Oglasi

Avdić: Srebrenicu treba živjeti svaki dan u godini

Ako zaboravimo prošlost, nemamo mjesta u budućnosti, kaže autorica Dževa Avdić.
Knjiga 'Moj osmijeh je moja osveta' je osim na bosanskom, objavljena na engleskom i perzijskom jezikuUstupljeno Al Jazeeri

Srebrenice se najčešće sjetimo tokom mjeseca jula, kada neposredno pred obilježavanje godišnjice sjećanja na genocid mediji kontinuirano govore o ovom gradu. Nažalost tokom ostatka godine, veoma je malo vijesti iz Srebrenice.

Činjenica je da Srebrenica zaslužuje više javnog prostora kako se priče o ovom gradu ne bi svele na nekoliko dana u mjesecu julu. Upravo o njegovanju kulture sjećanja govori Dževa Avdić, autorica knjige Moj osmijeh je moja osveta, koja je osim na bosanskom, objavljena na engleskom i perzijskom jeziku kako bi se na taj način dalje proširila istina o genocidu. Također, ovo je prvo djelo koje govori o genocidu u Srebrenici objavljeno na Brajevom pismu...

  • U posljednjih dvadeset godina napisan je veliki broj knjiga koje govore o Srebrenici. Zbog čega je važno njegovati kulturu sjećanja?

- Ako zaboravimo prošlost nemamo mjesta u budućnosti, možda je najbolji odgovor na Vaše pitanje. Naime, kultura sjećanja je temelj svake historije. Naše lične priče pretvorene u autobiografske zapise jesu ustvari dokumenti historije, te će kao takve u dalekoj budućnosti kada nas ne bude biti „živi“ svjedoci.  Knjiga Moj osmijeh je moja osveta je nastala jedino u emanet budućnosti.  Kada sam svoju želju za pisanjem i potrebom da doprinesem kulturi sjećanja podijelila sa nekim osobama i kada su njihovi komentari bili „Ti, i takvi kao ti su blago države i historije. Jevreji bi suhim zlatom platili za priču preživjelog svjedoka“ nisam apsolutno shvatala toliku važnost. Međutim, kada je knjiga „Moj osmijeh je moja osveta“  počela da živi nezavisno od mene  shvatila sam koliko su bili u pravu. Nijet je dobio svrhu.

Neosporiva činjenica jeste da je svaka lična priča preživjelog svjedoka genocida trajni dokument historije o tragičnoj prošlosti našeg rođenja, djetinjstva, mladosti, života i smrti! Samoj sebi sam bila opravdanje postojanja jedino ako se na neki način odužim za život, hvala Gospodaru pa je izbor bio olovka. A ako pored toga budem motiv bar jednoj osobi, moja svrha je zadovoljena, jer samo sam trebala da preživim sve ostalo je nagrada!

  • Činjenica je da se o Srebrenici većinom govori tokom mjeseca jula, na koji način se može uticati da mediji promijene odnos prema Srebrenici i genocidu?

- Neosporiva je činjenica da je glavna svjetska tematika u julu svake godine Srebrenica. Svojim promocijama širom Bosne i Hercegovine koje sam samostalno organizirala u skoro trideset gradova sam željela i uspjevala govoriti o Srebrenici i mimo 11. jula. I to je jako važno. Jer Srebrenicu treba živjeti svaki dan u godini! Mi smo žrtve genocida i u maju i u oktobru i u decembru i u Sarajevu i u Parizu i u Čikagu...to je ožiljak i obilježje koje nema rok trajanja. Mediokritetske putanje jesu takve da se najviše o Srebrenici  u našoj državi govori tokom jula. Vijest je senzacija, a senzacija ima trenutak i rok trajanja. S druge strane ne možemo osporiti da su mediji najbrži prenosnici informacija i kao takvi čine doprinos kulturi sjećanja na sebi svojstven način.

  • Knjiga Moj osmijeh je moja osveta osim na bosanskom i engleskom, objavljena je i na perzijskom jeziku. Da li je javnost u Iranu dovoljno informirana o genocidu u Srebrenici?

- Knjiga Moj osmijeh je moja osveta je objavljena na perzijskom jeziku u maju ove godine u izdanju iranske izdavačke kuće Ketabestan. Na poziv direktora Međunarodnog sajma knjige u Teheranu i u organizaciji konzulata za kulturu Ambasade Irana u BIH  upriličene su dvije promocije na Međunarodnom sajmu knjige u Teheranu. Ovaj sajam knjige tokom održavanja posjeti više od pet miliona ljudi, a ujedno se smatra najznačajnijim kulturnim događajem u Iranu. Od Irana možemo učiti najbolje lekcije njegovanja kulture sjećanja. Neprikosnoven značaj daju svakom obliku doprinosa umanjenju zaborava. Itekako su informirani i saosjećajni za genocid u Srebrenici. Svake godine organiziraju memorijalni pohod i učešće na Maršu mira koji je iz godine u godinu sve brojnij, kao i dane sjećanja na genocid u Srebrenici. 

Za razliku od nas, kod njih iza svakog ličnog doprinosa kulturi sjećanja potpuno i bezulsovno stoji država. Bili su vidno iznenađeni kada su saznali da je pisnaje knjige isključivo moja odluka da doprinesem kulturi sjećanja, kao i svaki naredni korak koji sam napravila uz sreću da su oko mene bile dobronamjerne i velikodušne osobe u datom trenutku realizacije. Iran je kolijevka kulture i civilizacije, izuzetna je čast biti dio njihove knjižne ponude i uživat značaj mnogobrojne  čitalačke publike milionske države kao što je Iran.

  • Vaša autorska knjiga za razliku od ostalih djela koje govore o genocidu u Srebrenici objavljena je i na Brajevom pismu, što je prvi takav slučaj. Iz Vaše perspektive, koliko je to bio kompliciran projekat?

- Nakon prve promocije knjige Moj osmijeh je moja osveta upriličene u junu 2016. godine u Bošnjačkom institutu Adila Zulfikarpašića znala sam da ova knjiga nema za cilj kvantitet. I danas dvije godine nakon toga pravim korake koji za cilj imaju da knjiga dođe do što većeg broja čitatelja u svim sferama društva, a krajnji cilj je da  dobije status udžbenika.  Izuzetno mi je važno da knjigu „institucionaliziram“ u pedagoško, profesionalno i društveno važnim sferama života. Tako je knjiga Moj osmijeh je moja osveta prije godinu dana urađena za potrebe Biblioteke za slijepa i slabovidna lica u BIH na CD-u u Deasy formatu, kada sam prvi put ustvari pročitala svoju knjigu.

To je bio izuzetno veliki napor nad sobom i vlastitim emocijama! I ranije sam znala da slijepe osobe imaju izuzetno jake i posebne emocije, međutim kada su počele stizati povratne reakcije na CD, to je nešto neopisivo i posebno. Pošto ipak volim knjigu, nisam se tu zaustavila. Imala sam neopisivu želju da knjigu ugledam na impozantom Brajevom pismu. U izdanju JU Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu je moja želja ostvarena.  To je više od projekta, to je više od višeg. Voljela bih da sam mogla zauvijek ostati u trenutku kada sam prvi put uzela knjigu na Brajevom pismu u ruke. Bilo je to jedno  neopisivo iskustvo. Nimalo narcisoidno ću kazati da sam preponosna što sam imala priliku i uspjeh da knjiga postane dio bibliotekarske građe neophodne za svakodnevni život, profesionalno i društveno usavršavanje osoba sa umanjenim vidnim sposobnostima. Uskoro između ostalih novih poduhvata, planiramo promociju knjige na Brajevom pismu.

  • Kontinuirano se trudite govoriti o genocidu kada god imate priliku za to. Koliko je značajno širiti glas o dešavanjima u Srebrenici u evropskim zemljama?

- Knjiga My smile is my revenge odavno se čita primjerice širom Velike Britanje. Radi se o tome da je u septembru grupa sudenata i građana Londona u organizaciji britanske nevladine organizacije Remembering Srebrenica pod vodstvom Aide Salkić Haughton aktivistice spomenute nevladine organizacije iz Stoke-a, boravila u posjeti Memorijalnom centru Potočari, te sam ih tom prilikom upoznala. Inače, odmah nakon objavljivanja knjige na engleskom jeziku naša Aida pored ogromnog ličnog interesovanja za knjigu, čini sve da jedinu knjigu napisanu potpuno iz perspektive djeteta kako ona kaže pročita što više njenih studenata u svim gradovima Velike Britanije.

Inače, zajednica mladih YMCA Nourth Staffordshire svake godine 11. novembra  organizira Memorijal  sjećanja na žrtve prvog svjetskog rata, kao i sve ostale žrtve skorije prošlosti ili pak sadašnjosti. Ove godine Memorijal je održan pod nazivom "Sjećat ćemo ih se" uz simbolično nšenje cvijeta maka na reverima. U ime grupe koja je boravila u posjeti Memorijalnom centru Potočari obratio se Phill Dann. On je na spomenutom Memorijalu imao javni istup gdje je u obraćanju govorio o posjeti Bosni, mladima, poduzetnicima ali posebno o knjizi koju je pročitao odmarajući na Kipru nakon posjete Srebrenici. Nije imao spreman govor, cijelo vrijeme dok je govorio držao je knjigu My smile is my revenge u ruci i kazivao je iz srca o vrlo jakom dojmu koju je knjiga ostavila na njega, te izuzetnom značaju doprinosa kulturi sjećanja. Srebrenica će živjeti sve dok budemo o njoj  govorili. Najbolji dokaz koliko je važno širiti istinu o genocidu u Srebrenici  jesu rezultati istrajne i neumorne dvadesetrogodišnje borbe naših majki Srebrenice. Historijske činjenice i utkane staze istine ostaju iza njih i njihove neumorne borbe za istinu i pravdu.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.