Balet na ratnu temu dvije Koreje

Piše: Andrei Lankov

Svjetski mediji ponovo poručuju javnosti da “povećane tenzije na Korejskom poluotoku stvaraju rizik od rata”. I ponovo većina posmatrača koji prate stanje u ovim državama, kao ni javnost u Južnoj Koreji, ne pokazuju gotovo nikakav interes za ove panične izvještaje. Za ovakvu tihu reakciju postoje razlozi: Korejci, kao i stručnjaci za Koreju, već su mnogo puta svjedočili ovakvom razvoju situacije. Zatim, postoje validni razlozi da se vjeruje kako ne postoji šansa da ove tenzije eskaliraju. Obje strane se plaše rata, i to s pravom.

Nedavni događaji na prvi pogled izgledaju kao klasični primjer eskalacije. Prvo je eksplodirala nagazna mina u demilitariziranoj zoni, koja dijeli Sjevernu i Južnu Koreju. Usljed eksplozije, osakaćeni su južnokorejski vojnici, a južnokorejska vojska tvrdi da su Sjevernokorejci krišom postavili minu. U znak odmazde, vojska je uključila ogromne zvučnike, koji se ne koriste od 2004. godine, i počela emitirati propagandu širom demilitarizirane zone, s fokusom na sjevernokorejsku vojsku.

Bijesni Sjevernokorejci su granatirali zvučnike, pri čemu niko nije stradao. Južnokorejski topovi su na to uzvratili. Nakon razmjene vatre, uslijedile su razmjene ratobornih izjava i diplomatskih gesti i Sjevernokorejci su dali ultimatum, zahtijevajući da se zvučnici ugase.

‘Poluratno stanje’

Strancima ovi događaji mogu izgledati opasno, ali to nije slučaj s Korejcima, koji su svjedočili sličnim incidentima svakih nekoliko godina.

Sjevernokorejci su 2010. godine torpedom napali južnokorejski ratni bord, a južnokorejska vlada se osvetila zabranom gotovo sve trgovine sa Sjevernom Korejom i pružanja pomoći ovoj državi. Ljutita komunikacija se nastavila neko vrijeme, a kulminirala je kada su Sjevernokorejci artiljerijom gađali južnokorejski otok, pri čemu je nekoliko civila smrtno stradalo.

Čak ni retorika nije bila posebno agresivna ovaj put: Sjeverna Koreja je proglasila tek “poluratno stanje”. Sjevernokorejci su 2013. godine rekli da je njihova država već u ratu te da je pitanje dana kada će početi prave borbe. Zvanično je predložena evakuacija diplomatskog osoblja iz Pjongjanga. Kao što se moglo i predvidjeti, strane diplomate su zanemarile ovaj prijedlog, jer im je bilo jasno da je ovo samo još jedna epizoda diplomatsko-vojne sapunice bez kraja.

Do sada je već jasno da nijedna strana ne želi rat, jer nijedna ne može puno profitirati od njega. Kombinacija geografije i politike odavno je novi korejski rat učinila gubitničkom opcijom za obje strane.

Veoma su male šanse da Sjevernokorejci dobiju rat. Među vojnim analitičarima, uključujući one iz država blizu Sjeverne Koreje, gotovo da postoji konsenzus u vezi izgleda takvog sučeljavanja: Sjever bi izgubio sigurno i veoma brzo. Njihova vojska je opremljena zastarjelim oružjem, loše je obučena i loše se njome upravlja. Čak ni pet ili deset komada nuklearnog oružja slabije razorne moći neće mnogo utjecati na konačni ishod, sve i ako bi nekako bili dostavljeni do ciljanih meta (što je veliko pitanje, budući da u Sjevernoj Koreji ne postoje takvi sistemi za isporuku).

Bezizlazna situacija

Iako Sjeverna Koreja ne može dobiti rat, može prouzrokovati štetu Južnoj Koreji. Nuklearno oružje koje posjeduje možda nije dovoljno snažno da onesposobi južnokorejsku vojsku, ali može usmrtiti stotine hiljada civila. Čak i bez upotrebe nuklearnog oružja, u prvim satima prave konfrontacije Sjeverna Koreja može uništiti značajan dio Seula.

Veliko gradsko područje (ili šire područje Seula), u kojem živi blizu polovine Južnokorejaca, nalazi se odmah na demilitariziranoj zoni, u dometu sjevernokorejske artiljerije. Sve i ako bi dobro zaštićene pozicije na kojima se nalaze sjevernokorejski topovi i lanseri projektila bile brzo uništene, artiljerija bi usmrtila veliki broj ljudi i nanijela nepovratnu štetu ugroženom gradu. Nadalje, vojni prodor na Sjever neće biti lagan, niti bez žrtava.

Drugim riječima, Južna Koreja bi vjerovatno dobila rat, ali bi iz njega izašla sa značajno oštećenom ekonomijom. Suočila bi se i s gotovo nemogućim zadatkom da razvije osvojenu Sjevernu Koreju, jednu od najsiromašnijih država u Aziji.

Prema tome, situacija je bezizlazna, i to je objema stranama jasno već odavno. Stoga odnosi između dvije Koreje podsjećaju na balet: postoje trenuci kada se obje strane upuštaju u diplomatsku i ekonomsku saradnju, a postoje i oni trenuci kada prave proračunate poteze da izgledaju opasno, ali se pobrinu da se ništa zaista strašno ne dogodi.

Ne zna se sa sigurnošću da li su Sjevernokorejci postavili nagaznu minu čijom je detonacijom počela trenutna konfrontacija. Ali, sjevernokorejska Vlada je odnedavno zauzela konfrontacijski stav prema Južnoj Koreji uglavnom zato što Južna Koreja tvrdoglavo odbija napraviti ekonomske ustupke Sjevernoj Koreji.

Vojska Južne Koreje reagirala je na predvidiv način: u posljednjih nekoliko godina i oni su obećali da će nastupiti oštro. Uključeni su propagandni zvučnici i bilo je vrijeme da Sjeverna Koreja pokaže svoju žilavost granatiranjem zvučnika. Naredni i do sada konačni korak bio je kontranapad južnokorejske artiljerije.

Šta će biti sljedeće? Ako je iskustvo ranije konfrontacije bilo kakva indikacija, ne možemo isključiti još jedan ili dva kruga nasilja, popraćene izljevima ratoborne retorike i međusobnih optužbi, nakon čega će uslijediti sporo smirivanje tenzija.

Moguće je, i više je vjerovatno, da je nasilna faza uobičajenog diplomatskog baleta već završena, tako da će faza smirivanja tenzija početi u narednih nekoliko dana. Naravno da će ovu fazu pratiti međusobne optužbe i prijetnje kojima se čuva ugled, ali to je način na koji su se igrale ove igre u prošlosti i vjerovatno će se igrati još mnogo puta u budućnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera