovano donatorsko veče i prikupljeno 20.000 knjiga za Adligat, kako bi se formiralo najbolje odeljenje nemačke literature na Balkanu.

“Ideja muzeja je da predstavi što više zemalja kroz njihove knjige”, dodaje.

 

Tako je sa ambasadom Malezije već dogovorio formiranje Zbirke Malezije u Adligatu – ubuduće glavnom informativnom centru o Maleziji u Srbiji i regionu. Dobru saradnju ostvario je i sa Indonezijom, Šri Lankom, Nepalom, Iranom, ali i brojnim zemljama Evrope i Latinske Amerike, a u planu je uspostavljanje saradnje i sa Kuvajtom i Katarom, odakle se nedavno vratio.

Već sada postoji problem da smesti sve te knjige. Hiljade je već poklonio lokalnim bibliotekama. Na pitanje da li je u planu gradnja većeg prostora, gde bi sve to moglo da se složi i bude dostupno posetiocima, odgovara, poučen iskustvom predaka:

“S obzirom na istoriju Srbije, takav plan ne postoji. Ideja je da biblioteka bude decentralizovana, kako bi barem deo bio sačuvan u slučaju nekih budućih nedaća i katastrofa. Ideja je da se u centru Beograda otvori jedan galerijski prostor sa stalnom postavkom i da se na periferiji grada uradi veliki magacin od 3.000 do 4.000 kvadratnih metara, ali da pojedina odeljenja biblioteke budu na više lokacija. U budućnosti planiramo i otvaranje podružnica širom Srbije, a možda i van njenih granica.”

Za sada, posetioci vredne zbirke mogu da vide tri dana u nedelji, uz prethodnu najavu, kako bi im bio obezbeđen kustos. Nekad je to baš Viktor. Naravno, ako opet nije negde na putu.

Izvor: Al Jazeera